Naš milosrdni Otac nije nacionalni ili teritorijalni bog

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autorice i aktualnosti teme).

Prošlost nije moguće učiniti boljom. Ili gorom. Ona je takva kakva jest. Niz događaja povezanih nekim uzročno-posljedičnim vezama. I to je to.

Svaka interpretacija povijesnih događaja, koja bi uključivala njihovo uljepšavanje ili degradiranje, protivna je povijesnoj znanosti. Ona to ne trpi. Takve su interpretacije u povijesnoj znanosti strano tijelo i one, prije ili kasnije, bivaju prokazane kao pseudoznanost, iza koje redovito stoji ideološki motiv.

Prisutnost ideološki protkanih povjesničara u javnom životu nekog društva pokazatelj je živosti ideološke potke u javnom prostoru. Primjetno je da takve uvijek protežiraju servilni javni mediji.

Povijesne teme omiljena su hrana kojom se ideološki ostrašćeni političari služe u javnom diskursu. One su dobrodošla zamjena za bitne, životne teme, kojima se takvi nisu kadri baviti. Oni to ne žele. Niti znaju. Njih to zanima.

Igrati na kartu emocija širokih slojeva društva uvijek je zahvalna stvar za one koji žele manipulirati. Tu jednu od ključnih uloga ima manipuliranje poviješću. Takvi će ideološki kadrovi uvijek imati dežurne, ”dvorske” povjesničare, koji će servirati povijesne događaje u celofanu interpretacije koju traži zadani trenutak.

Pseudopovijesne interpretacije plodno tlo imaju u društvu koje nije kadro kritički pristupiti informacijama. Tome treba pridodati i oskudnu razinu obrazovanja, kao i notornu razinu intelektualne lijenosti, koja priječi mogućnost uvijek novog informiranja, stalnog obrazovanja, usavršavanja znanja, stjecanja novih spoznaja i kritičkog prosuđivanja stavova.

Zacementirani stavovi zapreka su i dijalogu i obogaćivanju spoznaja. Oni su zapreka razvoju društva i kulture. Selektivna interpretacija povijesti njezino je degradiranje i pretvaranje u sredstvo manipuliranja.

Povijest kojoj se ne pristupa kritički, prestaje biti predmetom znanstvenog prosuđivanja, a postaje sredstvo manipulacije kojim se, nerijetko, podgrijavaju najniže strasti. Takva je interpretacija povijesti obilježena nekritičnošću, što je svrstava u red bajki, i to s mitomanskim pretenzijama.

Društvo koje svoju prošlost temelji na mitomaniji, odriče se svoje budućnosti. Ono vječno ostaje zarobljeno u zamišljenoj prošlosti, koju ima zadatak obnoviti, ponoviti, reciklirati. Zato je nužno mora uljepšati.

Takvo društvo okreće glavu od sadašnjosti i od problema s kojima se suočava, bježi u prividnu sigurnost mitova, u kojima je uvijek pobjednik i u kojima je sve poznato.

Riječ je o imaginarnom, crno-bijelom svijetu, u kojemu je vlastiti subjekt uvijek žrtva, a drugi i drugačiji neprijatelj, u arhetipskom nasljeđu koje traje i danas. Drugim riječima, drugi i drugačiji je bio i ostao neprijatelj. S njim se uvijek iznova treba obračunavati.

Kako je mitski i imaginaran, nevidljiv, danas treba rušiti njegove spomenike, oskvrnjivati grobove, a njegovim potomcima zauvijek na nos nabijati transgeneracijsku krivnju predaka. U toj će se priči uvijek naći dvorski povjesničari, koji će prošlost upakirati u celofan trenutačne ideološke i političke potrebe.

Transgeneracijska, arhetipska krivnja, generaliziranje i mitomanija oznaka su takvog ideološko-političkog stava, praćenog pseudopovijesnom matricom.

Važnu ulogu u toj priči ima religija. Ona je uvijek zahvalna stvarnost, koju je lako upregnuti u ideološka kola. Vjera koja ne propituje i samu sebe, pretvara se u puku religiju obreda i pravila. Nju je lako utkati u tkivo mitomanije.

Bijeg od priznanja vlastitih promašenih politika lako je zamijeniti pričom o Bogu, čija je volja upravo bila da nešto iz prošlosti bude upravo tako. Čak i kad je ispisano tuđom krvlju. A Božju volju u religijskom kontekstu se ne smije propitivati. To je moguće smo u vjeri.

Mitomanski bog ni u kojem slučaju nije milosrdni Otac svih ljudi. On je bitno nacionalni, religijski, plemenski, rasni ili teritorijalni bog. Njemu su važni nacionalni teritoriji i crkvene jurisdikcije nacije i Crkve za čiju prvu postavu igra.

Svevladar svemira tako se ne bavi spasenjem svijeta i ljudskim srcima i dušama, nego teritorijima, pretenzijama, razračunavanjima i povijesnim revanšizmima.

On nije sućutni Bog, koji bi trpio i s arhetipskim neprijateljima. On njih mrzi, proklinje i baca u pakao. To njegovim štovateljima daje za pravo da čine isto; da mrze i osuđuju.

Od toga ih tek korak dijeli da se s takvima obračunaju. Metkom ili nožem. Nacionalni, mitomanski bog sve opravdava. Dvorski teolozi savršeni su u takvom prikazivanju Boga i Objave.

Povijesna znanost to će postati kad bude oslobođena lažnih obzira i ovisnosti o političkim podobnostima. Ona će tada (p)ostati učiteljica života i na temelju dokazivanja, prosudbe i osude pogreški, promašaja i nedjela koji jasno pripadaju sferi vlastitog subjekta (pojedinca, naroda, društva, stranke, pokreta, vjerske zajednice…).

Tek povijest kao tako shvaćena znanost – oslobađa. Ona raskida okove mitomanije, suočava se s prošlošću i osuđuje njezine aktere, jasno ih razdvajajući od sadašnjih generacija i društva u cjelini.

Tek u tako shvaćenoj povijesti religija i njezini nositelji mogu biti objektivno interpretirani, bez straha od revanšizma i odmazde njezinih struktura.

Tek u takvom kontekstu i Boga oslobađamo okova vlastitih interesa, i vraćamo mu dostojno mjesto na prijestolju koje pripada sućutnom Ocu svakog čovjeka.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Što meni Crkva jest, i što ona nije
    •  Nitko nema pravo činiti zlo i to opravdavati narodom
    •  Josip Manolić, ogledalo naše uljudbe
    •  Bog uskrsnuća i kršćani Kajfe
    •  Zašto bi netko rađao djecu da ona sutra budu nečiji vojnici
    •  Veliki Bog među svojima
    •  Čovještvo kao Božja norma
    •  Božić je postao blagdan u kojemu nema mjesta za Boga
    •  Evanđelje upakirano u građanske zakone postalo bi karikatura
    •  Crkva sutrašnjice

> Svi tekstovi ovog autora