novinarstvo s potpisom
Svadba je svečanost kojom obitelj i prijatelji obilježavaju početak novog, zajedničkog života mladenaca. Bezbroj je različitih običaja, načina na koji se slavi ljubav i nada u sretan zajednički život. U glazbi je meni najdraže djelo koje za temu ima svadbenu svečanost briljantna ”Svadba” Igora Stravinskog.
Balet, koji ima i svoju koncertnu inačicu, veliki je majstor dovršio 1917. godine koristeći riječi ruske narodne svadbene poezije. Djelo je netipično orkestrirano. Ansambl u izvornoj verziji uključuje instrumente koji se u tzv. klasičnoj glazbi rijetko ili nikako ne koriste. Kasnija, već za praizvedbu napravljena orkestracija, uključuje brojne udaraljke i četiri klavira koji prate četiri ekspresivne solističke vokalne dionice i zbor.
Prvotna, raritena verzija koja je uključivala cimbal, harmonij i pianolu, doživjela je nekoliko spektakultarnih izvedbi. ”Svadba” je praizvedena u Parizu 1923. godine u koreografiji slavne Bronislave Nižinske. I ta je praizvedba velikog majstora bila popraćena kontroverzama, za mnoge s previše razgolićenosti baletnog ansambla, disonaci, raspojasanog ritma i naznakama tada revolucionarnih feminističkih ideja.
Nažalost, ne slijedi svim svadbama sretna budućnost. Već i na samoj svadbi, kad nema ljubavi i povjerenja, naslućuje se nesreća i tužan kraj.
Tripartitni sastanak Mosta, SDP-a i HDZ-a pojačanih pratećim orkestrom koalicijskih stranaka podsjetio me na takvu svadbu, vjesnika nesreće.
Božo Petrov, na čelu stola, izgledao je kao pater familias koji silom želi vječnati dvoje mladih. SDP i HDZ glume mlade, ne vole se, ne žele i ne mogu skupa. A Milanović i Kramarko, šefovi stranaka- mladenaca, mjerkali su se međusobno i svog pater familiasa sa strahom i mržnjom bojeći se reći da ne žele u brak. Jer miraz, vlast, toliko je primamljiv, toliko im drag da ne žele riskirati. Još gore, sam pater familias mogao bi prigrliti onog drugog, dati mu toliko željeni svadbeni kolač.
Nakon izbora Most je inzistiranjem na reformama izazivao simpatije. Hrvatska zaista treba ozbiljne reforme.
Bilo je cool kako su postigli da se Milanović i Karamarko, politički blizanci koji su tolike godine odbijali svaku reformu, utrkuju tko će se brže i dublje pokloniti mostovcima, reći im s koliko žara žele baš te reforme koje oni traže.
S vremenom nabacivanje reformama izgleda više kao rezultat toka svijesti, manje kao suvisli reformski projekt. Odbijajući da razumiju ono što je svakom zdrava razuma jasno – da (pre)velika koalicija nije ni moguća ni dobra – mostovci pokazuju da stvar ipak nije u reformama. Da im je zaista do reformi, bili bi racionalni, izabrali bi jednu od dvije velike stranke za partnera i krenuli s poslom.
Ovako, gotovo je sigurno, inzistiranjem na vlasti koja bi uključivala sve i sva, na reformama koje svakodnevno imaju neku drugu poruku pokazuju strah i svijest o tome da su im izbori na pleća svalili prevelik teret.
Nećkanje, otezanje, licitiranje zahtjevima, prijetnja novim izborima ili odabirom onog drugog partnera služi skrivanju nejedinstva u Mostu i strah od odgovornosti. Građani su toj opciji dali neočekivano veliko povjerenje, a oni sad ne znaju što će s njim.
Zato bih danas, kada bih imalo vjerovao da će novi izbori donijeti neku bitnu novost, bio za njih.
Čeka nas crna budućnost. U konačnici, Most će se, nakon ovih ili idućih izbora, ipak morati odreći koncepta soc-saveza i prihvatiti odgovornost odabira partnera za reforme. Morat će se odreći ambicije da dvije velike stranke rade, provode, uspješne ili neuspješne, popularne ili nepopularne, reforme, a da oni udaraju u bubanj ritam svemu.
Da budu skladatelji koji će za dobru svirku pobrati aplauz, a za lošu pustiti da publika jajima zaspe orkestar u kojemu oni ionako ne sviraju.
Ali, već se sada Most samoprokazao kao družina koja nije u stanju donositi odluke, odabrati, djelovati…
Volio bih da naredni dani donesu promjenu, da se vrati ona slika Mosta iznad kojeg stoji duga, simbol ispunjenih želja, želja da nam budućnost bude bolja, postane stvarna. Da konačno shvati političku realnost i ozbiljnost situacije u kojoj se nalazimo, stanja u kojem vremena za razvodnjavanje reformi i čekanje da se Milanović i Karamarko zagrle naprosto nema.
Zato sastanke na kojima Most pokušava dogovoriti, bolje, mladence prisiliti na brak već dugo ne prati prekrasna Mendelssohnova Svadbena koračnica iz ”Sna ljetnje noći”
već okrestar za svadbe i sprovode. Ne onaj čarobni i strastveni Bregovićev, već nam sad potiho svira zlokobni orkestar kakofoničnu skladbu. Već sutra sve snažniju i grublju, kojom nagovještava kraj nada.
Zlokobni orkestar koji nam pjeva i svira o jačanju dužničke krize građana i države, lošim institucijama, korupciji, nezaposlenosti i društvenoj degradaciji, o strahu da nemamo političku snagu dovoljno spremnu i dovoljno jaku da nam ponudi bolju i uspješniju Hrvatsku. Ili da je barem nismo prepoznali i dali joj povjerenje…
© Autograf.hr i Ivo Josipović