Odavno smo prestali disati na nos

Kucnuo je i taj mahniti čas, došla nam je godina fenomenalnih, jedinstvenih, osebujnih lokalnih izbora, trenutak kad svi oni koji se tijekom uobičajenih godina rogoboreći bune kako nas neprestano potkradaju isti lopovi i kako su uvijek isti u igri imaju priliku prekinuti začarani krug.

Kucnuo je čas kad konačno možemo ukinuti doživotnu vladavinu uvijek istih koji novokomponiranu tiraniju nazivaju demokracijom koja je zakazala u ponudi. Naime, sloboda izbora u situaciji kad za objed možeš birati između krumpir-pirea, krumpir-pirea i krumpir-pirea i nije neki izbor.

No nisu krumpir-pirei koji nam se nude na pladnju jedini krivci za slabu ponudu.

Krivi su i oni koji si ”junački” rogobore u bradu, podižu minijaturne pobune unutar svoja četiri zida, a kad izravno na ulici susretnu pire, onda mu ego maze i podilaze mu kao djeca koja se nadaju čokoladici.

Sukladno javnoj krotkosti, privatno ”pobunjeni” sklon je ili izbjeći pravo, dužnost i obavezu davanja svoga glasa bilo kome na izborima, ili glasati za prokušani pire-krumpir čiji je mentalni sklop već gotovo sasvim proniknuo i zna, sluti, naslućuje kako županijski, gradski ili općinski proračun može podnijeti već revijalno bahaćenje dobro poznatog pire-krumpira.

Vidno uzrujan tektonskim poremećajem u izborima, prosječan birač tad poslovično usklikne: ”Pa dobro, što će njemu/njoj to uplitanje u politiku? Ima pamet, već izgrađenu karijeru, renome, imovinu, a sad će si sve uništiti politikom! Politika je kurva!”

Svi već, naime, znaju da pire-krumpir misli da ljudi pojma nemaju koliko se omastiti može na javnim radovima, dovlačenju investitora, ugovaranju koncesija i drugim trivijalijama na koje se više nitko ni ne osvrće.

Svi si vele kako se poznati krumpir jednoga dana mora i zasititi, zauzeti sve željene lokacije vikendica na svim žarišnim jadranskim točkama, svim kontinentalnim proplancima, obroncima, riječnim i jezerskim obalama, da će velikaš jednoga dana shvatiti da mu je dovoljna i kuća s deset soba i roštilj veličine stana prosječne četveročlane obitelji i vinograd veličine polovice slovenskog teritorija.

Svi su, naime, usredotočeni na krumpirove materijalne blagodati.

Barem dok se ne sudare s grudobranom obiteljsko-kumsko-partijskog mehanizma zapošljavanja koji funkcionira po načelu da je bolje zaposliti nekog maloumnog nesposobnjakovića koji je za državnog, županijskog ili općinskog poslodavca vezan partijskim ili rodbinskim sponama, nego nekog tko bi možda nešto mogao i znati.

Barem dok ne shvate koliko žestoko tonemo kao kitovo govno.

U kaljužu koja se hrani novcem poreznih obveznika.

Ali, i to se zaboravi.

Poznati krumpir ostaje poznati krumpir zdrobljen u kašu, gotovo nježno blizak u štokholmsko-sindromskom paradoksu.

I baš kad se birači i oni koji bi to možda željeli postati počnu mentalno pripremati da zaokruže istu bljutavost gorostasnog ega bez pokrića, pojavi se netko novi, netko tko se u usporedbi s bljutavim krumpirom zgnječenim u pire doima poput egzotične pečenke s bakanalija raspojasanog Nerona.

I ”buntovni” birači ostanu u šoku i nevjerici, obuzme ih iskonski strah da bi se nešto moglo iz temelja promijeniti, poremetiti, u konačnici dovesti do tematske devastacije birtijskih razgovora koji više ne bi imali razloga vrtjeti se oko politike, nego isključivo oko nogometa, vremenskih pogoda i nepogoda, hrane i ”onih glupača” koje sugovornike čekaju kod kuće.

Vidno uzrujan tektonskim poremećajem u izborima, prosječan birač tad poslovično usklikne: ”Pa dobro, što će njemu/njoj to uplitanje u politiku? Ima pamet, već izgrađenu karijeru, renome, imovinu, a sad će si sve uništiti politikom! Politika je kurva!”

Lakše je dijete poslati Merkelici neka tamo postavlja klima-uređaje, nego proširiti jelovnik. Čini se. Nije Newton bez veze inerciju ugurao u svoj prvi zakon

Prosječni birač zato između dobro poznatog zla i potencijalnog dobra koje bi se moglo izjaloviti gotovo uvijek, bez greške bira prokušano zlo. Jer, poznato zlo je valjda uvijek lakše trpjeti od nepoznatog, potencijalnog dobra.

Koliko god se egzotična pečenka upinjala razotkriti sve lukavosti kojima se krumpir upinjao nasamariti zakone, propise i pravila, sve amoralne trenutke njegova boravka na proplanku moći, sve analne alpinizme i rodbinsko-kumske natječajne malverzacije, koliko god bjelodano objašnjavala načine da se konačno krene naprijed, u smjeru Švicarske u gospodarskom smislu, prosječni birači si vele kako je to nemoguće u sklopu političke prostitucije.

Naposljetku zaključuju kako je ”onaj kojem to nije trebalo” veća kurva od svih, već postojećih te kako će im bezbolnije biti krumpiru javnim novcem omogućiti još jednu vikendicu ili estetsku operaciju njegovoj ljubavnici.

Prosječan birač nema snage za pustolovinu zvanu ”pokretanje s mjesta”.

Lakše je dijete poslati Merkelici neka tamo postavlja klima-uređaje, nego proširiti jelovnik. Čini se. Nije Newton bez veze inerciju ugurao u svoj prvi zakon.

A i na kaljužu smo se većinski prilagodili. Odavno smo prestali disati na nos.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Divljaštvo
    •  Čudovišna empatija prema zlostavljačima
    •  Strah od ulaska Rodnih studija na Filozoski fakultet je glupost
    •  Zašto glumice nisu ranije progovorile o Daliboru Mataniću?
    •  Čudno je ljudsko osjetilo vida i tumačenje morala
    •  Živimo u euforiji, u virtualnoj distopiji, u kakofoniji
    •  Penava ne odaje počast mrtvima već želi o(p)stati na vlasti
    •  Afekt je kriv za sve za čime posežu psihopati i nasilnici
    •  Kolektivno ljubi totalitarno, voli mitove
    •  Stvorili smo instant-društvo, šuplje, bez sadržaja

> Svi tekstovi ovog autora