novinarstvo s potpisom
Doselivši prije četiri desetljeća u Britaniju nisam doživio samo opće ozračje šire slobode i povjerenja države u građane nego što sam poznavao, ovdje sam uočio i drukčiju Crkvu.
Mladenačku formaciju prošao sam pod odgojiteljima isusovcima. Stroga disciplina, odvojenost od svijeta, poslušnost vrhunska krepost, svijest superiornosti zbog posjedovanja istine, čuvanje časti Crkve iznad svega.
Nastanio sam se u isusovačkoj župi u Wimbledonu, dvjestotinjak metara do crkve. Patri hodaju okolo u civilu. Jedan od njih, Irac Kevin, obučen kao klošar. Taj u propovijedi svako malo nasmije slušatelje. Katkad, za ilustraciju ideje, i zapjeva koju kiticu neke popularne pjesme. Profesor je povijesti i znade ispričati poneku neslavnu epizodu iz povijesti Crkve, i o križarima i o inkviziciji.
Uz crkvu je isusovačka katolička srednja škola, na glasu zbog uspješnosti. Iz daljine doseljavaju ljudi u ovaj kvart kad im djeca dođu u školsku dob. Kad učenici navale van nakon nastave, prizor je to svih boja i rasa. I moji su dečki tu išli. Svršeni školarci ne izlaze u život kao fanatici bilo koje farbe.
Sve je to tako bilo do prije nekoliko godina. Nema oca Kevina. Isusovaca više ovdje nema. Nemaju ljudi. Nakon 140 godina predali su sve u ruke biskupiji. Ona je poslala svećenike iznad dobi umirovljenja i pokojega Afrikanca.
Napadna razlika engleskih katolika od onoga u što sam urastao je odsutnost nacionalizma. ”Mi Englezi katolici” – nečuveno! Biti katolik znači pripadati velikoj općoj zajednici. Vjera je jedno, nacionalni identitet sasvim različito. U crkvi do mene sjedi Nigerijac, ispred mene Japanka, rukujemo se kao jednaki.
A politika? Dvije su vodeće temeljito suprotstavljene stranke, konzervativci i socijalisti, desni-lijevi. Pred parlamentarne izbore s propovjedaonica ni zareza ni točke o opasnosti, recimo, od socijalističkih neprijatelja Boga i naroda. Predizborni proglasi biskupske konferencije upućeni su svim strankama. Sadrže načela humanih vrijednosti koje proizlaze iz Evanđelja, što valja očekivati od njihovih programa.
Od vezivanja vjere uz naciju zavazda je britanske – to jest engleske, velške i škotske – katolike oslobodio engleski protestantizam, koji ih je u 16. stoljeću stjerao u katakombe. Crkva koju je 1534. od Rima odcijepio Henrik VIII. već je samim svojim imenom, Church of England, prisvojila monopol na nacionalizam.
Unatoč lomu s općom Crkvom Henrik je zadržao naslov što ga je dobio od rimskoga pape: Defensor fidei – branitelj vjere. I svi nasljednici na prijestolju do danas pišu uz svoje ime kraticu DF. Kralj ili kraljica po ustavu (nepisanom) je vrhovna glava Engleske crkve. Bit će to, postane li kraljem, i sadašnji prijestolonasljednik Charles, iako riječima i djelima odaje odsutnost interesa za vjeru.
Engleski katolicizam fenomen je u novovjekom kršćanskom svijetu. Tu su se u novome liku obnovila progonstva i mučeništva ranih kršćana pod rimskim carevima. Zakonom o veleizdaji bilo je zabranjeno svako katoličko očitovanje i prakticiranje vjere.
Hajka na katolike bila je divlja. Širile su se u narodu horror stories o urotama katolika protiv kralja i Parlamenta. Prerušeni svećenici išli su po kućama potajnih vjernika služiti misu i dijeliti sakramente. Kazne za uhvaćene bile su u stilu vremena: odsijecanje glave ili ritualno vješanje, nakon spolnog sakaćenja i vađenja utrobe, poslije toga još sječenje tijela na četvero. Srednjovjekovne predstave za gomilu.
Od kraja 19. stoljeća pape su proglasile svetima 41 engleskog mučenika, 107 blaženika, 29 slugu Božjih; 44 je još u postupku beatifikacije. Većinu čine svećenici isusovci, uz franjevce i laike plemiće. Engleski katolici dobili su čak 17 svetih i blaženih Ivana.
Sloboda se katolicima počela otvarati potkraj 18. stoljeća zahvaljujući znatnom broju katoličkih Iraca u britanskoj vojsci. Tada je ukazom Parlamenta katolicima dopušteno prakticiranje vjere. Izričito čak i da žive u Londonu.
Godine 1829. katolicizam je službeno legaliziran u cijeloj zemlji. Nije ih se više progonilo, ali su u praksi ostali građani drugoga reda. Vrijedilo je to za državne službe, a ni sudovanje im u dijeljenju pravde nije bilo odviše naklono.
No, diskriminacija je najdublje bila ukorijenjena u širokom javnom mnijenju. Istom je nakon Prvoga svjetskog rata počela popuštati, poglavito zahvaljujući širenju sekularizma.
Duh tolerancije širi se i kod katolika u pogledu tradicionalne diskriminacije spram inovjeraca i nereligioznih. Upoznajem učiteljicu na katoličkoj osnovnoj školi, nije krštena i nema pojma o vjeri. Nitko ju o tome ne pita, ne poučava vjeru, nego radi ono za što se školovala.
Kraljevska obitelj ni do danas ne smije se ženidbeno miješati s katolicima. Princ Charles je kao momak prvo nešto očijukao s katoličkom ljepoticom s kontinenta. Čuvari čistoće dinastije dali su mu signal kako to apsolutno ne dolazi u obzir ako ikada hoće postati kralj. Aranžirali su mu brak kakav dolikuje. Završio je razvodom, ali i to je daleko manji skandal negoli da je uzeo katolkinju iz ljubavi.
Sve ubrzanije i dalekosežnije mijene svijeta neminovno se odražavaju na položaj i ulogu crkava. I vrhovi iz svoje splendid isolation počinju pokazivati zabrinutost nad budućim razvitkom Crkve. Prakticiranje vjere posljednjih se desetljeća dramatično smanjuje. Obrisi krize najoštrije se očituju u Anglikanskoj crkvi. Od 1983. članstvo je od 40 posto palo na 17 posto.
Nadbiskup George Carey, bivši glavar Anglikanske crkve, upozorava da njegovoj Crkvi prijeti potpuno odumiranje već u idućoj generaciji. To bi, računa povjesničar katolik Dominic Seewood, Crkvu katoličku nakon pet stotina godina učinilo najvećom kršćanskom denominacijom u Britaniji.
No, pita se kako će izgledati Katolička Crkva u ovoj zemlji 2118. godine. Na nju će ozbiljno utjecati razvitak stanja religija u svijetu. A taj je već sada u znaku globalne napetosti između kršćanstva i islama. Islam, koji brojem premašuje Katoličku crkvu preko 300 milijuna (1,28 : 1,60 mrd), sadašnjom stopom rasta povećat će se u svega 40 idućih godina otprilike za toliko koliko sada broje katolici. A oni brojčano gotovo stagniraju, pogotovu u starom kršćanskom svijetu. Rastu u Africi.
Pored toga, u islamu, koji je podijeljen na sunite, šijite i sufije, nakon ruske agresije na Afganistan 1979.-89., naglo uzima maha bojovni salafitski džihadizam. Džihadisti prijete jedinstvu unutar islama, a već sada su na putu posvemašnjega istrebljenja ostataka najstarijih kršćanskih zajednica u islamskim zemljama.
To neminovno dovodi do ušančivanja kulturnih identiteta. Religije su bitno vezane uz civilizacije iz kojih su izrasle. Zapad se osniva na kršćanskim vrednotama. U idućih stotinu godina sve će se više kristalizirati i utvrđivati zasade kršćanstva.
To ne znači da će ljudi ići više u crkvu. Zapadna civilizacija danas se ne voli nazivati kršćanskom, ali će se sve više poistovjećivati sa sržnim vrednotama proisteklima iz kršćanstva, kao što su jednakost, ravnopravnost, prava žena, poštivanje ljudskog života.
Katolička Crkva bit će 2118. godine u Engleskoj najbrojnija kršćanska grana. Do tada apsorbirat će većinu Anglikanske crkve. Taj je proces već počeo. Danas svaki deseti katolički svećenik Engleske je obraćeni anglikanski svećenik, većina njih oženjeni. Srednjovjekovne katedrale, crkve, sveučilišta i škole bit će ponovo katolički.
Unutar katolicizma nestat će današnje rasprave o seksualnosti i sakramentima. Ojačat će angažiranje za vjersku snošljivost i sveljudsko zajedništvo.
Najradikalnije mijene doživjet će katoličko svećenstvo. Svećenici će biti oženjeni. I to ne kao rezultat historijskih i teoloških promišljanja, nego nužde.
Najveća prijetnja preživljavanju Crkve je rastući manjak svećenika. Dakle je napuštanje zakona celibata očita neminovnost. Po Darwinovu načelu: prilagoditi se ili umrijeti.
Sve će to doživjeti neka djeca koja danas dolaze na svijet.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.