Noć u kojoj je zbog slepstik šamara nestalo Ukrajine

Uzalud je Sean Penn lobirao za Ukrajinu, uzalud je prijetio da će pretopiti oba svoja Oscara ukoliko se glumcu i predsjedniku Volodimiru Zelenskom ne omogući da održi govor na dodjeli. Bilo je dovoljno da jedan crnac ošamari drugoga crnca, pa da netragom iščeznu Ukrajina i svi oni porušeni gradovi, tisuće mrtvih i ranjenih, uključujući i ubijenu djecu, čiji broj, koji raste poput zračnog tlaka za nailaska ugodne ljetne anticiklone u Los Angelesu, Zelenski spominje u svakom svom obraćanju zapadnome svijetu.

I odmah se povela rasprava je li taj šamar bio – kako se to sedamdesetih među djecom u Sarajevu govorilo – zaoprave.

Oni među nama kojima je naročito stalo što jedan crnac misli o drugom crncu, i kako prvi crnac od drugoga crnca štiti svoju ženu crnkinju, inzistirat će da je šamar zaoprave, kao što je i sav njihov antirasistički, feministički i aktivistički angažman zaoprave.

Oni, pak, koji su u životu šamarani, i koji su u djetinjstvu i u ratu jedni drugima bili crnci, dakle niža, diskriminirana, slabija i autsajderska čeljad, savršeno dobro znaju da šamar nije bio zaoprave. Nego je to bila loše koreografirana, pretjerano naglašena, posve teatralna baletna figura, kakva bi, eventualno, mogla proći samo u kakvoj nijemoj slepstik komediji  iz dvadesetih godina prošloga stoljeća.

Loš glumac tobože je po licu plesnuo drugoga lošeg glumca, e da poslije nikom na um ne padne da govori o Oscarima i o Ukrajini, niti o Sean Pennu i o njegovom očajničkom pokušaju da sačuva ozbiljnost i dostojanstvo svijeta kojemu pripada.

Udarac otvorenim dlanom po čovjekovu obrazu – može to biti muški, a može biti i ženski obraz – tradicionalno se u našoj civilizaciji smatra oblikom najtežeg poniženja. Osjetljivi smo na lice. Tu su nam njuh i vid. Tu su nam izraz lica i suze. U licu smo najviše oni koji jesmo.

Šamar je trenutak sadašnjosti, ali on udara po svemu što jesmo i čega se sjećamo. Za šamaranje nije potrebna snaga. Svaki je šamar jači od bilo kojeg drugog udarca koji jedan čovjek može uputiti drugom čovjeku. Nije šamar teniski servis ni forhend, pa da je u njemu angažirano tijelo šamarača ili šamarlije.

Kada bi jedan muškarac doista ošamario drugog muškarca onako kako je to odglumio Will Smith, iz okreta, iz petnih tetiva, iz kukova, glavu bi mu šamarom svojim odšarafio. Takvo šamaranje ima smisla samo da bi scena bila odigrana i za zadnji red u dvorani i da bi svijet imbecilnih holivudskih filmova i istih takvih novinskih i televizijskih rubrika po istočnoeuropskim provincijama povjerovao u šamar.

Jer ako nisi šamaran, ako si to gledao samo u američkim filmovima, nužno je da ti Will Smith figurom iz Labuđeg jezera pokazuje.

Osim toga, nije ni Ukrajina što bilo, pa da ju se prebriše tek takvim šamarom. Mora tu jedan crnac energično ošamariti drugoga crnca da bi se na takav način poništila pogibija tisuća bijelih muškaraca na poziciji moći i istih takvih njihovih bijelih žena i bijele njihove djece.

Problem je u tome što Hollywood, kao ni prinčevi i princeze neoamerikanskog lijevoliberalnog angažmana po našim provincijama, nemaju diskurs za Ukrajinu.

Njih taj rat nervira, nerviraju ih ti mrtvi, jer su ih i rat, i mrtvi, i taj Zelenski, omeli u pronalaženju mizoginih i rasističkih opisa kod klasika svjetske književnosti, te u razotkrivanju i kanceliranju novih seksualnih predatora među bijelim muškarcima na poziciji moći po hrvatskim kazalištima, akademijama, fakultetima. Zato će oni tako spremno povjerovati u to da je jedan crnac ošamario drugog crnca zbog žene crnkinje i njezine nagrđujuće bolesti.

To im je, za razliku od rata u Ukrajini, nekako uvjerljivo.

Ali naravno, nije tu riječ o boji kože! Pokazala je to Jessica Chastain, glumica koja je zaradila Oscara za glavnu žensku ulogu. Svoj govor započela je konstatacijom da su konačno došla neka dobra vremena. Epidemija je, naime, Jessici prošla. I sad se, misli ona, moramo pozabaviti traumama koje su iza epidemije ostale. I te je traume nekako povezala s LGBTQ populacijom.

Njezin angažman Gloria je s puno oduševljenja naslovila: “Inspirativni govor Jessice Chastain: Oskarovka progovorila o nasilju i diskriminaciji”. Netko će sad reći da moraš biti popriličan moralni idiot, ili da budemo rodno korektni – poprilična moralna idiotkinja, pa da u danima i noćima svjetskoga rata koji se vodi u Ukrajini kažeš kako je velika sreća što više nisi prehlađena, a čak ti ne prijeti ni upala pluća.

Netko će također reći da moraš biti poprilična ništarija, u muškome i ženskom rodu, ili naprosto osoba bez empatije, nesposobna za kompleksnije oblike rasuđivanja, pa da pred cijelim svijetom, u noći u kojoj umiru ljudi u Ukrajini, nakon konstatacije da je dobro što je prehlada prošla, kreneš govoriti o problemima LGBTQ populacije.

Kao da je ovo rujan 1939, nacisti gaze niz Poljsku, a neka američka kokoš – kritična prema bijelim muškarcima na poziciji moći – očiju punih suza svjedoči kako se u njezinoj zemlji ružno odnose prema Indijancima.

Ali ni po’ jada u tome, nego skoro u prvom susjedstvu te Poljske, ili ove Ukrajine, mediji krajnje ozbiljno izvještavaju o njezinom inspirativnom govoru i angažmanu.

Amerikancima i Amerikankama je, naravno, dodjela Oscara stvarniji događaj od rata u Ukrajini.

I uzalud je tu sav častan i čestit trud Seana Pena. Problem je, međutim, u tome što je i ovdašnjemu ljudskome jadu i bijedi dodjela Oscara također stvarniji događaj od rata u Ukrajini.

Taj rat naša čeljad doživljavaju samo kao prijetnju svojoj sigurnosti i materijalnoj situiranosti, prijetnju turističkoj sezoni i cijenama goriva, ali i kao dobru prigodu za svakodnevne moralne i emocionalne katarze i za sladostrasni užitak u vlastitoj moralnoj ispravnosti. I nama su, naime, stigle ukrajinske izbjeglice!

I mi smo, naime, ubacivali u škrabice Crvenoga križa, za pomoć Ukrajini! I još smo oštro replicirali bezosjećajnim susjedima iz Srbije, koji su masovno na strani ruskog agresora!

Uživamo kao prasci u svojoj moralnoj ispravnosti! Konačno smo dočekali to da budemo čisti i nevini kao mali Isuseki dok se valjamo u imaginarnom blatu Ukrajine.

Ali, da, sve je to, za razliku od dodjele Oscara, ipak imaginarno. Nismo vidjeli nijednoga mrtvog Ukrajinca, nijedno raskomadano ukrajinsko dijete, a vidjeli smo, zahvaljujući modnim mačcima i guruima, toalete svih koji su te noći ušli u dvoranu u kojoj se dodjeljivao Oscar.

Na jednoj su strani famozne balske haljine tih prelijepih i preuspješnih, naravno i prepametnih žena, a na drugoj su strani katastrofalni modni promašaji nekih drugih, također prelijepih i preuspješnih, naravno i prepametnih žena.

Sve te kardašijanke, skupa s njihovim vil-smitovima, neusporedivo su u ovom našem provincijalnom svijetu stvarnije od rata u Ukrajini. I možda je, doista, Sean Penn mogao, da se u svom očaju još malo potrudio, uvjeriti taj blazirani kokošinjac kako bi bilo baš zgodno pustiti Volodimira Zelenskog da govori, ali ni to ne bi promijenilo ništa u našoj provinciji. Tu bi se modni gurui, mačkice i mačci tek potrudili da njegovu obleku udjenu u rubriku modnih pogodaka i promašaja.

Američka glupost i savršena moralna i emocionalna indiferentnost ne bi bili ništa veći problem od naše gluposti i indiferentnosti, premda je Amerika mnogo veća od malenih naših svjetova, ali problem je što američku glupost te moralno i emocionalnu indiferentnost naše provincije prihvaćaju kao svoju pamet, kao svoju moralnu i emocionalnu ispravnost.

Pa ako Amerika kreće u lov na vještice – bijele muškarce na poziciji moći – onda se i ovdje nadignu da love vještice. Ako se Amerika obračunava s holivudskim seksualnim predatorima, onda se i ovdje kreće u obračun s holivudskim seksualnim predatorima. Istina, prethodno se mora nabrzinu sklepati nekakav Hollywood…

I to sve se može nekako podnijeti kao loša i ne naročito zabavna društvena igra, sve dok ne izbije svjetski rat u Ukrajini, koji za Amerikance, naravno, nije baš neki naročit rat.

Tada, barem načas, biva prejaka iritacija inspirativnim govorima američkih gusaka, a loše koreografirani šamari imanentno deprivilegiranih crnaca udareni istim takvim imanentno deprivilegiranim crncima, kojima se ubija svaki razgovor o Ukrajini, postaju najteža uvreda ljudskom dostojanstvu.

Takva uvreda da bi im čovjek sad redom psovao mater, samo kad bi ga imao tko čuti.

(Nije dopušteno prenositi ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Noć u kojoj je čarolijom jedinoga loše koreografiranog slepstik šamara nestalo Ukrajine).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora