Nogomet kao opijum za narod

Pobjedom u utakmici za treće mjesto u završnici Svjetskog nogometnog prvenstva, reprezentacija Hrvatskog nogometnog saveza je sebi, a i velikom dijelu nacije, priuštila ekstatično, a ponekima i zadovoljstvo i sreću na razini orgazmičkog.

Cijelo to vrijeme i u kvalifikacijama za turnir u Katru i za vrijeme njegovog samog trajanja najspominjanija riječ, ispisivana u tisku ili na portalima, odnosno izgovarana u radio i tv emisijama, bila je karakter.

Iako se ona vezivala uz izabranike Zlatka Dalića ipak je najviše govorila o onima koji su je koristili. Netko je tako jednom ubacio tu riječ, kao što je svojevremeno netko umjesto ocjene da je nešto svevremeno, odnosno da ima vrijednost za sva vremena, izrekao bezvremeno i danas to možemo čuti ili pročitati gotovo stalno, jer pisci, kao i izgovaratelji ne koriste mozgovne potencijale.

Tako je u jezik, gotovo kao poštapalica, ušla riječ samozatajno, u početku vezana za političko djelovanje. Vjerojatno kao posljedica nedovoljnog kršćanskog, ali i jezičnog vjero-nauka često se, u pogrešnom kontekstu, koristi i riječ poniznost, osobito draga hrvatskom nogometnom izborniku pa su sada njome počeli baratati i nogometaši, a nacija je, želeći dokazivati svoju kršćansko-katoličku ispravnost prisvojila i riječ potrebitost, misleći da je riječ o prostoj potrebi.

Ti jezični velekovrtljaji, koji su besmisleni, naravno nisu usamljeni, ali riječ karakter se toliko trošila posljednjih mjeseci, gotovo do razmjera sakralizacije da su je svi (bez pitanja: kakav?) usvojili pa su i razdragani mladići i djevojke po kafićima, prateći i slaveći uspjehe naših reprezentativnih nogoloptaša isticali kako ”smo pokazali karakter”.

Kao da su oni trčali i nadmetali se na zelenom travnjaku u Dohi. Kao da su oni pobjeđivali u tim utakmicama, kao da je njima okačena medalja oko vrata. Tako su nezaboravni uspjesi reprezentacije doživljeni kao trenuci za zaborav svega ostalog.

Nogomet je za mnoštvo Hrvatica i Hrvata u tim trenucima postao opijum, potvrđujući teze nekih sociologa da je nogomet (ne samo u nas) neka vrsta, ili čak jest religija.

Raspamećenost nogometom

Takva raspamećenost i nije slučajna. Nije samo riječ o činjenici da je mala zemlja, mala u svakom pogledu, osvojila treće mjesto na jednoj od dviju najvažnijih svjetskih sportskih manifestacija. Da je brončana medalja, makar nešto tamnijeg sjaja, potvrda uspjeha sa Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. godine.

Ne, prvotno sportska nada, a potom i sportski uspjeh korišten je za manipuliranje najširim slojevima građanstva, kako bi mu se prodala iluzija o uspjehu, ”uspjehu svih nas”.

U tom kontekstu svatko je grabio kako je znao i umio i koliko su mu pružale prilike, odnosno, koliko je nekome bila pružena prilika. Država je od početka bila na ”gotovs”.

Fušerski ministar obrazovanja, nipodaštavajući svoju vlastitu struku, ali i političke nadležnosti, obezvrjeđujući i ono malo što je ostalo od razvalina supstance obrazovanja, kao temelja razvoja svakog društva, predložio je da se na dane igranja utakmice reprezentacije ne ide u školu!

Nevjerojatno je s kojom spremnošću su ”zdrave snage” prihvatile tu inicijativu, iako nas to možda ne bi trebalo čuditi kada bolje promotrimo obrazovanost naše političke elite.

Sve je potom učinjeno da se govori samo o reprezentaciji. Državni dnevnik, jer HTV-ove informativne emisije i ne može se drugačije tretirati, po 15-ak uvodnih minuta posvećuju Vatrenima. Briga nacije potpuno je usredotočena na sudbinu ”invazijskih snaga” Zlatka Dalića.

Stvorena je atmosfera da drugi ni ne trebaju doći u Dohu. Narod, gladan bilo kakve nade u nešto bolje, prihvaća što mu se nudi. Ludilo zahvaća naciju.

Sustavno se događa ono što je Noam Chomsky nazvao strategijom distrakcije. Dakle, riječ je o preusmjeravanju pažnje javnosti s važnih na nevažne teme. Ključni element društvene kontrole je strategija distrakcije ili ometanja koja će odvratiti pažnju javnosti od važnih pitanja i promjena o kojima odlučuje politička i ekonomska elita, kroz tehniku kontinuiranih ometanja plasiranjem beznačajnih informacija, kaže Chomsky.

S tim u vezi ovih dana društvenim mrežama kola citat Codyja Goodfellowa iz knjige ”Tiha oružja za tihi rat”. ”Držite pažnju javnosti daleko od stvarnih društvenih problema, okupirajte im misli pitanjima bez važnosti. Držite javnost zauzetom, zauzetom, zauzetom, tako da nema vremena za razmišljanje, vratite ih natrag na farmu među druge životinje”, kaže Goodfellow.

Stoga je ta strategija vrlo bitna i za sprečavanje javnog interesa za osnovna saznanja iz znanosti, ekonomije, psihologije, neurobiologije i kibernetike. Pritom kvaliteta obrazovanja nižih društvenih slojeva treba biti što slabija ili ispod prosjeka da bi jaz između viših i nižih slojeva bio nepremostiv.

To se očituje u ministrovom fušeraju, ali i u činjenici da hrvatska sveučilišta sve više tonu na svjetskim ljestvicama, a izdvajanja za obrazovanje i znanost nikako da dosegnu relevantne visine.

Šutnja je dio našeg karaktera

Sve to pada u zaborav. Više nitko ne misli o malim plaćama. Nitko ne misli kolika će mu sutra biti cijena grijanja. Zaboravlja se da je opravdanje za inflaciju bio rat u Ukrajini, iako je ona krenula uzbrdo i prije agresije Rusije. Sve se zaboravlja. Gotovo šutke se prelazi preko svega što je sastavni dio našeg negativnog karaktera.

Sve koji se usuđuju iole disonantno progovoriti o nacionalnoj svetinji u kockastim dresovima vrijeđa se i napada na najvulgarniji i najopakiji način. Stvorena je atmosfera po obrascu Andreja Plenkovića: ili si za ili si ”na krivoj strani povijesti”, a zna se što to znači kada se ulica zakotrlja. To smo, na našim ulicama, već gledali.

Onima koji prodaju domoljublje, kao Joško Jeličić, da bi kupili zaborav svoje bestidnosti, hrvatska dalekovidnica omogućuje svakodnevno pojavljivanje na malom ekranu kako bi nas podučavao patriotizmu.

Jer, svjedoka u procesu protiv Zdravka Mamića i prebjega iz Hajduka u Dinamo, nitko normalan ne bi (niti jest) pozvao da tumači nogomet, nego da podjaruje nacionalnu ognjicu. On valjda ima karakter. Samo kakav?! I kakav karakter imaju ljudi koji vode HRT?! Jer dovođenje njega, friziranje središnje i ostalih informativnih emisija govori o lošem karakteru.

Kao što je indikativno da su lobisti i drugi interesno umreženi u građevinsko-urbanističke krugove odmah, po osvajanju bronce, ponovo izmiljeli sa zahtjevima za gradnjom nacionalnog stadiona. Pače ne jednog nego više reprezentativnih kako bi ”pokazali vrhunsku gostoljubivost i mogućnost organiziranja velikih sportskih natjecanja”, kako to, na Dnevniku HTV-a, kaže Josip Pavić, savjetnik u Ministarstvu turizma i sporta i sam nekoć vrhunski – vaterpolist.

Dakle ”gostoljubivost”, ali Pavić ne spominje ono što bi trebalo biti prioritetnije, a što bi mu trebalo biti u opisu radnog mjesta. A to je da se smanji broj pretilih osnovno i srednjoškolaca po kojima smo prvi u Evropskoj uniji.

I neki drugi su na HTV-u ponovo počeli o tome, zaboravljajući da imamo podebela iskustva s dvoranama za Svjetsko rukometno prvenstvo iz 2009. godine, čiji repovi se još uvijek vuku po sudovima, a nad Gradom Splitom visi Damoklov mač milijuna eura, koji će se spustiti ako banke na kraju pobijede.

Manipulativno-hohštaplerski karakter

Je l’ to taj karakter?! Koliko on, taj manipulativno-hohštaplerski karakter, stvarno ima veze sa sportskim uspjehom i sportskim umijećem ”kockastih”, a koliko s nekim drugim osobinama nekih od njih? Jer karakter je čudna biljka.

Nogometni junaci Hrvatske su ljudi koji su završavali na sudovima, sudjelovali u opskurnim radnjama, bili osuđivani i masovno se ne sjećali. Sve su to odlike karaktera! Ali kojeg i kakvog?!

Zar dobar karakter ne uključuje odlike kao što su odanost, iskrenost, hrabrost, integritet, pravednost. Ima li osoba koja ne zna kontrolirati svoje emocije snažan karakter?! U nacionalnoj uspaljenosti tko će pak voditi o tome računa.

Tko će voditi računa da izbornik iz nekog, moguće i transcedentalnog razloga, zahvaljuje, između ”probranih”, Gospi i braniteljima. Ali ako i racionaliziramo tu zahvalu, zašto onda nije zahvalio i partizanima. I oni su dali obol ovom uspjehu. Pa Vatreni su stasali na stadionima koje su oni izgradili.

Ne, ništa više nije važno. Važno je da su nam ”naši junaci” u ”svetim dresovima” podarili nekoliko trenutaka zaborava. Eskapizam iz sumorne stvarnosti u kojoj na kraju oni ostaju sa zasluženim medaljama i (zahvaljujući korporacijskoj metodologiji FIFA-e) sa zasluženim parama.

Mi ostali ostajemo sa svojih manje od tisuću eura prosjeka. Smješteni po Baniji u kontejnerima, prikupljajući (kao i ovih dana u Splitu) sredstva za prijeko potrebne bolničke aparate.

Nitko se ni ne trudi da izvanredni sportski uspjeh kanalizira prema svijesti ljudi da se čak i u dijelom nepravednoj svjetskoj tržišnoj utakmici može ostvariti svjetski rezultat.

Ali za to je potrebno znanje, potreban je rad i upornost. Potreban je određeni karakter, a ne karakter sam po sebi. Pogotovo ne karakter kakvog nam ispod vatrometsko-televizijskih šarada prodaje aktualna vlast, zamagljujući tako činjenicu da su treći na svijetu njih 26, a da smo zadnji u Evropi nas 3,8 milijuna.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Je li fašizam prošlost?
    •  Što su nama nacionalne manjine (2)
    •  Što su nama nacionalne manjine (1)
    •  Antifašisti i žrtve fašizma na čekanju
    •  Antifašizam je civilizacijsko, a ne političko pitanje
    •  Revizionisti bi nas vratili u krvavu povijest
    •  Dostojno obilježiti stvaranje prve Narodne vlade Hrvatske
    •  Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?
    •  Između stvarnog i hinjenog antifašizma
    •  Moral na ispitu u Splitu – Slučaj Bojana Ivoševića

> Svi tekstovi ovog autora