Nema dobre komunikacije bez vlastite odgovornosti

Mjesečna tribina u organizaciji Kršćanske sadašnjosti ”Teološki četvrtak” održana u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu u Zagrebu, 31. ožujka imala je temu ”(Ne)Nasilna komunikacija”.

Uvodeći u tribinu, moderator don Anton Šuljić uputio je na činjenicu aktualnosti teme, kako u hrvatskom društvu, tako i na općem planu. ”Moramo ustrajati govoriti o nenasilju, jer nasilan govor, nasilna komunikacija proizvodi nasilje”, upozorio je Šuljić.

Na tom tragu su uvodničari govorili o nasilju u društvu, tj. nasilju u komunikaciji, medijima, a dotaknulo se i pitanje ”imali li i u Crkvi nasilja”.

Novinar HRT-a Mislav Togonal je iz vlastitoga iskustva voditelja emisija u kojima često dolazi do sukoba mišljenja, rekao da ”osim političara koji na taj način ‘kupuju’ svoju slavu, odgovornost snose i mediji, jer njima to diže gledanost i slušanost”.

Podsjetio je na činjenicu kako se nekad o polemikama erudita drugo jutro čitalo u kavani, te se vodila uglađena rasprava.

U Crkvi u Hrvatskoj postoje područja u kojima njezina retorika zna biti nasilna, npr. u pitanju morala, sprezi religije i politike, tj. politizacije religije zbog sprege religije i nacionalizma. Osvrnula se i na temeljnu zapovijed ”Ne ubij” te istaknula kako ona u hebrejskom izvorniku glasi ”nećeš ubiti”. Dakle, futur, a ne imperativ. Što znači, ”ako sam u odnosu s Bogom onda neću ubiti”

”Danas, nažalost situacija je drugačija. Večernje svađe u studiju ‘Otvorenog drugo jutro se komentiraju, a mnogi se, pa i prijatelji posvađaju”, ustvrdio je Togonal, te nastavio: ”Nasilna komunikacija i ispadi mogu dovesti do fizičkih obračuna. U tom se kontekstu bojim da su podjele u hrvatskom društvu danas dublje nego ikad prije. Svi se gledaju preko nišanima”.

Promišljajući o mogućem rješenju, Togonal je istaknuo kako su nam potrebni političari poput Margaret Thacher. ”Bila je ‘čelična Lady: žestoka u svojim nastupima, ali je imala vrlo decentnu, pristojnu, artikuliranu komunikaciju sa svojim političkim protivnicima”, zaključio je.

Dr. Jadranka Brnčić je polazeći od definicije nasilja ”nasrtaj na osobni integritet osobe, bilo psihički, bilo fizički”, istaknula kako ”postoji bitna sprega između susreta s nasiljem u našem osobnom životu i na razini društva. Nasilje koje susrećemo u komunikaciji u javnom životu odraz je našeg ne odgoja o nenasilju u privatnom životu. To može svatko od nas svjedočiti. Rad na nenasilju je proces koji traži stalan rad”.

U osvrtu na pitanje ”ima li nasilja u Crkvi”, ustvrdila je ”normalno da ga ima, kao i u životu svakoga”. U tom je vidu uputila na problem strukturalnog nasilja koje se po njezinim riječima očituje u Crkvi.

”Navike i mišljenja nasilna stječemo kulturom. Prva stvar koju naučimo kao djeca, a onda na vjeronauku, je što je dobro, a što je zlo. No, kad se to tako ide tumačiti odraslima, to prelazi u školu osuđivanja”. Iznijela je i nekoliko primjera za koje smatra da kad se teološki jezik prenosi u svakodnevni, postaje nasilni jezik. Npr. ”jedino se u Crkvi spašava; moraš prihvatiti patnju, jer ćeš tako nasljedovati Isusa ili doći u raj”.

Nadalje je mišljenja kako u Crkvi u Hrvatskoj postoje područja u kojima njezina retorika zna biti nasilna, npr. u pitanju morala, sprezi religije i politike, tj. politizacije religije zbog sprege religije i nacionalizma. Osvrnula se i na temeljnu zapovijed ”Ne ubij” te istaknula kako ona u hebrejskom izvorniku glasi ”nećeš ubiti”. Dakle, futur, a ne imperativ. Što znači, ”ako sam u odnosu s Bogom onda neću ubiti”.

Bez obzira na kojoj se strani nalazimo nismo osuđeni da ne poštujemo svoga sugovornika, da mu se ne prizna nešto što je dobro kod njega. Način govora može dopustiti diferenciranost u kojoj možete dati signal da poštujete dostojanstvo druge osobe, pa i kad ta druga osoba krši svoje dostojanstvo nasilnim ponašanjem. Njegovo nasilje mene ne može opravdati, moj je izbor kako ću se ponašati

”Za mene je temelj evangelizacije nenasilje. Temelj Isusove poruke je ljubav prema neprijatelju, tko god to bio. Nije ta ljubav na emocionalnoj razini, nego priznati da je neprijatelj moj bližnji koji ima svoje potrebe, koje ako ne susretne na osobnoj ili društvenoj razini postaju agresija”, pojasnila je.

Istaknula je potrebu da Crkva poradi na dijalogu i komunikaciji, te u tom vidu kao primjer uputila na papu Franju. ”On je osoba koja komunicira nenasilno. Njegov svjetonazor je jasan, ali kao Papa ne nameće ga nikome. On je iznad podjele lijevi, desni, konzervativni, liberali. On je osoba koja pokušava dati ljudima da kažu što misle i zna slušati”, zaključila je.

Temi je doprinos dao i bračni par Ana Marija i Otto Raffai, mirovni aktivisti i katolički teolozi. Ana Marija Raffai je rekla: ”Izgradnja mira kako ju ja razumijem ide odozdo, od nas koji smo ovdje tu. Pitanje koje bih postavila u duhu Ps 11 ‘kad su temelji uzdrmani što da učini pravednik’. Dakle, naglasak je na ‘činiti’, što ja mogu učiniti da budem činiteljica nenasilja, odnosno da ne budem nastavljačica ili proizvođač nasilja?”

Posvijestila je činjenicu ”da smo svi, svatko osobno pozvan dati doprinos i tako mijenjati Crkvu”, jer ”Crkva to smo mi”, kao i društvo, jer i ”društvo to smo mi”. Naglasila je da je potrebno prepoznati vlastitu odgovornost.

Istaknula je kako je sukob mjesto promjene. ”Sukob kao takav nije loš. U izgradnji mira ne zamišljamo da ćemo imati svijet bez sukoba. Mi samo zamišljamo da nećemo imati svijet u kojem ćemo sukob rješavati nasiljem”. U tom vidu je važnim istaknula odnos prema protivniku, odnosno prema neprijatelju: ”je li on odnos poštovanja, ili prezira, je li to odnos da ja prihvaćam bez obzira što se ne slažem s protivnikom, ili je to odnos diskriminiranja.

Kako mi vjernici živimo? Kako je kršćanstvo, nasljedovanje Isusa u mojem životu vidljivo? Nije u našoj moći poziv da druge mijenjamo. Mene obvezuje evanđeoska poruka ako sebe zovem kršćaninom. Mene evanđeoska poruka obvezuje kao startna, a ne kao željena. Dakle, bitno je kako će se ona vidjeti u mom životu, u ponašanju i komunikaciji

Na tom mjestu se događa razlika između nasilja i nenasilja. Bez obzira na kojoj se strani nalazimo nismo osuđeni da ne poštujemo svoga sugovornika, da mu se ne prizna nešto što je dobro kod njega. Način govora može dopustiti diferenciranost u kojoj možete dati signal da poštujete dostojanstvo druge osobe, pa i kad ta druga osoba krši svoje dostojanstvo nasilnim ponašanjem. Njegovo nasilje mene ne može opravdati, moj je izbor kako ću se ponašati”, ustvrdila je.

”Ne postoji pravo niti na prezir niti na nasilje. Odgovornost je svakoga da učiš nenasilje. Kod nas ne postoji svijest da bi mi trebali učiti umijeće nenasilja, ali bez toga će naši izbori biti siromašni”, rekla je Ana Marija Raffai.

Nastavljajući, Otto Raffai je važnim istaknuo obrazovanje za nenasilnu komunikaciju i nenasilno djelovanje. Rekao je da je važno kako se kršćanstvo svjedoči. ”Kako mi vjernici živimo? Kako je kršćanstvo, nasljedovanje Isusa u mojem životu vidljivo? Nije u našoj moći poziv da druge mijenjamo. Mene obvezuje evanđeoska poruka ako sebe zovem kršćaninom. Mene evanđeoska poruka obvezuje kao startna, a ne kao željena. Dakle, bitno je kako će se ona vidjeti u mom životu, u ponašanju i komunikaciji”, zaključio je.

U raspravi je istaknuto kako je pitanje dijaloga ključ za nenasilnu komunikaciju. Također je rečeno da ima u Crkvi ljudi koji aktivno pisanom riječju, propovijedima i na druge načine promiču i potiču nenasilnu komunikaciju.

(IKA)

    •  In memoriam - Napustio nas je veliki Željko Senečić
    •  Promicati kulturu milosrđa
    •  Državni novac udruzi Željke Markić koja negira ljudska prava
    •  Hanuka
    •  Opravdano postojanje Nove ljevice
    •  Predlažemo Vladi RH da obešteti žrtve logora HVO-a
    •  Valja opet pročitati Tuđmanove izjave o BIH i HVO
    •  Kolinda Grabar-Kitarović prezire Haški sud i hvali ratnog zločinca
    •  Silovanu se ženu viktimizira i u miru
    •  Svjetski dan siromaha u Vatikanu

> Svi tekstovi ovog autora