O čemu pričaju naše hrvatske gljive?

Iako sam prilično oguglao na invektive internetskih bojni, te ujedno vjerujem da ni Jergović ne drži do njih ni koliko do lule duhana, ne mogu ne uočiti da se u ovom trenutku radi o svojevrsnom paroksizmu mržnje. I u tome, kao još mnogočemu u Hrvatskoj, vidljiva je ta spirala po kojoj se penje nasilje; i to ubrzano, jerbo kružnice sve su kraće, nasilje sve je veće. Je li tu odgovor koji u sebi nosi poklič – Ajmo, ustaše! – je l’ to ono TAMO kao odgovor na KAM0 nakon AJMO?

Elem, pijevac poviče – Ajmo! – a stotine pitaju KAMO… Reci, samo reci… svoje riječi ne poreci!

Ja sam oguglao i zato što imam lijepu zbirku prijetećih pisama, najčešće otipkanih dobrim starim pisaćim strojem na dopisnice. Uredno frankirana su ona bila i uredno su stizala u moj sandučić. Policija je u to grdo vrijeme očito poštovala tajnost pisama. I ja sam je poštovao. Nisam naime nikada odnio ništa od tog psihoanalitički tako bogatog materijala na policiju, kao onomad jedan visoki hrvatski političar koji ih je primio dvije, pa je pokrenuo cijeli aparat tajne službe.

Ja sam u toj službi imao svoj dosje (kao i moj otac, Đuro Šnajder, aka Kempf iz “Doba mjedi”!), pa nisam nikako htio s tim u vezi nešto prčkati. Nisam odnio na policiju čak ni pismo u kojem mi je detaljno objašnjeno kako će me ubijati 1 (jedan) sat vremena, a da to mogu pri svijesti pratiti kao u tv prijenosu. 

Zašto nisam?

Najviše iz gađenja.

Pisao sam cijela dva desetljeća kolumne Opasne veze (koje sam u svibnju lani prenio u Telegram) u riječkom Novom listu, tada uvelike drugačijim novinama; ne tek od današnje verzije istoga, već i u odnosu na sve druge novine u Hrvatskoj. Primao sam kojekakva pisma, reći ću nevoljko, uglavnom iz Rijeke. Nikada iz Istre.

Većinom su to bila standardna prijeteća pisma, ono o jednosatnom klanju unikatno je po tome što ga je pisao stručnjak u tom poslu. Sve države trebale su takav kadar. Opisao sam jednoga u “Anđelu nestajanja”, a u vezi njegovih podviga na Trgu N. Taj se trg, uz nešto lutanja, danas zove po njegovim žrtvama.

Ali bilo je i pisama podrške, meni u to doba jako značajne. Zajedničko je tim pismima i dopisnicama bilo to što su sve bile anonimne. Za prve, prijeteće, stvar je jasna: Ubojstvo je još uvijek u Hrvatskoj kažnjiv čin, makar se kazna morala služiti u toplicama. Ipak je to nezgodno, a i nije iz svakoga. No zašto su pisma podrške isto tako bila anonimna? Pa valjda jer su u gradu Rijeci postojali, kao što postoje i danas, i oni prvi koji su se razumijevali u posao. Kad treba nekog ušutkati, oni će biti prvi ešalon. Taj trenutak još se čeka. 

Što je u ovoj trenutačnoj hajci danas drugačije u odnosu na one iz devedesetih?

Ti mrznici, ti prznici, i danas čuvaju svoj identitet kao najveće blago. Lako je provjeriti da je tomu tako ako se otvori ono na FB što je kao neki njihov profil. Ti su profili otvoreni takoreći jučer, podataka o njegovu nositelju nema nikakvih, kao što nema nikakvih objava. Takvih u pustošima internetske nezbiljnosti imade na tisuće. Ovi ratnici vode specijalan rat protiv označenih ciljeva, skupina, pa i naroda. 

To su, dakle, fantomi. Prema njima su vukodlaci i vampiri bića simpatična i bajkovita. Za potonje se pretpostavlja da su nekoć bili živi, to je u njima komponenta koja plaši djecu.

Da internetski ratnici nisu živi, pokazuje način na koji se vriježe. Nekoliko udara prstom, a taj bi radije radio okidačem ili nožem, i eto ti ga – internetski bojnik! On će rad i poginuti ako treba za svoju fantomsku ikonu. On je upravo tako stvaran kao i naš pijevac koji je ikona. Mi šezdesetosmaši bismo rekli: samo karakterna maska sistema! Simulacrum!

On je potpuno nestvaran, što ne znači da ne proizvodi stvarne posljedice. Imade takvih pojava, tojest simulakruma. Njegov novac svakako je stvaran, ali dešavalo se već da ta golema hrpa papira koju zovemo novac prekonoć bude svedena na ono što fizički jest: hrpa papira za potpalu.

Što može Jergović učiniti protiv fantoma?

Ništa. I ne treba učiniti ništa. Iz obzira ako hoćete staleških. S jedne strane ne postoji ni najmanja mogućnost bilo kakvog STVARNOG dodira njega i tih fantoma. To su različite razine postojanja. 

Ovi se fantomi stvarno jako trude da ukinu tu razliku u razinama kao takvu, tojest da si ga predoče kao stvarnu osobu. Recimo, signaliziraju kako on – smrdi. Rado bi, kao SA i SS batinaši, obrijali njegovu bradu – kao što su to činili rabinima, najčešće uz radosne povike gomile. 

Čovjek smrdio je tisućama godinama, sve dok nisu prispjeli novi higijenski uređaji koji su, omjereno starošću čovječanstva, tekovine najnovijega doba. U dvorcu Versailles bijaše oko 2300 soba, ali nijedne kupaonice! Osobito smrdi čovjek kad mu se te tekovine onemoguće. U mojoj drami “Peto evanđelje” korisnik pansiona Maksovih mesara veli: “Bože, kako ja smrdim!” 

Ali i u donekle normalnim okolnostima, mi svi drugima smrdimo, osim sasvim izuzetno.

Eto, izražavajući solidarnost s Miljenkom Jergovićem spremno priznajem da i ja smrdim.

A bogami, smrde i njegovi opadači. Jedino u tom aspektu nisu fantomi.

Kako se oni sporazumijevaju? Oni se sporazumijevaju elektronskim putem. Jedan fantom upozori drugoga, a onda kolektiv fantoma skoči kao jedan. Vidiš, još trljaju oči. I eto ti ga, hipodrom. I eto ti ga, stadion. A sve iz fotelje. 

S tim možda u nekoj vezi, nedavno je otkrivena zapanjujuća stvar: Gljive, da upravo one, podzemnim si putem šalju signale i – razgovaraju. Impulsi koje jedna gljiva šalje drugoj jesu isto tako električni. Nije još dešifrirano kakve si poruke šalju, ali da se nekako sporazumijevaju, izašlo je raznim izmjerama kao jasno.

Naša fantomska bojna na razini je tih gljiva. Prirodno je doduše da jedna drugoj gljivi miriše. Ali već gljivice na veš mašini smrde.

I kaj sada?

Te gljive zaista ni na koji način ne mogu ostvariti ono što tako vruće žele: a to je bilo kakav kontakt s Miljenkom Jergovićem. I nije to njegova borba.

U ne tako staro doba sporovi među suparnicima, a u raznim povodima, rješavali su se na isti način: dvobojem.

No tu su postojala veoma stroga pravila. Postojao je cijeli niz običaja koji su regulirali tu instituciju koja se zvala dvoboj. I bilo je mnogo uzusa što su isključivali rješavanje spora floretom, samokresom ili sabljama. Ti su obziri ponekad bili staleški (vojnički), ponekad klasni (plemstvo i građanstvo), ponekad jednostavniji kad bi neka hulja uvrijedila poštenog čovjeka.

Tada se nije smatralo kukavičlukom odustati od dvoboja, dapače, uzdržati se, to se cijenilo kao vrlinu. Zato sam na početku rekao kako sam siguran da Miljenko Jergović slabo haje za tu novu hajku a u vezi njegova razložitog i ne odveć jetkog reagiranja na praktike riječke gradonačelnice.

Da, riječke, ističem sa žaljenjem! 20 godina pisao sam za riječke novine, gutao svašta, ali nikada do svojih dvaju romana, nisam bio toliko čitan kao tada.

Jergović ide u red naših najčitanijih književnika. I uz to takvih, koji na način najbliži onome Karla Krausa (a tu smo u obavezi dodati i Krležu), piše o javnim stvarima. 

I dakako, s druge strane, gljive ne mogu baš ništa protiv toga. Živo se njemu fućka za gljive i njihove mailove što ih si šalju pod našom hrvatskom zemljom. Pod našim hrvatskim Blut und Bodenom.

(Prenosimo s književnog podlistka Miljenka Jergovića gdje je tekst Slobodana Šnajdera objavljen 20. 1. 2026.)

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Krleža i njegov nezakonski sin, “Zastave” i zastave
    •  In memoriam Mihajlo Arsovski: Ars longa, život kako-tako
    •  Mnogo buke nizašto
    •  Zadnje Frljićeve riječi

> Svi tekstovi ovog autora