Nikako o Vučiću u trenutku ispraćaja velikana Morriconea

Aleksandar Vučić slikao se u Parizu uz klavir, s čašicom konjaka u ruci. On s jedne, a francuski predsjednik Macron i pijanist Michel Dalberto s druge strane instrumenta. Fotografija je na Instagramu objavljena na profilu koji se zove “buducnostsrbijeav”. Da, upravo to je korisničko ime Aleksandra Vučića i njegove ekipe na Instagramu, što je i činjenično potvrđeno na nedavnim izborima u Srbiji.

Uz fotografiju trojice s klavirom pisalo je: “Uz zvuke kompozicije Claude Debussy’s Reflets dans l’eau (“Reflections in the Water”), u izvođenju pijaniste Michela Dalberta završavamo divno veče u Jelisejskoj palati. Hvala @emmanuelmacron.”

Instagram uglavnom nije mjesto za bilo kakve, pa ni užarene političke rasprave. Međutim, Vučićevu savjetnicu za medije Suzanu Vasiljević očito je ponijelo oduševljenje šefom, mjestom i prigodom pa je učinila katastrofalnu pogrešku. Iskoristila je istu fotografiju da bi na drugoj društvenoj mreži, za žestoku svađu i najljući boj uvijek spremnom Twitteru, uputila omalovažavajuću i uvredljivu poruku građanima Srbije koji Vučića kritiziraju i protiv njega demonstriraju.

Naime, novinarka Biljana Stepanović na Twitteru je objavila fotografiju dvadesetak mladih ljudi na pariškim ulicama oboružanih transparentima, uz tekst: “Srpski studenti i doktoranti sačekali Vučića ispred rezidencije ambasadora u Parizu. Transparent: Ti si kovid Srbije”.

Bez njegove glazbe mnogi bi filmovi ostali blijedi, a svijet i epoha siromašniji (…) Morricone je samo bio iznimno ozbiljan i zapravo silno skrušen i ponizan pred umjetnošću za koju nije bio samo bogom nadaren, nego je u nju čitav život ulagao i silno ozbiljan i temeljit rad

Na tu je objavu vrlo promptno, s vlastitog profila, Suzana Vasiljević odgovorila onom već opisanom fotografijom i tekstom: “Docekali ga mozda, ali malo sutra! Cekacete vi deco jos malo. Trenutno sa Makronom slusa kompoziciju Claude Debussy’s Reflets dans l’eau (“Reflections in the Water”)”.

Očekivano, odmah je krenulo ruganje i sprdanje s Vučićevom savjetnicom, njenim pokondirenim tviteraškim imenom Suzanne i njenom brutalnom nepismenošću.

Budući da pravopis srpskog jezika nalaže fonetsko pisanje stranih imena, pa zato i piše Makron, lijepo je trebalo pisati da Vučić sa svojim domaćinom sluša “Odraze u vodi” Kloda Debisija.

Međutim, gnjev srpskih tviteraša nije izazvala toliko nepismenost koliko bahato obraćanje “deci” i provincijalno razmetanje Debussyjem, kojem savjetnica niti zna napisati ime niti joj išta govori impresionistički naslov njegove poznate skladbe.

U skladu s programatskim nazivom ove kolumne, taj Macronov kratki koncert za Vučića u Elizejskoj palači bio bi sjajna prigoda da nastavim plesti glazbeno-politički kontrapunkt oko Debussyjevih pijanističkih svjetlucanja i zrcaljenjima stvarnosti na pokrenutoj i uzbibanoj površini vode i glazbe.

Ali ne danas. Ne u danima kada se rastužen i zahvalan svijet oprašta od velikana naše epohe. Uostalom, čak je i službena internetska stranica francuskog predsjednika posebnim naslovom i tekstom objavila da je umro Ennio Morricone.

S profesionalnom zavišću i osobnom ljubomorom gledao sam na HRT-u specijalnu emisiju u kojoj je kolega Ante Batinović objavio prije nekoliko godina snimljen razgovor koji je uoči zagrebačkog nastupa velikog glazbenika s Morriconeom vodio u njegovom rimskom stanu.

Doduše, sve da mi se i pružila prilika da i sam odem u Rim na razgovor s legendom, mislim da bih imao silnu tremu, strah, a možda i mali zazor prema susretu uživo s čovjekom koji stoji iza toliko veličanstvene glazbe, u prvom redu filmske.

Rijetke su fotografije i filmski zapisi na kojima je njegovo lice nasmiješeno. Osobito ozbiljno, hladno i kruto Morricone je izgledao dok bi dirigirao. Pri pogledu na većinu njegovih portreta meni bi se nametala asocijacija na “Bijelog anđela”, hladnokrvnog zločinca kojeg u “Maratoncu” glumi Laurence Olivier.

Dakako, duboko nepravedna i pogrešna asocijacija.

Morricone je samo bio iznimno ozbiljan i zapravo silno skrušen i ponizan pred umjetnošću za koju nije bio samo bogom nadaren, nego je u nju čitav život ulagao i silno ozbiljan i temeljit rad.

Od svih velikih filmskih režisera s kojima je radio najviše je cijenio Pasolinija zbog poštovanja koje je taj genije iskazivao prema glazbi i Morriconeu kao skladatelju.

A koliko je bio pun duha i duhovitosti pokazao je već na početku prvog Pasolinijevog filma za koji je pisao glazbu sjajnom i potpuno originalnom dosjetkom: napravio je prvu i jedinu za koju znam pjevanu najavnu špicu filma “Ptičurine i ptičice” (“Uccellacci e uccellini”). A u gotovo svakom razgovoru obavezno bi, s pobožnim poštovanjem, spomenuo Bacha.

Instagram uglavnom nije mjesto za bilo kakve, pa ni užarene političke rasprave. Međutim, Vučićevu savjetnicu za medije Suzanu Vasiljević očito je ponijelo oduševljenje šefom, mjestom i prigodom pa je učinila katastrofalnu pogrešku. Iskoristila je istu fotografiju da bi na drugoj društvenoj mreži, za žestoku svađu i najljući boj uvijek spremnom Twitteru, uputila omalovažavajuću i uvredljivu poruku građanima Srbije koji Vučića kritiziraju i protiv njega demonstriraju

Upitan kako uspijeva biti toliko produktivan, rekao bi: “Pa to nije ništa. Ja napišem glazbu za jedan film mjesečno, a Bach je svake nedjelje izvodio novu kantatu”.

Od primjenjene glazbe Morricone je radio aspolutna-remek djela. U većini slučajeva nije on pisao glazbu prema snimljenim slikama, nego su prema njegovoj glazbi snimani filmovi.

Na primjer, najljepšu temu po kojoj pamtimo “Bilo jednom u Americi” Morricone je napisao za Zeffirellijev film “Beskrajna ljubav”, iz kojeg se povukao kada je slavni režiser prekršio ugovor i naumio ubaciti i jednu tuđu pjesmu. Čuvši melodiju, Sergio Leone ju je odmah poželio i dobio za svoju filmsku sagu.

Čitave knjige napisane su o Morriconeovom opusu i o njegovim smjelim glazbenim eksperimentima i genijalnim potezima, poput ona dva fagota, kontrafagota i tube koji iznose prvu dramatičnu temu Tarantinove “Mrske osmorke” (“Hateful Eight”).

Da li bismo bez Morriconeove glazbe doista doživjeli duboku katarzu u “Misiji” i blagost Gabrielove oboe, kojoj je davno prije prethodila tužaljka oboe nad sudbinom talijanskih anarhista u filmu “Sacco e Vanzetti”?

Da li bismo znali plakati s glavnim likom na kraju filma “Cinema paradiso”?

Da li bi tuga i ljubav onog dječaka koji obožava Malenu bila razumljiva? I tako unedogled.

Bez Morriconeove glazbe mnogi bi filmovi bili blijedi, a svijet i epoha siromašniji. Grazie, Maestro!

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Vučić, Macron i Debussy bili bi baš dobra tema, ali ne u trenutku ispraćaja velikana Morriconea).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora