Vodna pravda: krik žednih – krik Kristov

”Žedan sam” (Iv 19,28). Prema Evanđelju po Ivanu baš je u potresnoj jeci tog vapaja nasilno okončan život Isusa iz Nazareta na golgotskom križu. U dobu globalnog bankrota vode, kršćanske crkve su više nego ikad do sada u tom vapaju pozvane prepoznati krik gotovo dva milijuna ljudi – od toga oko pola milijuna djece mlađe od pet godina – koji godišnje umru jer su zbog grabežljive ljudske pohlepe lišeni pristupa pitkoj vodi.

Ali ne samo to!  U tom Isusovom vapaju kršćanske crkve su pozvane prepoznati i krik stotine tisuća životinjskih i biljnih vrsta koje sve brže izumiru uslijed suša i požara, iznova skrivljenih razornom ljudskom pohlepom. Samo tijekom ”Crnog ljeta” u Australiji stradalo je 3 milijarde životinja – jedinstvenih i čudesnih slova u božanskoj knjizi stvaranja.

Ti bi krici, kao jeka Isusovog vapaja, morali prožeti i preoblikovati sve segmente života kršćanskih crkava jer bi ih u suprotnom ravnodušnost spram tih vapaja izručila strukturalnom robovanju socijalno-ekološkim grijesima. Uostalom, živimo u vremenu kad bi mnoge zajednice Isusa da ih pohodi zamolile ne da vodu pretvori u vino, kao nekoć u Kani Galilejskoj (Iv 2,1-11), nego vino u vodu.

Pouke s Jakovljevog zdenca

Kršćanska tradicija bogata je motivacijskim vrelima za ekološko obraćenje kršćanskih crkava u smjeru odlučnog zalaganja za vodnu pravdu. Posebno mjesto svakako zauzima pripovijest o susretu Isusa sa Samarijankom na Jakovljevom zdencu (Iv 4,1-42).

Premda je Židove i Samarijance, nekoć pripadnike istog naroda i iste vjere, dijelio tako dubok ponor prezira i mržnje da su svaki uzajamni doticaj smatrali onečišćenjem, Samarijanka žednom Isusu ne uskraćuje vodu iz zdenca zajedničkog pretka. Voda, koja pripada svima, mora se bezuvjetno dijeliti sa svima bez obzira na etničke, religijske ili političke razlike. Kao osnovno opće dobro, koje je temelj ostvarivanja svih drugih ljudskih prava, voda nikad ne bi smjela biti ni sredstvo ugnjetavanja i ratovanja, ni predmet monopoliziranja i komercijalizacije.

Umoran i žedan od dugog i napornog puta, Isus traži vodu od Samarijanke, ne skrivajući ni svoju ljudskost, ni svoje siromaštvo, ali svjesno kršeći ondašnje stroge društvene rodne norme.

Isus simbolizira fizičku žeđ. Znakovito je da u takvom Isusu svoj tragični usud prepoznaju mnoge žene i djevojčice diljem svijeta koje svakodnevno pješače sve dalje – prosječno šest kilometara s teretom od dvadeset kilograma u Sahelu i južnoj Aziji – da za svoja domaćinstva osiguraju vodu. Riskirajući otmice, silovanja i napade divljih zvijeri, dnevno gube milijune sati za igru, obrazovanje i stjecanje ekonomske neovisnosti, naprosto mogućnost dostojanstvenog života bez straha. Zatečena pored zdenca, Samarijanka simbolizira duhovnu žeđ.

Dinamika utaživanja fizičke i duhovne žeđi koja se razvija tijekom susreta Isusa i Samarijanke upozorava nas na pogubnost njihova razdvajanja iza kojeg se krije prezir duhovnih ili tjelesnih čovjekovih potreba. Pokušati utažiti nečiju duhovnu žeđ, a da se prije nismo solidarno zauzeli oko gašenja njegove fizičke žeđi, ne bi bilo ništa drugo do čisto duhovno nasilje. Dakako, vrhunska blasfemija bila bi utišavanje fizičke žeđi uvjetovati prethodnim pristankom na utaživanje duhovne žeđi.

S druge strane, puko zadovoljenje nečije fizičke žeđi bez ukazivanja na dublje duhovne čežnje, koje mora biti lišeno prozelitizma, predstavljalo bi redukciju višedimenzionalnog ljudskog bića. Ali ako bismo iz bilo kojeg razloga morali birati samo jedan aspekt komplementarnog jedinstva duhovnog i fizičkog žeđanja, primat bi nesumnjivo trebao pripasti gašenju fizičke žeđi jer propašću stvorene naravi – samog čovjeka ili stvorenog svijeta – nestaje i prostor djelovanja božanske milosti, što je sv. Toma Akvinski izrazio načelom: milost pretpostavlja narav.

Na koncu, čini se da je upravo jaz koji razdvaja svakodnevnu i sakramentalnu, tj. liturgijsko-obrednu upotrebu vode glavna prepreka koja priječi kršćanske crkve da postanu globalne predvodnice zalaganja za vodnu pravdu.

Ugroženo simboličko značenje vode

Kao nenadmašiv religijski simbol, voda zauzima posebno mjesto i u kršćanskoj tradiciji. Njezine brojne spiritualizacije vrhunac dosežu u vodi kao simbolu samog Boga – Bog kao izvorska voda (Ps 42,2-3) – ali i Isusa –  Isus kao voda od koje se više nikad ne žedni (Iv 4,13-14).

Naposljetku, voda je i središnji simbol sakramenta krštenja, simbolizirajući novi život, oproštenje grijeha te pritjelovljenje Crkvi.

No, ono što se gubi iz vida jest da religijski simboli, naročito sakramentalnog karaktera, predstavljaju dvosmjeran most koji spaja profano i sveto, što njihovo svakodnevno i sakramentalno shvaćanje i korištenje čini nerastavljivim. Prilično je očito da svakodnevne geste u okrilju liturgije mogu postati sakramentalne kao što blagovanje postaje euharistija, a pranje čišćenje od grijeha. No, nije tako očigledno da način svakodnevnog korištenja i shvaćanja nekog predmeta ili tvari izravno utječe na njihovu sposobnost da i dalje budu religijski simbol, a time i na očuvanje vjerodostojnosti njihova sakramentalnog karaktera.

Konkretno, simboličko, tj. sakramentalno značenje vode počiva na fizičkom, tj. biološkom značenju vode kao darovateljice i čuvarice života, a upravo je to značenje radikalno ugroženo u dobu globalne krize vode.

Naime, ako je za milijarde ljudi postala izvor smrtonosnih bolesti, nedostižni luksuz ili nepriuštiva roba, može li voda više uopće biti vrhunski simbol Božje besplatne i sveobuhvatne milosti?

Može li voda, koja se izobličila u simbol ugnjetavanja, bolesti i smrti, uopće više vršiti svoju sakramentalnu ulogu? Štoviše, kako uopće slaviti krštenje vodom ako su ljudi prisiljeni birati hoće li je kupiti za krštenje, hranu ili lijek?

Odgovor na ova pitanja pokazuje da pitanje vodne pravde nije samo pitanje ekološko-socijalne pravde nego i goruće sakramentalno pitanje koje sakramentalnu i liturgijsku teologiju suočava s etičkim, političkim i ekonomskim pitanjima.

Dakle, najveća prijetnja razumijevanju vode kao sakramentalnog znaka, pa tako i samog krštenja, dolazi od pogubnih posljedica globalne krize vode, a to znači da bi kršćanske crkve trebale prednjačiti gdje god se zalaže za uspostavu vodne pravde, i to zbog njezinih triju nerastavljivih funkcija: (1) pretpostavke očuvanja fizičkog života ljudi, biljaka i životinja, (2) preduvjeta socijalno-ekološke pravde, te (3) očuvanja vjerodostojnosti sakramentalnog karaktera vode.

Sve to od kršćanskih crkava zahtijeva hitan razvoj pastorala vodne pravde koji će u sve segmente njihova djelovanja unijeti ekološku dimenziju s fokusom na brigu za vodu kao izraz vjerničke odgovornosti za stvoreni svijet, što na koncu i jest mjera njihove vjernosti samom Tvorcu.

Odgojno-kulturna dimenzija tog pastorala, usidrena prije svega u župama, trebala bi uključivati nastojanja oko razvoja vjerničke svijesti, naročito mladih, o zalaganju za vodnu pravdu kao neporecivoj vjerničkoj obvezi (tematske propovijedi, kateheze, vjeronaučni sati, tribine, akcije čišćenja izvora i riječnih korita, uspostava održivog upravljanja vodom…).

Proročko-zagovaračka dimenzija pastorala vodne pravde trebala bi se temeljiti na preobrazbi kršćanskih crkava u neustrašiv i nepotkupljiv javni glas žrtava vodne nepravde u čemu bi trebali prednjačiti crkveni poglavari (potpora kampanjama protiv projekata koji stvaraju vodnu nepravdu, vršenje pritiska na donositelje odluka putem ekumenskih i/ili međureligijskih deklaracija i apela, zaštita aktivista ugroženih zbog zalaganja za vodnu pravdu, proročko prokazivanje aktera i/ili struktura odgovornih za vodnu nepravdu te pružanje zaštite i pomoći njihovim žrtvama…).

Liturgijsko-obredna dimenzija pastorala vodne pravde trebala bi doprinijeti razvoju ekološke duhovnosti koja je pokretačka snaga ekološkog obraćenja bez kojeg je nezamislivo odlučno zalaganje kršćanskih crkava za vodnu pravdu (liturgijska slavlja u povodu Svjetskog dana voda, procesije, ekološka hodočašća, pobožnost križnog puta duž obala ugroženih rijeka, pokornička bogoslužja uz ekološki ispit savjesti s fokusom na odgovorno korištenje vode, slavlja krštenja, obredi blagoslova vode te krsnog zdenca uz osvrte na vodnu pravdu…)

Hagarin krik     

Dakako, kršćanske bi se crkve za vodnu pravdu trebale zalagati zajedno, ali ta bi ekumenska suradnja, uz sekularne aktere, u konačnici morala uključiti i židove i muslimane. Nesvakidašnje teološko utemeljenje suradnje abrahamskih/ibrahimovskih religija u području vodne pravde skriva se u Knjizi postanka, i to u usudu Hagare, koju islamska tradicija, proglašavajući je pramajkom muslimana, naziva Hadžerom.

Po drugi put otjerana u pustinju, ovaj put sa sinom Jišmaelom/Ismailom dječačke dobi, Hagara se suočava ne samo s prijetnjom vlastite nego i neusporedivo bolnije sinovljeve smrti uzrokovane žeđu. No, ni ovaj put njezin vapaj, srodan Isusovom vapaju iz Ivanova evanđelja (Iv 19,28), ne ostaje neuslišan. Bog joj iznova otvara oči i Hagara pronalazi zdenac iz kojeg vodom napoji dječaka (Post 21,9-20).

Premda se o tome na drugačiji način s različitim teološkim naglascima pripovijeda i u okrilju islama – posredno u Kur’anu, a izravno u hadiskoj tradiciji – to ništa ne mijenja na ključnom uvidu. Na samom vrelu abrahamskih religija, Bog Abrahama/Ibrahima objavljuje se u iskustvu Hagare čak dva puta nedvosmisleno kao Bog koji obespravljene, ugrožene i nemoćne izbavlja od okrutne smrti uzrokovane žeđu (Post 16,1-15 te Post 21,9-20).

Teško da postoji dublje i uvjerljivije teološko utemeljenje da židovi, kršćani i muslimani u središte svog vjerničkog života konačno usidre zajedničko zalaganje za očuvanje i uspostavu vodne pravde jer ih Bog Ibrahima, zajedničkog praoca vjere, čeka upravo tamo gdje je vodna pravda ugrožena – na mjestima s kojih se prema nebu uzdižu vapijući krici žednih Božjih stvorenja, a takvih je mjesta sve više i u svim zakucima Bosne i Hercegovine.

(Preuzeto iz: Preporod, broj 1. septembar 2026, str 51.).

    •  Crkva i gej osobe: S Isusom ili s gomilom koja mrmlja?
    •  San o ekološkom obraćenju vjerskih zajednica u BiH
    •  Vjerske zajednice kao zaštitnice stvorenog svijeta
    •  Jutarnja molitva – Laude
    •  Romi – narod bez države
    •  Ekoteološki pabirci I.
    •  Mistika zemlje u životu Alfreda Delpa
    •  Aristides de Sousa Mendes na putu građanske hrabrosti
    •  Pobratimstvo mistike i politike u životu Daga Hammarskjölda
    •  Zaokret prema miru u sjeni nuklearne katastrofe

> Svi tekstovi ovog autora