novinarstvo s potpisom
Auschwitz. Ta riječ, to njemačko ime jednog poljskog mjesta, postalo je najsnažniji simbol svih zala što ih je čovjek izmislio i proveo u djelo u 20. stoljeću. Bilo je i drugih logora, jednako strašnih i ubitačno efikasnih u ispunjavanju svoje čudovišne svrhe. Ali, ta riječ Auschwitz osobito je pogodna da ostane simbol tog zla već i zbog samog zvuka. Svaki put kad se izgovori ime Auschwitz ta riječ zvuči kao fijuk biča.
Za mene je to bila najstrašnija riječ mog djetinjstva. Ne pamtim više kada sam i kako za nju prvi put čuo, jesu li mi o njoj pričali već kod kuće, ili tek u školi, no u svakom slučaju usvojio sam rano nelagodu i jezu od tog imena. Auschwitz.
Ne znam više u kojem je to bilo razredu osnovne škole, trećem, četvrtom ili petom, ali u svakom slučaju dovoljno rano odvedeni smo i poučnu ekskurziju u Jasenovac. Premda ime tog mjesta zvuči mnogo pitomije, barem našem uhu, Jasenovac je u svijesti postao hrvatski Auschwitz, a ustaše hrvatska inačica nacista i SS-ovaca.
Takve asocijacije imam i danas i ne mislim da me je itko išta u toj socijalističkoj školi krivo i pogrešno naučio.
Pojedine satove i nastavne jedinice više ne pamtim. Ne sjećam se čak ni da li smo čitali i na satovima lektire razrađivali i tumačili Dnevnik Anne Frank. Ali saznanje o Holokaustu bilo je za tu dob, čini mi se, sasvim dovoljno i temeljito.
Međutim, najzorniju i najdomljiviju poduku o Auschwitzu dobivali smo na satovima glazbenog odgoja.
Većini mojih kolegica i kolega u višim razredima križevačke Osnovne škole Vladimir Nazor satovi glazbenog odgoja bili su noćna mora. Strepili su od profesora koji je predavao taj predmet. Bio je to prilično neugodan čovjek, prijeke naravi, s jako malo ili nimalo nestrpljenja za djetinje blesavoće, nepažnje i neznanja.
Udari njegovih ruku po starom školskom klaviru bili su tvrdi i teško da su ikome mogli usaditi nježne osjećaje prema ljepotama glazbene umjetnosti. Ja ga se nisam bojao ponajviše zato što je moje znanje, zahvaljujući paralelnom pohađanju glazbene škole, uvijek bilo ispred predviđenog gradiva. Ali, daleko od toga da sam se pred profesorom Freslom osjećao ugodno, lagodno i raspjevano. Umjesto toga, osjećao sam, onoliko koliko je za tako odraslo čuvstvo sposoban jedan balavac u pubertetu, strahopoštovanje.
Eh, da mi je tada bila današnja pamet.
Da mi je danas sresti profesora Dragutina Fresla, koji, naravno, više nije među živima. Možda mi on ne bi rekao ništa, možda ne bi bio spreman udovoljavati znatiželji i pričati o svom životu i njegovim najstrašnijim trenucima. Ali usudio bih ga se pitati.
No tada, kada nam je profesor Fresl predavao glazbeni odgoj, a bio je i vrijedan dugogodišnji voditelj i dirigent Hrvatskog pjevačkog društva Kalnik, u kojem je pjevao i moj otac, nije nam padalo na pamet pitati ga išta. Samo smo među sobom šaputali priče i glasine koje bismo načuli kod kuće i onda ih nadograđivali po školskim hodnicima.
Naime, profesor Dragutin Fresl preživio je Auschwitz.
Kada bi zatoplilo, nosio je uredno ispeglane košulje kratkih rukava, pa bismo na njegovoj lijevoj podlaktici jasno vidjeli istetoviran broj.
Stalno mi u misli dolazi profesor Fresl otkako sam pročitao knjigu Prima Levija “Zar je to čovjek” u kojoj se, među zanimanjima koja su imali veće šanse za preživljavanje u Auschwitzu, spominju i glazbenici.
Danas tek shvaćam kako je tetovaža iz Auschwitza na ruci mog profesora Fresla bila najdomljivija nastavna jedinica na temu Drugog svjetskog rata, nacizma i Holokausta. Bilo je važno vidjeti taj broj, simbol poništavanja ljudskosti čovjeka, njegova pretvaranja u broj, potrošni materijal, robovsku snagu i bezvrijednu tvar koju se, kad bude mrtva, spaljuje u krematoriju kao suho granje.
Preživjelih iz Auschwitza i sličnih logora smrti svakim je danom sve manje. Ili su stogodišnjaci, ili su logore preživjeli kao djeca. Blijede užas, sram i krivnja u kolektivnom pamćenju europskih naroda, kako onih koji su prednjačili u zločinu, tako i onih koji su dali najviše žrtava.
U pravu je Amos Oz kada priča o “darovima” koje su čovječanstvu ostavili Hitler i Staljin, “darovima” kojima ističe rok trajanja. Izraelski pisac misli na nenamjerne “darove”: užas koji se uvukao duboko u krv i kosti živih ljudi te zazor i strah pred mislima i ponašanjima koji do logora dovode.
Taj užas ipak nije ušao dovoljno duboko da bi u jednoj generaciji izmijenio i promijenio ljudske gene i pokrenuo barem jednom evoluciju u smjeru oplemenjivanja ljudskih bića.
Sjećanja blijede, stariji zaboravljaju, a mladi više i ne znaju što se to sredinom 20. stoljeća događalo na mjestima kojih je simbol strašno ime Auschwitz.
Tvrtko Klarić, hrvatski prevoditelj ne tako brojnih, ali neizmjerno važnih djela Prima Levija, od kojih je dvije nedavno objavila Fraktura, piše mi kako su te knjige u Italiji uvrštene na popis srednjoškolske lektire. Sada, kada na hrvatskom opet imamo dostupnu knjigu “Zar je to čovjek”, a prvi put i posljednju Levijevu knjigu “Utopljenici i spašeni”, te bi naslove trebale ući i u hrvatski obrazovni kurikulum.
Samo zbog neznanja moguće je da se samo pojedinci i neke male i manjinske organizacije zgražaju nad činjenicom da u samom Jasenovcu, a i bilo gdje drugdje, stoji ploča s ustaškim pozdravom.
A koliko je zastrašujuće globalno neznanje, demonstrirano je nedavno u samoj Bijeloj kući, blebetanjem Trumpova glasnogovornika o Hitleru, bojnim otrovima i “holokaust-centrima”, kako je Spicer nazvao koncentracijske logore.
U prvom redu zbog neznanja politička “elita” i vlast ove naše države gubi svaki sram i neće propasti u zemlju na svojoj protokolarnoj komemoraciji u Jasenovcu koju bojkotiraju moralni i zakoniti predstavnici, nasljednici i potomci tamo mučenih i pobijenih žrtava.
Znanje blijedi, slova su sve bezvrednija, ali to je i dalje jedino što imamo, uz još poneku živu staračku lijevu ruku s brojem iz Auschwitza.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).