autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (10)

AUTOR: Ivo Goldstein / 04.05.2020.

jasenovac-ivo-goldsteinU Jasenovcu nije bilo mjesta za iskazivanje prevelike ljubavi: u zatočenicu Vidosavu (Vidojku, Vidanu) Vuković (1919.), inače učiteljicu, zaljubio se 1944. neki ustaša. Molio je zapovjedništvo da “puste Vidanu, da će se on o njoj brinuti. Ubili su odmah oboje, bez pardona.”

U Varaždinca Tonija/Tončeka Baumanna, zatočenika Stare Gradiške, svirača koji je “dolazio u zapovjedništvo da svira prigodom raznih veselica”, zaljubila se neka ustašica. Na Novu godinu 1944. pozvala ga je za vrijeme proslave na hodnik, izjavila mu ljubav i rekla da mu želi pomoći. Kako su neki ustaše shvatili što se zbiva, Baumann je ubrzo ubijen.

Bilo je i ljepših priča: Jurica/Juraj Draušnik surađivao je kao načelnik općine Vrapče (danas dio Zagreba) s partizanima, pa je bio prisiljen pobjeći u partizane. Potom su u Staru Gradišku kao taoci deportirani njegova supruga Emilija (1907.), inače Njemica, te sinovi Tedi (1937.) i Georg (1939.). Dok je Emilija radila u logorskoj krojačnici, Tedi i Georg su “tumarali logorom s ostalom zatočenom dječicom”. Tedi je čak krenuo u školu, jer su ustaše ujesen 1943. u Staroj Gradiški organizirali školu za svoju djecu, pa je on bio među sedam ili osam malih zatočenika iz Hrvatskog ženskog logora koji su dobili dozvolu pohađati s njima nastavu – ukupno je u toj školi bilo sedamnaestero djece.

U ljeto 1944. Emilija i sinovi prebačeni su u Jasenovac III Ciglanu. Zalaganjem susjeda iz Vrapča Stjepana Pačića, koji je uspio doći čak do poglavnika Pavelića, Tedi i Georg pušteni su 26. listopada 1944., a Emilija 9. siječnja 1945. Po oslobođenju Jurica se vratio iz partizana te se cijela obitelj napokon spojila.

Ilija Jakovljević bio je šokiran strijeljanjem pedesetorice logoraša koje mu se odigralo pred očima, ali to nije smio pokazati pred svojim čuvarima: “Morao sam pokazati što veću ravnodušnost. Strijeljali ljude (…) što im ja mogu i što se to mene tiče? Zašto bih se zbog toga uzbuđivao? To je stvar koja na mene ne spada. To je jedini dopušteni odgovor. Samo ljudi koji za sve otvrdnu, koje ništa ne uzbuđuje, mogu se nadati slobodi”, zaključio je

***

Jakovljević je svjedočio mučenjima, jer se iz nedalekih starogradiških nastambi znao ponekad čuti “prodoran jauk”. Ali jedne noći čuo je neusporedivo prodorniji vrisak kad su “jednoj Židovki – navodno liječnici – odrezali dojke. Bijaše to tako strašno da su probudili i drugi zatočenici. Najpotresniji krik u ovoj kući strahota, krik koji me i sada trgne iz sna (u trenucima kad je na slobodi završavao memoare – op. a.). Taj je vrisak izrazio više nego što može kazati cijela ova knjiga: vrisak, divlji, suludi, vrisak u dubokoj noći, clamor de profundis, koji nijedan pisac nije dostigao.” Jakovljevića je to “neprekidno klanje tjeralo u ludilo (…) kakvo je ovo mrcvarenje!”

Ilija Jakovljević bio je šokiran strijeljanjem pedesetorice logoraša koje mu se odigralo pred očima, ali to nije smio pokazati pred svojim čuvarima: “Morao sam pokazati što veću ravnodušnost. Strijeljali ljude (…) što im ja mogu i što se to mene tiče? Zašto bih se zbog toga uzbuđivao? To je stvar koja na mene ne spada. To je jedini dopušteni odgovor. Samo ljudi koji za sve otvrdnu, koje ništa ne uzbuđuje, mogu se nadati slobodi”, zaključio je.

Na drugom je mjestu pojasnio: “Takvi prizori nisu za svačije živce, ali tko ima slabe živce, taj iz logora ne izlazi. Dojmove treba zakopati u sebi, ili će s tobom biti zakopani u ilovači.”

Logorašima je, čini se, najteže bilo naviknuti se na blizinu smrti, koja je postala dio svakodnevice: ne samo da je Miller, još tinejdžer, morao gledati nezamisliva sadistička iživljavanja kad se ubijalo, nego je zajedno s grupom Vinkovčana kopao grob svojim sugrađanima.

“Ne mogu opisati kako sam se osjećao, dok sam do rake vukao prijatelje s kojima sam odrastao, učio, igrao se i veselio” – bili su to braća Heršković, Lajbeš (1920.) i Moric (1924.), Vilko Šlomović (1922.) i braća Grün, Otto (1919.) i Egon (1924.) – “dobio sam napadaj bijesa i plača.”

Kad mu je prijatelj Marko odveden u Gradinu, Milko Riffer “se ukočio od užasa i nabujale mržnje, koja je zaustavila suze, što sam ih trebao proliti nad bijednom sudbinom najmilijeg prijatelja”. No logoraš je te tragedije i traume potiskivao – dijelom zato što se na njih navikao, dijelom stoga da bi uopće mogao sve to psihički savladati.

Mnogi su neposredno svjedočili smrti svojih najbližih – očevi Egona Bergera i Martina Sedlara, Leopold, star 73 godine, i Ostoja, 49 godina, smrznuli su se usred zime s 1941. na 1942., “noću, u baraci” (Berger nije bio posve siguran je li se otac smrznuo ili je bio ubijen, jer je ubrzo morao iz barake u koju su nahrupili ustaše. Kad se vratio, našao je oca prerezana grkljana).

Kako je tada Berger radio kao grobar, sam je kopao ocu grob, a kako je upravo u taj čas stigla večera, primio je svoju porciju u ruke i tako “sam sjeo na mrtvo tijelo oca. Glad je i opet pobijedila svaki osjećaj. Jeo sam na mrtvom ocu.” Berger je osim toga osobno pokopao i bratića Slavka i prijatelja Pištu.

Erwin Miller (1924.), koji je tek nekoliko mjeseci po dolasku u Jasenovac postao punoljetan, jedini je od cijele peteročlane obitelji preživio – u Staroj Gradiški posljednji je put vidio majku i sestru Feliz (1925.), vidio je i kako mu brata Roberta (1920.) odvode s nastupa, a otac Ignjat/Ignac, predratni trgovac (“sitničar”) u Vinkovcima, pred njegovim je očima poginuo u proboju 1945.

U Jasenovcu nije bilo mjesta za iskazivanje prevelike ljubavi: u zatočenicu Vidosavu (Vidojku, Vidanu) Vuković (1919.), inače učiteljicu, zaljubio se 1944. neki ustaša. Molio je zapovjedništvo da “puste Vidanu, da će se on o njoj brinuti. Ubili su odmah oboje, bez pardona”

Miro Auferber u Jasenovcu je u ljeto 1942. nakratko vidio ženu Ančicu i prvi i posljednji put svoje dijete, staro tek nekoliko mjeseci (kad je u lipnju 1941. odveden u Gospić, njegova je žena bila trudna). Ustaše su ih ubili desetak dana kasnije.

Ljubo Vranješ vidio je oca Ostoju, zajedno s još jedanaesst logoraša, svezanog pred zapovjedništvom. “Tako svezani bili su do pred večer, kada su stigli koljači s Ljubom Milošem na čelu, grupa je krenula prema Savi i u Gradinu. Oca više nikad nisam vidio.”

Adolfu Schwarzenbergu dospjela je u ruke odjeća njegove supruge Side, a Isidoru Leviju ruksaci njegove braće Salamona i Cadika. Samuel Altarac-Puba iz Jajca, postolar, prepoznao je cipele svoje žene, koje je sam izradio. Janko Nikolić, Rom iz Pušće (u Hrvatskom zagorju), radeći kao grobar je “pronašao vlastitu ženu i djecu”.

Cadiku Danonu u logoru su ubijena braća Sado i Šua, a gledao je i kako na nastupu izvode iz stroja njegova prijatelja Nisima Montilja (“bili su to posljednji koraci posljednjeg Montilja”). Nije svjedočio smrti svoga oca Isidora, jer je odveden na ekonomiju izvan logora, a potom je i pobjegao. O tome kako mu je otac stradao doznao je posve slučajno 1947.

Mladen Iveković tvrdi da je bio “svjedokom, kad je jedan nesretni otac” koji je bio zatočen u Logoru III Ciglana “našao fotografiju svoje žene i djece. To je bila vijest, da su njegovi najmiliji upravo ubijeni. Kako je tek bilo pri duši Stjepanu Šmitu (1913.) iz Varaždina, koji je slučajno bio prisutan kad se iz vagona iskrcala njegova majka Milka/Marija (1886)! Ta se majka, vjerujući, da su je doveli, da vidi sina, obradovala. A njezin sin nije mogao s njom ni riječi progovoriti, jer bi svaka riječ i za njega značila smrt na mjestu. Gledao je bez riječi, kako majku vode na klaonicu.” Ni Stjepan Šmit nije preživio.

Dr. Pavao Spitzer se “nije mogao suzdržati kad je jedan logoraš pokazivao fotografiju svog sina”, pa je “legao potrbuške i neutješno jecao, jer su njegova majka, supruga i kći ležali u Gradini”.

Stravično je iskustvo imao i Eduard Šajer, radeći kao grobar: “…kopali smo jame, kad sam među posljednjim logorašima koje su ustaše doveli ugledao svog mlađeg brata Aleksandra (1924.). Ubijen je maljem pred mojim očima. Ubijene smo obično vezivali za nogu kaišem i vukli po blatu do iskopane jame. Ja sam brata koji je imao jedva 30-ak kilograma, prenio i sahranio.”

Egon Berger očevo je tijelo u baraci, gdje je preminuo, natovario na dasku i s trojicom drugova “nosio na groblje. Osjećao je neko olakšanje. Tješio se da se otac bar neće više mučiti i da su za njega sve patnje svršene.” Kad je, kao grobar, Berger nosio druge leševe, “bili su mu teški, jedva je čekao da ih baci u raku. Ali sada nisam osjećao nikakve težine. Put od preko jednog kilometra činio mi se sada prekratak. Ni zimu nisam osjećao.”

Trenuci rastanka bili su bolni, čak i kad su se članovi obitelji opraštali jedan od drugoga: Isidor Danon se od sina Cadika, kad je on iz Stare Gradiške, kao mlad i jak, odlazio na rad u ekonomiju, opraštao riječima: “Sine, vreme je da kreneš, idi pravo prema kapiji i nemoj da se okrećeš”, pretpostavljajući da je to njihov posljednji susret (što je i bio). Erwin Miller je noseći hranu u ženski logor u Staroj Gradiški posljednji put vidio majku Ružicu i sestru Feliz (“sastanak s njima bio je bolan (…) ljubim ih istodobno”), a već sutradan “nije više imao kome nositi hranu, više nije bilo ni majke, ni sestre, nikoga. Odvedene su u Gradinu.”

Jakovljević je svjedočio mučenjima, jer se iz nedalekih starogradiških nastambi znao ponekad čuti “prodoran jauk”. Ali jedne noći čuo je neusporedivo prodorniji vrisak kad su “jednoj Židovki – navodno liječnici – odrezali dojke. Bijaše to tako strašno da su probudili i drugi zatočenici. Najpotresniji krik u ovoj kući strahota, krik koji me i sada trgne iz sna

U logoraškom je životu bilo trenutaka koji su odudarali od tragične svakodnevice: kožarci su imali prilike, barem nedjeljom, vidjeti djevojke i žene, jer su sjedili “vani kraj ograde. U očekivanju da prođe neko žensko biće mašta je ludo radila. Svaki joj je imao barem nešto dobaciti. Ako bi slučajno prošla vodnikova kći u kupaćem kostimu, vraćajući se s kupanja na Savi, muške bi ruke smjesta poletjele do izvjesnog mjesta među nogama.”

Među logorašima je bilo i homoseksualnih odnosa – Milko Riffer navodi kako se u proljeće 1943. u logoru dogodila neka “neugodna pederastička afera”. Erwin Miller spominje kako je otklonio dvije ponude za seks. Đorđe Miliša potvrđuje da je bilo homoseksualizma, ali i slučajeva sodomije.

U jednom izvještaju jugoslavenske kraljevske vlade iz srpnja 1942. tvrdi se kako “među čuvarima ima mnogo homoseksualaca, te oni zatočene mladiće siluju pa ubijaju”, što se ne može potvrditi, ali ni demantirati. No nema izravnih potvrda da je u Jasenovac bilo tko deportiran zbog homoseksualnih sklonosti. Ni ustaše nisu konkretno spominjali progon homoseksualaca, iako im je to u načelu bio dio programa. Zašto je to tako bilo, može se samo nagađati – svakako i stoga što je i među ustašama bilo osoba takvih sklonosti, pa bi glasine škodile i njima.

Postoje naznake da je i sâm Maks Luburić bio homoseksualac. U izvorima iz toga doba homoseksualizam se spominje vrlo rijetko. Na primjer u rujnu 1944. Domagoj Ružičić, kao logornik u Ustaškom logoru Bjelovar (Ružičić je odlikovan Redom njemačkog orla IV. stupnja), bio je denunciran, između ostalog, za homoseksualizam. Ružičić je s indignacijom to odbijao kao “najtežu klevetu”, objašnjavajući kako je u stan, u kojem živi sa ženom i djetetom, primio i mlađeg činovnika iz svog ureda jer mu je plaća nedovoljna da živi sam. Ružičić je objašnjavao da su te optužbe dio šire strategije određenih krugova da ga se makne s položaja.

Milko Riffer pokušavao se, kao profesor klasičnih jezika, intelektualac, od strahota logoraške svakodnevice braniti intelektualizmom, pa se družio što je više mogao s onima sličnima sebi: bio je prijatelj sa sucem Branislavom Konićem, koji je u logoru svirao violinu. S njim, a i s drugim logorašima “znao je satima raspravljati o raznim umjetničkim i estetskim problemima”.

“U Jasenovcu nije bilo dopušteno čitanje. Samo rijetko kada bi se pojavila kakva knjiga ili novina. Za pola godine moga boravka dopalo mi je u ruke svega 4-5 knjiga”, prisjećao se Ante Ciliga.

Ni takozvanoj masonskoj grupi nije bilo dozvoljeno da dobivaju knjige od kuće, već im je zapovjedništvo dalo da čitaju Ognjište Mile Budaka. Svi su pročitali knjigu, neki i dvaput. Ironično su čak “počeli govoriti jezikom Budakovih lica, nazivajući se: milinje moje, rankane moj!”, a potom su, u diskusiji o romanu, o njemu govorili krajnje negativno.

Ali, istovremeno, Đorđe Miliša, koji je također bio intelektualac, svjedoči o suprotnom: o tome “kako se misaonost ograničavala na jelo. O njemu se samo govori” te kako je “najvažniji razlog nestajanja misaonosti apsolutna nemogućnost zatočenika da ispolje svoje i najmanje htijenje. Jer, zašto čovjek misli? – Za sebe, da se održi, i da mu bude što bolje.” Kad tu nadu izgubi, “onda ne misli i otupi. Životari, a ne živi…” Jer kad nestane misaonosti “čovjek postaje bjedniji od životinje”, on postaje “broj”. A logorska je uprava upravo sve činila kako bi zatočenici postali brojevi, kako bi “zaboravili ime i prezime”.

Za boravka međunarodne komisije u veljači 1942. zatočenici su morali reći samo “Ja sam broj taj i taj, podatke možete dobiti u upravi”, što je bilo još “jedno ljudsko poniženje” i praksa uvezena iz nacističkih logora.

Kako je tada Berger radio kao grobar, sam je kopao ocu grob, a kako je upravo u taj čas stigla večera, primio je svoju porciju u ruke i tako “sam sjeo na mrtvo tijelo oca. Glad je i opet pobijedila svaki osjećaj. Jeo sam na mrtvom ocu.” Berger je osim toga osobno pokopao i bratića Slavka i prijatelja Pištu

Baldo Bodulić primjećuje kako su u Jasenovcu “još jadniji bili oni koji nisu imali ni broja, koji nisu bili evidentirani, jer su bili predviđeni za skoru likvidaciju u Gradini”.

Logoraško iskustvo Milko Riffer opisuje riječima: “Panični i sramni dani koje smo provodili iza žice.” Ako smijemo tumačiti Rifferove riječi – “panični”, jer su logoraši bili stalno u strahu od svakovrsnog šikaniranja i smrti, a “sramni”, jer su, ionako bez ikakve svoje krivice, bili lišeni ljudskog dostojanstva. A onda na drugom mjestu, kada je prisustvovao brutalnoj likvidaciji četvorice logoraša optuženih da su iz skladišta ukrali šest krumpirića i klip kukuruza, Riffer tvrdi kako je “prisiljen gledati proces pretvaranja čovjeka u divljeg i krvavog šakala”, dakle kako sam postaje šakal. Iz njegova teksta, ali i memoara drugih preživjelih, izgleda da su oni usprkos svemu ostali ljudi.

Ilija Ivanović svjedoči o povratku u normalan život: kad se, nakon tri godine preživljavanja u Jasenovcu, nakon proboja nakratko smjestio u jednoj kući u selu dvadesetak kilometara od logora, “probudio se u modernom krevetu s čistim, kao snijeg bijelim čaršavima”, a domaćica je “oprezno ulazila da me ne probudi. Pitao sam se je li to stvarnost? Da li je moguće da netko polako otvara vrata radi mog sna? Kakva suprotnost u odnosu na jasenovačke jezive noći!”

(S dozvolom autora donosimo feljtonizirani ulomak “Na to se navikava ne čovjek, nego logoraš”, str. 275 i ss. iz VI. poglavlja ”Mučenje, umiranje, smrt” impresivne i sveobuhvatne knjige prof.  Ive Goldsteina ”Jasenovac”, Fraktura, Zaprešić, 11/2018.).

(Kraj feljtona).

 

AKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Ustaše, Hrvati i Židovi
     Hrvatski povijesni revizionizam
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (9)
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (8)
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (7)
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (6)
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (5)
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (4)
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (3)
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (2)

> Svi tekstovi ovog autora
Objavljeno u: FELJTON
Oznake: Auschwitz, Fraktura, Ivo Goldstein, Jasenovac
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija