Naknadno spašavanje nadbiskupa Šarića

O sarajevskom ratnom nadbiskupu Ivanu Ev. Šariću nisam nikad ništa dobro mislio. Iskreno, ni odviše loše, jer intrigantnošću pojave nije ni do gležanja dobacio Stepincu, premda me ni Stepinac nije nešto impresionirao. Naprosto me u Šarićevu slučaju nije zanimao čovjek koji je s jedne strane važio za tobožnjeg intelektualca, a s druge kao zadnji seoski sastavljač pjesama pisao u slavu Ante Pavelića i najzločinačkije politike u povijesti Hrvata. I najposlije pobjegao od sučeljavanja s onim što je bio, premda je govorio da će se predati partizanima, ako pobijede (a neće! – bio je siguran).

Da, naravno, ne mogu se i ne smiju zaboraviti svi zločini (prema Hrvatima i katolicima) velikosrpske tzv. prve Jugoslavije, kao niti svi užasi iz prvih godina druge Jugoslavije, ali niti jedni ni drugi monstruozni zločini ne mogu biti alibi ni za što i ni za koga, ponajmanje za Crkvu i njezine manifestacije, onu Crkvu koja se poziva na Isusa Krista.

Čak ni kad pored nas u nekom paralelnom svemiru živi SPC koja se nikada nije pozivala na Isusa Krista, jer nikad povijesno nije otišla dalje i dublje od historiografski dokazanog zločina utemeljitelja svetosavlja.

Ali jesam bio iznenađen kad sam čuo da baš u Zagrebu, doduše na zagrebačkoj periferiji, postoji ulica nadbiskupa Šarića, da se traži njezino ukidanje i da se umirovljeni sarajevski nadbiskup Vinko Puljić buni zbog tog čina.

Iskreno, ne znam što me više od tog toga iznenadilo. Da je taj čovjek negdje u Hrvatskoj (u Zagrebu) dobio ulicu, da se sad netko (konačno) dosjetio osporiti to, ili da je biskup koji se zarazno smiješio s jednog vatikanskog balkona, najednom uznemiren u svojoj mirovini ustao u obranu neobranjivog.

Jedva sam nekako povezao činjenice da katolici u Hrvatskoj na čelu sa svojim biskupima, koji se kunu u svoju i Stepinčevu odanost Vatikanu, nisu voljeli papu Franju ne samo zbog njegova (tako opominjućeg) imena, nego ni zbog nekanonizacije Stepinca, a sad se u slučaju Ivana Ev. Šarića pokazuje kako se imenom ulice (i obranom tog prava) časti netko tko nije imao ni toliko ljudske (evo neću o kršćanskoj!) odgovornosti učiniti barem toliko koliko je jedan Stepinac – stati iza svojih riječi i uvjerenja.

A ta uvjerenja, znao je to i pobjegulja Šarić, ne samo da nisu bila u duhu nadbiskupske mu kapice na glavi, nego ni u duhu evanđelja koje je prevodio (valjda ponekad i čitao!?), a da o običnoj ljudskosti i moralu i ne govorimo.

Slavitelj rasnih zakona, te zločinačkih progona drugog i drugačijeg, slavitelj zločinaca, ne može imati spomen ni u zadnjoj selendri na svijetu, a kamoli u glavom gradu (ipak je on Travničanin) strane zemlje.

Da je i najgenijalniji prevoditelj Novog zavjeta, on ipak nije niti će ikad biti u poziciji Budaka (kao) pisca, da ovdje upotrijebim ono Plenkovićevo ”kao”, gdje je ZDS kao dopušten, a gdje ZDS kao nije dopušten. Dakako, ni Budaku ne pripadaju ulice ili imenovanja javnih institucija, ali ostaje mu pravo čitanja i vrednovanja njegova književnog djela.

Naprosto, nadbiskupu Šariću, kao visokom crkvenom prelatu, niti u jednom slučaju, ni kao – ni kao (Plenkovićeva ”dvostruka konotacija” u vezi sa ZDS), nije i ne bi smjelo biti dopušteno živjeti u ”javnom prostoru”. (I otkud baš tamo, u Zagrebu, osim ako nije instaliran po logici hajdemo ondje gdje nitko ne zna njegova zlodjela?) Osim ako oni koji misle drukčije ne prihvaćaju logiku SPC i ne oponašaju je u instaliranju i slavljenju vladike Nikolaja Velimirovića, ali onda, ako je tako, teško nama i s njima i bez njih.

To što je Šarić sjedio na nekoj stolici prije Puljića (također ratnog nadbiskupa iz devedesetih), ne čini ni tu stolicu svetom ni njegovo djelovanje opravdanim, samo zato što većina stvarnih ili tobožnjih vjernika ne zna tko je bio ta ”crkvena junačina”, ”moralna vertikala” pobjegla u Madrid. Ne od partizana, nego od sebe samoga. To svakako zna (mora znati!) kardinal Puljić iz stotinu izvora, pa i iz onoga kojemu nije dopustio da bude objelodanjen, iz doktorske radnje fra Petra Jeleča o Katoličkoj crkvi u BiH u vrijeme Drugog svjetskog rata, tj. u vrijeme Endehazije.

Puljiću iz mirovine takav intervent ne samo da nije bio ni pametan ni mudar, ali tko uopće od njega očekuje pamet i mudrost, nego je izazvao ružne kontraefekte. No, da je aktivan nadbiskup, valjda bi mu koji savjetnik prišapnuo koju tipa: ”Šuti, ne javljaj se, jer stvar je i gora nego što misliš, ako se već nisi dublje udubio u dokumente.”

Ovdje, ipak, ne važi ona Nixonova: ”Oni jesu kurvini sinovi, ali su sinovi naših kurvi!” Čak ni kad se spremaš doskora ići na onaj svijet i na susret (Bože, vjeruje li on stvarno u to?) sa svojim predšasnikom na vrhbosanskoj nadbiskupskoj stolici.

A mogao je, ako je već toliko dugo izbjegavao suočenje s istinom, nastaviti šutjeti i ne spašavati Pavelićeva duhovnog bojovnika, nadbiskupa Šarića. Jer, ne postoji nijedan razlog i nijedno opravdanje za Puljićev bilo kakav, ponajmanje takav naknadni i zaštitnički intervent. Pa, još u susjednoj državi.

Ne, koliko se ja razumijem u duh i slovo onoga što je Šarić prevodio (provjerio sam, postoji imprimatur iz 2006.), a vjerojatno s propovjedaonice i žustro, rigidno naučavao (govorim o Šariću), osobito kao (kako biskupi vole sebi laskati) učitelj vjere i morala.

Mogao je Puljić, kao i o mnogo toga drugog, nastaviti šutjeti i o Šariću, kao što cijela ”Crkva u Hrvata” (i u BiH i u Hrvatskoj) gromoglasno (korumpirana i u simbiozi sa svjetovom moći!) već desetljećima šuti o svemu onome što bi se trebalo ”propovijedati na krovovima” (Mt 10, 27 i Lk 12, 3).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pjesma stvorova kao ekološka pobudnica
    •  Ignorancija na hrvatski način
    •  Novi prilozi bošnjačkoj mitomaniji
    •  Glupost i mi migranti
    •  Iz pogreške u pogrešku...
    •  Jednoumni u laži!
    •  Kloniranje zločinaca?!
    •  Budi kulturan! Kaže čovjek koji je godinama mjera nekulture
    •  Virus političke nervoze
    •  Živjeti u prošlosti

> Svi tekstovi ovog autora