“Ona”, anima ex machina

Teško da ijedan vodeći hollywoodski glumac sad već srednje generacije slabije odgovara pojmu običnog čovjeka od Joaquina Phoenixa. Otkako je prije pola desetljeća odlučio izbjeći utabani put prema brendiranju svoje pojave i posljedičnoj slavi, te prvo odradio medijski eksperiment pretvaranja sebe u hip-hop glazbenika za potrebe kvazidokumentarca ‘‘Još sam tu“, a potom podulje izbivao iz glume, Phoenix se vratio kao promijenjen čovjek.

 

Zapretan u osebujan spoj neuroze, nedokučive zamišljenosti koja sluti na depresiju i prividnog nemara za vlastitu tjelesnu pojavu, on sada djeluje kao marginalac i alternativac – čovjek kojeg je fascinantno gledati, premda se vrlo teško s njime i poistovjećivati.

Premisa filma, razmatranje muškog poimanja ljubavi prema suprotnom spolu – potpuno izmješteno iz potrebe za stvarnim odnosom prema konkretnoj ženi – pruža posve originalan prikaz vjekovnih muka oko međusobnog shvaćanja spolova

 

Možda je upravo to očuđavanje koje automatski dolazi s Joaquinom Phoenixom trebalo Spikeu Jonzeu za njegovu novu studiju romantičnog otuđenja, jednostavno naslovljenu ‘‘Ona“. Možda je autor postmodernih klasika kakvi su ‘‘Biti John Malkovich“ i ‘‘Adaptacija“ u njemu tražio faktor izmještanja od očekivanoga koji je inače dobivao na pladnju u scenarijima Charlieja Kaufmana.

 

Jer Jonzeov protagonist Theodore Twombly umnogome je čovjek koji živi u vlastitoj glavi, uvelike zadovoljan njome kao boravištem (bez potrebe da prodire u glavu slavnoga glumca ili pak vlastita brata blizanca). Twomblyjeva je glava prostrano mjesto: tako prostrano da u njoj ima čak mjesta za najmanje dvoje. Phoenixova djeluje posve primjereno tom prohtjevu.

 

Najmanje dvoje, kažem: kad upoznajemo Twomblyja, on svom računalu diktira dirljivo pismo koje se smjesta pretvara u faksimil rukom pisanog teksta. Theodore je djelatnik tvrtke koja ljudima nadomješta propuštenu intimu stvaranjem surogata takvih prisnih poruka najmilijima. Nemate vremena za iskrenost i emocije? Theodoreov faksimil bit će ionako bolji.

Izmještanje žene u čistu apstrakciju ujedno je krajnji izraz tehnološkog utopizma: procesi koji od zadanog inputa daju ženski output nisu nužno shvatljivi muškom umu, pa je stoga razmjerno nebitno kakve je Samantha naravi dokle god Twomblyju daje ono za čim žudi

 

Ma koliko bio spreman shvatiti tuđe osjećaje, Twombly je potpuno nasukan u vlastitima. Muči ga isto ono što i sve odbačene ljubavnike kroz povijest – što učiniti sa cijelom jednom ljubavlju koje više nema? Theodorea proganjaju snoviđenja supruge Catherine, s kojom se rastao, ali joj još ne želi dati razvod: kako neprestano ponavlja samome sebi, odrasli su skupa, oblikovali su se kao par. Da, on razumski shvaća zašto im je brak propao; ne, on to još ne može doživjeti.

 

Na svu sreću, Theodore živi u Los Angelesu i to Los Angelesu budućnosti – a u njemu se još više nego u ovome današnjemu problemi rješavaju načelom “za to postoji aplikacija”. Kad ga obuzme potreba za seksom, primjerice, pametni telefon lako će mu naći partnericu za vrući razgovor prije spavanja. Doduše, Theodore baš i ne zna što bi s njezinim fetišom prema krepanim mačkama, ali tako je to u odnosima sa živim ljudima. Sva je sreća da računala još ne mogu oponašati puninu ljudske kompleksnosti, jer bi Theodore ostao bez posla.

 

Ili, ipak? Naš nujni protagonist jednoga dana dozna za postojanje novog operativnog sustava koji njegovom računalu daje pravu umjetnu inteligenciju. I, nego što, ispostavi se da je to točno. (Ovo je, usput, jedini zaista znanstvenofantastični element filma.

 

Današnja računala nisu ništa bliže stvarnoj umjetnoj inteligenciji nego što je to bio robot Robbie iz ‘‘Zabranjenog planeta“, a HAL-a 2000 da i ne spominjem; pojam da će računala jednoga dana biti savršeni simulakrumi ljudskih obrazaca poimanja, razmišljanja i ponašanja usjekao se u javno mnijenje kad su ih davnih dana prozvali “elektronskim mozgovima”. I danas, kao i oduvijek, izuzetno im dobro ide baratanje brojkama i podacima zbog kojeg mogu pobjeđivati u šahu i na kvizovima; ali, ne, nisu ništa bliže stjecanju pojma o sebi nego što su ikad bili. Barem nam Skynet još ne prijeti.)

 

Budući da se pri instaliranju OS-a odlučio za ženski identitet sučelja, Theodore smjesta dobiva na raspolaganje umjetno inteligentnu ženu – potpuno bestjelesnu, ali i potpuno stvarnu. Nakon što si nadjene ime Samantha zato što joj se sviđa (a i zato što ju je izvorno glumila Samantha Morton, pa bi bila riječ o internoj šali u Kaufmanovu stilu; promukli seksepil Scarlett Johansson zatrebao je Jonzeu tek u postprodukciji), ova umjetna žena u Twomblyjevu informatičkom životu počinje se boriti protiv Catherine za primat u njegovim emocionalnim previranjima.

 

To je premisa filma: razmatranje muškog poimanja ljubavi prema suprotnom spolu, na ovaj način potpuno izmješteno iz potrebe za stvarnim odnosom prema nekoj konkretnoj ženi. Ideja je doista genijalna – posve originalan prikaz vjekovnih muka oko međusobnog shvaćanja spolova. Dakako, premda Samantha nema čak ni svoj računalni avatar i potpuno je definirana glasom, to ne znači da nije zainteresirana za seks: ipak je ona prava žena, koliko god bila od koda i bitova. Što znači da ima potrebu za pronalaskom posrednice od krvi i mesa.

 

Jonze tu prešutno postulira budućnost u kojoj veze između ljudi i operativnih sustava nisu ništa neuobičajeno – naprotiv, stekle su pravo građanstva baš kao i svaki drugi oblik konsenzualnih odnosa. Ma koliko to ne bilo posve uvjerljivo, jer su umjetno inteligentni operativni sustavi u svijetu filma postali stvarnost tek nedavno – koliko god da su im put utirala glasovna sučelja informatičkih uređaja naše stvarnosti – ovo filmu omogućuje da se usredotoči na posljedice. A logična posljedica daje vjerojatno najintrigantniji prizor unutar konkretnog visokog koncepta.

 

Cijeli bi se film mogao snimiti o ljudima kao što je Isabella, dobrovoljka s kojom Samantha stupi u kontakt preko interneta i koja joj pristane posuditi tijelo za ispunjenje potrebe za seksom. Takvih surogata, doznajemo, postoji mnogo – što implicira nešto suprotno solipsističkoj situaciji u kojoj se nalazi Twombly. Implicira ljude voljne svoju spolnost potpuno odvojiti od svoje svijesti i u seksu igrati uloge sasvim druge osobe; Jonze jedva da zalazi u taj osebujni oblik fetišizma.

 

Implicira i širok spektar tjelesnih pojavnosti koje bi Samantha mogla angažirati u doslovnom traženju sebe; Jonze ne zalazi ni u taj vid njezinog samoodređenja. Implicira, napokon, i to da bi Theodore mogao pri svakom spolnom odnosu sa Samanthom ujedno biti i s drugim ženskim (ili bilo čijim voljnim) tijelom – biti joj u isti mah potpuno vjeran i dati si krajnjeg hedonističkog oduška kroz potrošnu intimu. Ali, ne, Jonze nije voljan zaći ni u tu mogućnost.

 

(Možda je zato bilo neophodno da zamršeni Joaquin Phoenix tumači Theodorea: on je valjda jedini glumac koji uvjerljivo može odbiti ponuđeni seks s nebrojenim mnoštvom žena dok mu Scarlett Johansson cijelo vrijeme napaljivo šapuće u uho.)

 

Naravno, Jonzea ovdje zanima nešto drugo: izmještanje žene u čistu apstrakciju kao krajnji izraz tehnološkog utopizma. Svijet ‘‘One“ ionako je već potpuno kontrolirani urbanizam, gdje ne postoje (ili Theodorea barem ne tangiraju) ni siromaštvo, ni globalno zatopljenje, ni socijalna previranja: jedna od onih utopija gdje je potpuno lako biti potpuno usamljen.

 

A zašto bi onda potreba za vezom kvarila tu samačku idilu? Žena je, kao da želi reći Jonze, ionako ona crna kutija iz informatičke teorije čije se funkcioniranje ne samo da ne može već i ne mora moći dokučiti. Procesi koji od zadanog inputa daju ženski output nisu nužno shvatljivi muškom umu, pa je stoga razmjerno nebitno kakve je Samantha naravi dokle god Twomblyju daje ono za čim žudi.

Iako je Samantha u filmu sukus jungovske anime, žuđene, idealne srodne duše, lijepo je vidjeti da pri prolaženju kroz razvoj njezine veze s Theodoreom Jonze zapaža da čak ni takav odnos ne može biti idealan: da će spolna različitost u pristupu i tumačenju okolnosti neizbježno dovesti do neshvaćanja, nesloge i razdora

 

Ona je – da protegnem metaforu crne kutije – Schrödingerova mačka, za koju ne znamo je li živa ili krepana na temelju raspoloživih informacija. Schrödinger je svoj paradoks o mački smislio da bi ukazao na neke osebujne pojave u kvantnoj mehanici; Jonze je, prisjetimo se, svoj paradoks o mački smislio da bi ukazao na neke osebujne pojave u ženskoj psihi.

 

A ona je, naravno, baš zato što ih nekom digitalnom alkemijom ima, u filmu sukus jungovske anime, te žuđene, idealne srodne duše. Lijepo je vidjeti da pri prolaženju kroz razvoj veze Theodorea i Samanthe – skrojene točno po mjeri njegove naravi – Jonze zapaža da čak ni takav odnos ne može biti idealan: da će spolna različitost u pristupu i tumačenju okolnosti neizbježno dovesti do neshvaćanja, nesloge i razdora.

 

Držeći se emotivnog putovanja svojeg para nespojivih, a nerazdvojnih protagonista, film uspijeva naznačiti priličnu količinu točnih i prepoznatljivih zapažanja o pojmovima komunikacije i razumijevanja ljubavnih parova, primjenjivih na sve kontekste u kojima nas tehnologija udaljava i zbližava. A premda dramaturško razrješenje radnje dolazi na pomalo proizvoljan način, u ovoj je prilici to oprostivo: anima ex machina zaslužila je pravo da joj svršetak bude deus ex machina.

 

U takvom je pristupu koliko glavna vrlina, toliko i glavna mana filma. Zadržavanjem na unutarnjoj putanji Theodoreova emocionalnog puta, ograničenog kakav već nužno jest, Jonze propušta niz prilika za puno rascvjetavanje prvog serioznog pristupa temi koja je dosad dovodila samo do B-filmova poput ‘‘Električnih snova“; u isti mah svoju malu priču o ljubavi jedne apstraktne žene i jednog tek mrvicu manje apstraktnog muškarca oblikovao je na najintimniji mogući način. A složit ćete se da nam intimizma u znanstvenoj fantastici i dalje nasušno treba.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora