autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Otvoreno o problemima Crkve, o čemu se inače šuti

AUTOR: Anton Šuljić / 22.04.2016.

Bogozaborav & PrcelaFrano Prcela, ”Bogozaborav – Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve”, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2014.

Postavljati važna i nužna vjerska, crkvena i društvena pitanja i nije neka rabota kojoj su bezrezervno i bez moraliziranja skloni crkveni ljudi u Hrvatskoj. Štoviše, sindrom šutnje i prešućivanja, sindrom nedostatka crkvene kao i građanske kuraže nadvio se nad gotovo cjelokupni javni crkveni prostor.

U nas se manje-više, barem ako je suditi po javnim crkvenim glasilima, propituju drugi, posebice politička i društvena zajednica, dok se vlastita zajednica – recimo jasno i bez uvijanja: opća Crkva i Crkva u RH ili u BiH – naprosto ne dira. Nije tomu razlog što bi se od prijeteće sile ili nužde arhimedovski (Nōlī turbāre circulōs meōs!) htjelo nepovredivom sačuvati kakva neporeciva istina, već će prije biti da se u krugove ne dira iz lažno shvaćene solidarnosti i poistovjećenosti kako bi se ”očuvao dobar glas“ vlastite Crkve.

Nerijetko se, naime, dogodi da o važnim temama koje se tiču vjerskoga života više doznamo od javnih medija – ma kakvi oni bili – no što doznamo od vlastitih.

Prešućivanjem vlastitih ”škakljivih“ pitanja, problema, slabosti pa i grijeha, ali i trajnim guranjem pod tepih nekih gorućih i važnih zbilja koje kucaju na vrata opće Crkve, a trajnim nastojanjem da se prokažu ”oni drugi“ – gubi se vjerodostojnost, topi se veliki polog proročkoga govora koji bi vjerskoj zajednici kakva je Crkva, posebice ona crkva koja svoje djelovanje temelji na riječi i primjeru Isusa Krista, morao biti jedina varijabla djelovanja.

Sindrom šutnje i prešućivanja nadvio se nad gotovo cjelokupni javni crkveni prostor. U nas se manje-više propituju drugi, posebice politička i društvena zajednica, dok se vlastita zajednica – opća Crkva i Crkva u Hrvatskoj – naprosto ne dira. Nije da ovdašnja Crkva nema odvažnih ljudi spremnih na otvoreni govor. Ima ih. Ali premalo… Frano Prcela jedan je od njih

Nije da ovdašnja Crkva nije imala ili nema odvažnih ljudi spremnih na govor koji se, biblijskim rječnikom rečeno, naziva parrhēsia – otvoreni govor. Ima ih. Ali premalo…

Krepost zamjeranja

Frano Prcela jamačno je jedan od tih posljednjih. On se u javnom crkvenom i društvenom diskursu već dulji niz godina pokazuje kao promicatelj otvorenoga govora bilo da se javlja u domaćim ili inozemnim glasilima, crkvenim ili društvenim, bilo da nastupa u medijskome prostoru ili pak na, u nas jedinstvenim, tribinama kakva je Pepelnica umjetnika, taj hrvatski teolog, dominikanac i intelektualac, katkad i uz rogoborenje onih koji su hrabri samo u čoporu, progovara o vrlo aktualnim, važnim i nužnim pitanjima koja muče i Crkvu i hrvatsko društvo.

Rekoh, on je rijedak, ali nije jedini. Pojavljuje se nekako između trojice crkvenih ljudi koji, svaki na svoj način, parrhēsiu štuju kao izvorno religioznu, duhovnu pa stoga i crkvenu krepost.

Rekao bih da Frano Prcela lavira između Željka Mardešića, silno učena, hrabrog, pametnog i pobožnog, koncilski dosljednog vjernika laika, o. Bone Zvonimira Šagija, koji je na sebi neko vrijeme nosio epitet što mu ga namriješe ”njegovi“ – crveni fratar, jer je hrabro progovarao i o crkvenim anomalijama, ali zagovarao i suradnju s društvenim strukturama kakve god one bile, ne bi li se pomoglo konkretnom čovjeku, i konačno Špire Marasovića, teologa čija je britkost i dosljednost bila teološki duboko utemeljena, a jezična darovitost tako bogata da je tekstovima i nastupima unosio svjež vjetar u učmala crkvena dvorišta.

U taj krug još bi se moglo smjestiti nekoliko ljudi, prije svih možda zauzeta i pametna Jadranka Brnčić, no jako daleko u nabrajanju ne bismo stigli. Za sve je njih važno istaknuti da dok govore otvoreno, dok iznose hrabra zapažanja, prokazuju zablude ili pogreške, ukazuju na smjerove ili zaboravljene istine – zapravo zauzeto i s ljubavlju govore i o čovjeku i o Crkvi.

Frano Prcela, kao jedan od takvih suvremenika, njegujući krepost parrhēsie zapravo njeguje, kako i sam kaže, krepost zamjeranja.

Autor kojemu je stalo do društva

Knjiga je intonirana dijaloški i zapravo teži uspostavljanju dijaloga, toga posla oko kojeg se ni mi crkveni ljudi nismo baš previše zamorili. Posebice ne posljednjih desetljeća. Utoliko je ova knjiga snažan poticaj da se prihvati evanđeoski izazov kao i izazov koji proizlazi iz nauka Drugoga vatikanskog koncila, kojega su nam katkada puna usta, a u stvarnosti je on gurnut u sferu imaginarne relikvije koju iz naftalina sjećanja vadimo samo prigodno i po potrebi

Premda je i od crkvenih autoriteta, kakav je primjerice zadarski nadbiskup i trenutni predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimir Puljić, i od znalaca poput Ive Banca, njegova knjiga Bogozaborav dobila lijepe preporuke i pohvale, njezino manje-više sustavno prešućivanje u crkvenoj javnosti govori zapravo koliko je on pogodio – kako bi se to u njegovu rodnome kraju reklo – ”u sridu“.

Ipak, nije sve ni tako loše kad je u pitanju recepcija knjige. Predstavljena je, i to s prilično uspjeha, u četirima najvećim hrvatskim gradovima: Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci, kao i u nekim drugim, manjim gradovima, a razgovor s kapacitiranim i relevantnim sugovornicima o temama koje su se ponudile iz njegove knjige doista je bio inspirativan, svrhovit i koristan. O čemu, dakle, i kako piše Frano Prcela?

Rekao bih da Prcelino pisanje ide iz brige za čovjeka i za društvo u cjelini. Još pobliže valja reći da je njemu stalo do hrvatskoga čovjeka i do hrvatskoga društva. I to više iz evanđeoske negoli iz crkvene perspektive. A ni u primisli ne bi valjalo misliti da mu je stalo do politikantskoga zanovijetanja, kakva u crkvenome tisku ne nedostaje.

Prcelin je vidokrug pronicav i baš onoliko koliko je rijedak, toliko je i hrabar, što znači da je i potreban i nužan.

Već i samo letimičnim čitanjem uočava se da autor naše kršćanstvo i uopće našu stvarnost misli kao jedan od nas, ali ipak s odmakom – s distance koju mu daje njegov gotovo trajni boravak u zemljama Zapada, od Njemačke do SAD-a. On, dakle, s te distance, ali zauzeto i snažno progovara o etici izgovorene riječi, o marginaliziranju vjerskih tema i posebice teološkoga govora, o praštanju i čišćenju pamćenja u nas baš sada, nakon bolnih iskustava s posljednjim ratom.

Njega zanima što je to kršćanski identitet danas, ali se pita i zašto se u ovdašnjoj Crkvi prešućuju važne teme. Kritički progovara o nekim, gotovo etabliranim i šabloniziranim, temama i terminima kao što su katolički narod, marijanski narod, predziđe kršćanstva, Stepinčeva Crkva, (tzv., op. Autografa) ”Crkva u Hrvata”… Postavlja jasno i otvoreno pitanje: Je li i u kojoj mjeri Katolička crkva u Hrvatskoj nacionalistička i što se i bez štete za ikoga u hrvatskome identitetu smije nazvati katoličkim.

Rekao bih da Frano Prcela lavira između Željka Mardešića, silno učena, hrabrog, pametnog i pobožnog, koncilski dosljednog vjernika laika, o. Bone Zvonimira Šagija, koji je na sebi neko vrijeme nosio epitet što mu ga namriješe ”njegovi“ – crveni fratar, jer je hrabro progovarao i o crkvenim anomalijama, ali zagovarao i suradnju s društvenim strukturama kakve god one bile, ne bi li se pomoglo konkretnom čovjeku, i konačno Špire Marasovića, teologa čija je britkost i dosljednost bila teološki duboko utemeljena, a jezična darovitost tako bogata da je tekstovima i nastupima unosio svjež vjetar u učmala crkvena dvorišta

Drugi vatikanski koncil kao relikvija

Knjiga je intonirana dijaloški i zapravo teži uspostavljanju dijaloga, toga posla oko kojeg se ni mi crkveni ljudi nismo baš previše zamorili. Posebice ne posljednjih desetljeća. Utoliko je ova knjiga snažan poticaj da se prihvati evanđeoski izazov kao i izazov koji proizlazi iz nauka Drugoga vatikanskog koncila, kojega su nam katkada puna usta, a u stvarnosti je on gurnut u sferu imaginarne relikvije koju iz naftalina sjećanja vadimo samo prigodno i po potrebi.

Bogozaborav Frane Prcele nije, kako on kaže, ”plod dementnosti, nego je to plod indiferentnosti prema primarnom sadržaju, koji u ključnim, temeljnim životnim izazovima ostaje pred vratima naših razmišljanja i odlučivanja“.

Ta se indiferentnost u samoj Crkvi danas može gotovo dodirivati, čak i kad se zaodijeva u tradicionalističko crkveno ruho, pa ova knjiga zapravo prorokuje naše vrijeme i izaziva na konkretno zauzimanje stavova.

Ti ogledi, kako bih najbolje okarakterizirao tekstove Frane Prcele u knjizi, progovaraju o izazovima za kršćanina, Crkvu i hrvatsko društvo u cjelini, ali tako da nikoga ne vrijeđaju, ništa dogmatskoga ne ruše, a ipak ostaju snažan iskorak. Iskorak, naravno, u ovom i ovakvom našem crkvenom i društvenom trenutku kakav živimo i oblikujemo baš mi danas.

Na kraju valja pohvaliti zagrebačko-sarajevskog izdavača Synopsis i njegova agilna ”svedržitelja“ Ivana Pandžića, koji i ovim kao i drugim naslovima otvara prostor kritičke i dijaloške misli.

(Prenosimo s portala dvotjednika Vijenac).

(Opaska uredništva Autografa: Knjigu Frane Prcele je Synopsis objavio zbog nezainteresiranosti ili nevoljkosti Glasa Koncila te nakon uredničke intervencije, preporuke i zalaganja Drage Pilsela, pokretača niza Znakovi vremena, što don Anton Šuljić, koji je bio i jedan od predstavljača knjige u Zagrebu, a što se dogodilo 2. lipnja 2014. u Napretkovom kulturnom centru, iz nama nepoznatih razloga ne spominje. Za nastanak knjige važne su bile riječi potpore Bože Skoke i Branimira Pofuka).

Još tekstova ovog autora:

     Frljićeva samopromocija
     Sasvim drukčiji Papa

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1