autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Ustaše, Hrvati i Židovi

AUTOR: Ivo Goldstein / 24.04.2022.

Ivo Goldstein, “Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas“, Fraktura/Bet Israel, Zaprešić/Zagreb, 2022.

“Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas” nova je knjiga istaknutog historičara Ive Goldsteina. U ovoj obimnoj i minucioznoj analizi antisemitizma, koju objavljuju nakladnička kuća Fraktura i Židovska vjerska zajednica “Bet Israel” u Hrvatskoj, autor je, kako sam navodi, “nastojao dati što više konkretnih primjera, izvadaka iz raznih antisemitskih tekstova”.

“Tek u suočavanju s njihovom brojnošću, žestinom i beskrupuloznošću može se spoznati činjenica da antisemitizam u Hrvatskoj u posljednjih otprilike stoljeće i pol nije bio nikakva marginalna, već itekako važna pojava.

Iako antisemitizam sve do 1941. nije, kao u nekim drugim europskim zemljama, bio u središtu političkog i društvenog života, već samim svojem postojanjem stvarao je određenu atmosferu. Kako najčešće nije bio zabranjivan, poput nekih protuaustrijskih, protumađarskih ili protukarađorđevićevskih stavova, nastao je prostor za stvaranje omraze protiv Židova, pa onda i šire, protiv političkih i društvenih neprijatelja, pa i protiv ‘drugog’ i ‘drugačijeg’.

Ta omraza bila je i ideološki, politički i psihološki temelj u kojoj će Holokaust biti moguć odnosno lakše izvediv”, piše Goldstein u predgovoru.

Promocija knjige, iz koje donosimo poglavlje pod naslovom “Ustaše, Hrvati i Židovi”, održala se u utorak, 12. travnja u 20 sati u Novinarskom domu u Zagrebu, a o njoj su, uz moderiranje Seida Serdarevića, govorili autor Ivo Goldstein i urednik Vuk Perišić.

* * *

U kojoj su mjeri i jesu li uopće “obični” ljudi, Hrvati, odgovorni za raspirivanje antisemitizma i, naposljetku, za ustaški genocid nad Židovima? Ili, u kojoj su mjeri ti isti Hrvati bili opozicija antisemitizmu i, posljedično, pridonijeli spašavanju Židova?

Radi se o vrlo delikatnoj temi, jer govori o Hrvatima kao kolektivitetu, a onda su generalizacije i nezahvalne i opasne, a vrlo često i krive. Stoga odgovor valja detaljnije elaborirati.

Fenomen suučesništva i ravnodušnosti nije samo hrvatski, već općeeuropski. Daniel Jonah Goldhagen je 1996. objavio knjigu Hitler’s Willing Executioners: Ordinary Germans and the Holocaust (Hitlerovi dobrovoljni ubojice: “obični” Nijemci i Holokaust) u kojoj je elaborirao tezu da su za vrijeme Holokausta mnogi ubojice bili “obični” Nijemci, koji su ubijali jer su rasli u duboko antisemitskoj kulturi pa su tako bili “spremni i željni” sudjelovati u provedbi genocidnih planova nacističkih vlasti.

O nekima od Goldhagenovih teza povela se žestoka rasprava, neke od njih su uglavnom i odbačene, ali nema dvojbe da je odgovornost i uloga nacista (pa s njima i Nijemaca) u realizaciji Holokausta bila presudna. No u svim europskim državama koje je zahvatio rat bilo je onih koji su sudjelovali u provedbi Holokausta, a još više onih koji su prema tom zločinu bili ravnodušni. Pritom je, čini se, ekstreman slučaj Poljske gdje su, primjerice, u gradiću Jedwabne (sjeveroistok zemlje) lokalni stanovnici u srpnju 1941. poubijali 340 Židova, a u mjestu Kielce je 1946. ubijeno 42 Židova koji su preživjeli Holokaust. Jedino je dansko stanovništvo u većoj mjeri pokazalo solidarnost, ali ni tu činjenicu se ne bi smjelo generalizirati.

Nakon rata u toj su zemlji 103 osobe osuđene na smrt zbog suradnje s okupatorom. Naposljetku je nad 46 osoba kazna izvršena, dočim je njih 30 pomilovano te im je kazna preinačena u doživotnu robiju.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron je tek 2017. godine, na 75. godišnjicu deportacije oko 13.000 Židova iz Pariza i okolice u nacističke logore smrti, jasno progovorio o odgovornosti Francuza za taj zločin i žestoko kritizirao one koji negiraju ili relativiziraju tu činjenicu.

Postojala je u raznim hrvatskim i bosanskohercegovačkim gradovima bučna manjina koja je i prije travnja 1941. i kasnije, sve do proljeća 1945., otvoreno izražavala svoj antisemitizam. Imala je podršku u manjem dijelu građanstva, u jednom dijelu radništva i obrtništva te u nekim crkvenim krugovima.

U građanskom sloju prevladavali su oni koji su odbacivali antisemitizam kao teoriju i praksu pa su se s vremena na vrijeme i javno o tome izjašnjavali. Do širokih slojeva, neusporedivo najbrojnijih, intelektualističke diskusije o antisemitizmu očigledno nisu ni dopirale.

Ipak, oni nisu bili indiferentni prema problemu. U njihovoj svakodnevici miješali su se, izgleda, vrlo raznorodni osjećaji: vjerska i nacionalna različitost, te opreka prema židovskim trgovcima, faktori koji su poticali odbojnost prema Židovima, dok su, s druge strane, tradicionalna multikulturalnost, multietničnost na širem hrvatskom prostoru poticali na snošljivost i suradnju.

Zbog svega toga, kao i zbog uvriježenog konformizma i straha, bilo je mnogo hrvatskih građana odnosno Hrvata koji su se držali maksime “ništa ne znam, ništa ne vidim”, iako su im se progoni i deportacije Židova događali pred očima.

Tijekom godina divergentni elementi koji su utjecali na odnos prema Židovima jačali su ili slabili, nastajali su i nestajali; tako bi i antisemitizam jačao ili slabio, ovisno o stanju u Hrvatskoj, u Jugoslaviji, ali i u Europi i svijetu općenito.

Kada je 1941. počeo ustaški genocid nad Židovima i drugima, činjenica jest da su neki Hrvati u tom projektu spremno sudjelovali, ali je značajan dio Hrvata aktivno ili pasivno pružio otpor takvim postupcima.

“Neki Zagrepčani su (…) dočekali Nijemce buketima cvijeća i narančama”, ali se “Ljubo Majer, koji je uvijek bio i do danas ostao veliki Hrvat, rasplakao”, pričao je neposredni očevidac Vlado Prašek (1923. – 2003.) i potom istakao: “To veliko oduševljenje na ulicama brzo je splasnulo kad su se pojavili prvi plakati o strijeljanim i obješenim protivnicima i nedužnim taocima.”

Kao i svuda u Europi, primjer i poticaj progonima i ubijanju Židova u NDH bila je politika Trećeg Reicha, koja je na NDH imala presudni utjecaj i o kojoj je NDH bila životno ovisna. Nijemci su doveli na vlast grupu za koju su znali da će im po ideologiji i praksi biti vrlo slična (da su, primjerice, na vlast došli Maček i HSS, kako su neki željeli i planirali, progona Židova ili ne bi bilo, ili bi ih nacisti morali nasilno sami organizirati).

Međutim, domaće je stanovništvo u odnosu na ta zbivanja bilo oštrije diferencirano negoli u većini drugih zemalja pod okupacijom ili utjecajem nacističke Njemačke: bilo je relativno više domaćih sudionika u zločinu i relativno još više domaćeg otpora zločincima.

Pavelić i Artuković nisu bili sami u širenju antisemitske histerije, baš kao što ni Pavelić, Dido Kvaternik i Maks Luburić nisu bili sami u organiziranju ubijanja. “Svjesni i proračunati upravljači i autori koljačkog plana” bili su, osim spomenutih i Mile Budak, Mladen Lorković, Mirko Puk i drugi, rukovodioci na terenu bili su ljudi poput Viktora Gutića, Viktora Tomića i njima sličnih, dok su “brojni izvršitelji koljači često bili nesvjesno oruđe pravih krivaca, zaslijepljeni rasnim i drugim teorijama”.

S druge strane, ni istaknuti hrvatski antifašisti Slavko Komar i Ivan Šibl nisu jedini bacali bombe i odlazili u partizane. Vladimir Nazor je u govoru u Glini 1944. na pitanje “zašto sam otišao u partizane?” odgovorio da ga je “potaklo nečovječno proganjanje i istrebljivanje Židova, koji su ljudi kao i mi, a – što je najglavnije – potaklo me zlostavljanje i klanje Srba, koji su nam po krvi braća i s kojima skupa živimo ima već toliko vjekova”.

Jedno od važnih obilježja unutrašnjeg ustroja svakog nacifašističkog satelita bilo je postojanje rasnih (antisemitskih) zakona. Oni su postojali i u Njemačkoj i (u blažoj verziji) u Italiji, baš kao i u drugim zemljama koje su pristupile Trojnom paktu.

Na ustašku vlast nije trebalo izvršiti ni najmanji pritisak da bi te zakone prihvatila. Ona je to učinila zdušno i potom istim žarom počela organizirati pljačku židovske imovine i provoditi razne druge protužidovske mjere (obilježavanje židovskim znakom, itd.), a ubrzo i masovne deportacije i ubojstva. Kada su se 1942. u taj genocid uključili i nacisti, ustaše su im bili vrlo prilježan suradnik.

Restriktivne protužidovske uredbe koje su jugoslavenske vlasti donijele u mjesecima pred Travanjski rat, u nekim su slojevima jugoslavenskog, pa i hrvatskog društva dočekivane s odobravanjem, poticale su snaženje antisemitizma, ali nisu predstavljale bitan faktor u kasnijem genocidu.

Ustaški pokret u hrvatskom narodu nije predstavljao većinu, a nisu ni svi ustaše sudjelovali u antisemitskoj propagandi ni u drugim protužidovskim aktivnostima. Ipak je neupitno da su počinitelji zločina nad Židovima pripadali ustaškom pokretu i da je taj pokret bio nositelj svih genocidnih radnji u NDH.

Počinitelji zločina bili su, također, u najmanju ruku neizravno pod utjecajem prijeratnih antisemitskih ispada i tradicionalnih antisemitskih teza koje su se u Hrvatskoj pojavljivale s manjom ili većom učestalošću i snagom.

Rasni i drugi antisemitski zakoni i uredbe u NDH bili su proglašeni i provođeni jedinstvenom voljom svih rukovodećih ljudi ustaškog režima. Mile Budak je na saslušanju 1945. tvrdio da je “sve zakone o nearijevcima izrađivao stručni odbor po nalogu poglavnika i mi nismo diskutirali sam zakon, ali smo o samom predmetu često razgovarali. Svi članovi vlade zauzimali su antisemitski stav. Za to nas je rukovodilo iskustvo, da su židovi u Hrvatskoj provodili uvijek protuhrvatsku politiku i podupirali takav režim”.

Slavko Kvaternik izjavljuje 1947. da su “zakonsku odredbu o Židovima potpisali svi članovi vlade, kao i ja, a svi smo ju smatrali nužno potrebnom, osjećali smo da smo bili u neku ruku prisiljeni da ju donesemo”.

Na suđenju Kvaterniku 1947. jedan je svjedok ustvrdio da je optuženi bio “izbačen” s jedne vladine sjednice jer je podizao glas na predsjednika Zakonodavnog povjerenstva Milovana Žanića zbog rasnih zakona. Vjerojatno je svjedok želio pomoći Kvaterniku, ali sam Kvaternik se tom činjenicom nije branio, pa se može sumnjati u vjerodostojnost izjave.

Slavko Kvaternik je u jugoslavenskom zatvoru tvrdio da su “rasni zakoni” doneseni kao “najprvi zakoni, po čemu se najbolje vidi karakter dodvoravanja saveznicima (…) njihova provedba bila je utoliko okrutnija, jer su se odnosni ljudi htjeli Nijemcima dodvoriti i pred njima pokazati antisemitskijima, nego što su i sami Nijemci bili”.

U protužidovskim progonima značajan je bio i angažman Milovana Žanića, supotpisnika zakona i raznih protužidovskih odredbi; Mirka Puka, ministra pravosuđa i bogoštovlja, supotpisnika odredbe o upućivanju u logore; Mile Budaka, supotpisnika jednog od najsurovijih rasnih zakona; Andrije Artukovića, koji je kao ministar unutarnjih poslova izdao niz protužidovskih naredbi u svom djelokrugu.

Supotpisnici tih zakona bili su i Jozo Dumandžić, ministar udružbe, i Lovro Sušić, ministar narodnog gospodarstva. Ustaška vrhuška bila je vrlo složna u provedbi antižidovskih akcija.

Posve su deplasirane kasnije isprike nekih ustaša i njihovih simpatizera da je ovaj ili onaj visoki funkcioner ustaškog režima “štitio” ili “spašavao Židove”. Istina je da je gotovo svatko od njih imao “svoga” Židova za kojega se zauzimao od kojih neki jesu a neki nisu doživjeli 1945. godinu, ali na deportacije i ubijanja tisuća drugih Židova nitko od tih glavešina nije reagirao ili je, što je bilo mnogo češće, pridonio njihovoj realizaciji.

Tek poslije svibnja 1943., dakle poslije svih “čistki” i velikih deportacija, mjestimično se pojavljuje pasivnost ustaša u hvatanju šačice Židova koji su ostali na teritoriju pod ustaškom vlašću, na čemu su inzistirale nacističke službe. Na tome se u ustaškoj “drugoj emigraciji” i u revizionističkoj historiografiji nastojala stvoriti lažljiva slika da su se u NDH Židovi općenito “štitili”.

U “drugoj emigraciji”, dakle, nakon 1945. godine, i nekadašnji radikali u ustaškoj vlasti “bježali su kao vrag od tamjana od razgovora o mjerama protiv Židova”. “O tome najvole ne govoriti, pa ako to ikako mogu izbjeći, onda to učine”, s pravom je tvrdio Vladimir Židovec. A kada su i oni koji su ostali na slobodi i oni koji su završili u zatvoru morali o tim mjerama nešto i reći, gotovo su unisono isticali kako su uvođenje rasnih zakona i genocid rezultat “pritiska i sugestija Nijemaca”.

Slavko Kvaternik isticao je kako je prve progone Židova po uspostavi NDH poticala i organizirala “agresivna njemačka osječka Volksgrupa”, a kojoj su se pridružili domaći elementi s ciljem da “opljačkaju i da se domognu židovskih stanova i radnji”. Ispada kao da su ti događaji zatekli ustašku vrhušku i “požurili” je u proglašavanju rasnih zakona. No drugom je prilikom Slavko Kvaternik bio realniji i svakako bliži istini: tvrdio je da je proglašavanje rasnih zakona najbolji pokazatelj “dodvoravanja saveznicima”.

Kvaternik je na suđenju tvrdio da je odnos ustaškog režima prema Židovima ovisio o Paveliću, a njegov pak odnos o mišljenju njemačkog poslanstva, te da se za donošenje rasnih zakona Pavelić “izgovarao na Nijemce”. Kada je, navodno, križevački biskup Janko Šimrak intervenirao kod Slavka Kvaternika da se ne donose rasni zakoni, Kvaternik je odgovorio da nije u poziciji da to učini jer je to “koncesija koja se mora pridonijeti Nijemcima”.

U prvoj polovini tridesetih godina je ustaška ideologija vidjela svog protivnika prije svih u beogradskom režimu i u Srbima kao “remetilačkom faktoru”. Potom je na njih nadodala i antisemitizam. No brzina i “organiziranost” genocida nad Židovima, sustavnost u postupcima pljačke, odvođenja u logore i ubijanja – sve to u odnosu na masovna ubijanja Srba pred njihovim kućnim pragom – govori da je u genocidu nad Srbima bilo mnogo više improvizacije, najnižih osjećaja i pukog primitivizma.

Nasuprot tome, u izvršenju genocida nad Židovima bilo je mnogo više hladnokrvnosti i do izražaja je više dolazio smisao za beskrupulozno izvlačenje koristi. Na protužidovske postupke bitno je utjecao primjer Trećega Reicha te nazočnost njegovih predstavnika na teritoriju NDH.

Nacisti su i u drugim zemljama, saveznicama Trećega Reicha koje su imale veću ili manju autonomiju, bili snažno prisutni kako bi utjecali na postupke prema Židovima (u Italiji, Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Slovačkoj i neokupiranom dijelu Francuske).

Sve su tamošnje vlade samostalno uvodile razne protužidovske mjere, neke i vrlo rigorozne (Rumunjska, Slovačka), ali kada su njemački nacisti zatražili da se Židovi deportiraju u esesovske logore smrti, sve su se te vlade suprotstavljale, neke sa stanovitim zakašnjenjem (Slovačka), neke s kompromisnim nagodbama (Bugarska), a neke do kraja odlučno (Finska, Danska, Italija). Jedino se ustaška vlast u NDH nije ni trenutka suprotstavila, naprotiv.

Dugo vremena sama je vršila masovne zločine nad Židovima, da bi se tek u posljednjoj fazi djelomično i mjestimično pasivizirala, ali ipak je do samoga kraja surađivala s nacistima.

No valja uvijek imati na umu da se barem jedan broj Židova s područja NDH, njih nešto više od 20 posto, na razne načine ipak uspio spasiti te da su ustaški zločini protiv Srba bili znatno masovniji, a protiv Roma još okrutniji i radikalniji negoli protiv Židova.

Nisu Hrvati krivi za Holokaust, nego su to ustaše. Hrvati su tijekom rata većinski optirali za partizane.

Bijeg u partizane ili u područja pod kontrolom Talijana značio je za Židove najizgledniji spas; tamo su oni susretali Hrvate koji su im željeli pomoći, a često im i spašavali živote. Bilo je i onih koji su time dovodili u opasnost i vlastiti život, što je židovska zajednica znala cijeniti. Do rujna 2021. Pravednikom među narodima (onaj koji je spašavao Židove tijekom Holokausta dovodeći vlastiti život u opasnost) proglašeno je 122 hrvatskih građana.

Tako je, primjerice, Pavao Horvat, zakupac jednog karlovačkog hotela, aktivno pomagao zagrebačkim Židovima da pobjegnu do Karlovca, skrivao ih u svom hotelu i potom upućivao prema talijanskoj okupacionoj zoni. Time je spasio život nekolicini židovskih obitelji. Horvat je kasnije uhapšen i do kraja rata interniran u Dachauu. Proglašen je “Pravednikom među narodima” 1965., kao prvi iz Hrvatske. Pravednici su postali i svećenik iz Šćitarjeva (pokraj Velike Gorice), Dragutin Jesih i leksikograf Mate Ujević.

Bilo je onih koji su pomagali na druge načine: Hugo Kon i Miroslav Freiberger u pismu zahvale početkom 1943., koji tjedan prije vlastite deportacije u Auschwitz, ustvrdili su kako je dr. Ivo Šalek (1910. – 1987.), asistent Klinike sveučilišta, pomagao štićenicima doma staraca u Boškovićevoj, “opetovano i nesebično (…) odklonivši svaku nagradu”.

No u područjima pod ustaškom vlašću živio je i dalje priličan broj Hrvata koji su prema patnjama Židova bili ravnodušni. Na primjer, Zagrepčani su mogli naslutiti kakve će se strahote događati već u lipnju i srpnju 1941. godine, kad su Židovi ukrcavani u željezničke vagone na Zagrebačkom zboru (slično je bilo i u drugim gradovima, primjerice, u Varaždinu i Đakovu).

Osim demonstracije omladine na stadionu na Sveticama, nije bilo iskaza građanskog neposluha (štrajka i sličnoga, što se događalo u Nizozemskoj ili Danskoj); jedini koji su jasno u gradu reagirali na teror, bili su članovi ilegalnih komunističkih grupa.

Mnogi će reći da se ništa nije ni moglo učiniti, jer bi postupak ustaša prema Židovima ostao isti, a stradali bi i oni koji bi se bunili. To je najvjerojatnije točno.

Pa ipak, tu se radi o konformizmu, o komociji lažnog neutralizma, o ljudski shvatljivom, a ipak kukavičkom okretanju glave, o zabadanju glave u pijesak i, valja naglasiti da to nije specifično hrvatski, kao ni bilo koji nacionalni fenomen, već općeljudski.

Međutim, nije moguće generalizirati: Ivo Baraković i Vilko Kühnel (Kinel), visoki ustaški dužnosnici i vjerojatno “dobri ustaše”, nesporno su u više navrata Židovima išli na ruku. Jesu li bili “dobri ljudi” ili nisu bili zagriženi antisemiti, nije jasno, ali se preko njih moglo u nekim slučajevima ishodovati oslobađanje ljudi iz zatvora, ili nabaviti izlazne vize za odlazak u područja pod talijanskom kontrolom.

Baraković je, međutim, već u lipnju 1941. bio organizator prve masovne deportacije od oko 800 zagrebačkih Židova u Gospić i okolne logore, iako ih je oko 400 tada sa Zagrebačkog zbora pustio i kućama. I Kühnelova “dobrota” imala je drugu stranu; on je nedvojbeno bio čovjek s dva lica, a bio je i njemačkog podrijetla. Kao nadstojnik Židovskog odsjeka UNS-a bio je u stalnom kontaktu s Nijemcima.

U osobnim kontaktima s predstavnicima Židovske općine bio je uljudan i susretljiv, u pojedinačnim slučajevima znao je i pomoći, ali je u kolovozu 1942. i svibnju 1943. bio voditelj “akcije za izseljavanje židova s područja NDH” odnosno bio je neposredno nadležan za deportaciju preko 6000 Židova te ih je “prema točnom spisku” predao njemačkim vlastima koje su ih otpremile u Auschwitz.

O Kühnelovim vezama s njemačkim obavještajcima svjedoči i činjenica da su Nijemci oštro protestirali kad su ga ustaške vlasti željele smijeniti jer je navodno “nesposoban i ima previše veza”.

Bilo je i prilično mnogo policajaca i agenata koji su upozoravali Židove svaki put kada su bile organizirane racije. Dio je njih to radio za novac, ali dio i iz osjećaja prijateljstva i ljudske obveze (baš kao i Baraković i Kühnel). Ti su policajci znali zažmiriti i na bijeg Židova, ili su se pravili da ne znaju gdje su se sakrili.

Elzi Hiršl, koja je držala trgovinu mješovite robe na Mitnici u Ilici, prvih dana kolovoza 1942. nepoznat je, ali čest kupac, očito pripadnik ustaškog pokreta, rekao da se spremaju deportacije. To je Elzi i njezinoj šestogodišnjoj kćeri Biserki spasilo život.

S druge strane, odvjetnik dr. Ivan Britvić, koji je bio na čelu političkog odjela Redarstvenog ravnateljstva, unatoč svojoj naobrazbi i činjenici da je osobno otprije rata poznavao neke Židove, bio je uglavnom nemilosrdan. Upravo je on bio najustrajniji u pritisku na Židovsku općinu u vrijeme utjerivanja kontribucije. Neki su ga njegovi policajci slijedili u takvim postupcima: nastojali su pritvoriti Židove, kako bi se tu istu večer uselili u njihove kuće i prisvojili preostalu imovinu.

(Prenosimo sa portala Novosti).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Hrvatski povijesni revizionizam
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (10)
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (9)
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (8)
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (7)
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (6)
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (5)
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (4)
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (3)
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (2)

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija