Pametno je izbjegavati poslovati sa bankama u Hrvatskoj

Čitateljica (podaci poznati redakciji) moli da joj pomognemo da se kao korisnica kredita u CHF (”švicarcima”) obrati javnosti radi zaštite od vjerovnika Volksbanke d.d., odnosno Sberbanke d.d. iz Varšavske ulice 9 u Zagrebu.

Obraćanje ove čitateljice novinarima pokazuje da unatoč sudskim presudama u slučaju Franak, intervenciji vlade za konverzije iz CHF u eure, otporu međunarodnog bankarskog lobija da banke prihvate odgovornost zbog loših plasmana kreditnog kapitala, te ostalim mjerama tzv. ”institucija sistema”, problemi korisnika kredita s ugovorenim valutnim klauzulama u CHF i dalje nisu riješeni.

Čitateljica se javila jer Sberbanka d.d. kao kreditni vjerovnik postupno provodi postupak ovrhe na založenoj kući u kojoj čitateljica živi s obitelji.

Nakon razgovora s čitateljicom moj novinarski stav je da treba izbjegavati poslovanje sa Sberbankom d.d., premda nije puno bolje poslovati ni sa ostalim bankama u Hrvatskoj.

Čitateljica i njezin otac ugovorili su 2006. godine založni kredit sa Volksbankom d.d (broj: 311634) s otplatom u CHF (švicarskim francima). Taj kredit je naknadno od Volksbanke d.d. preuzela Sberbanka d.d.

Hipoteka (založno pravo) zasnovano je na kuću u kojoj su živjeli čitateljica i otac sa obitelji, a kredit je iskorišten za refinanciranje ranijeg kredita kod OTP Banke d.d. i uređenje kuće.

Dosad ni jedan sud u Hrvatskoj nije razmatrao jesu li banke ugovaranjem kredita s valutnom klauzulom u CHF nametnule korisnicima tih kredita kao slabijoj ugovornoj strani zelenaške (lihvarske) uvjete otplate kršeći odredbe kaznenih propisa

Kreditori su ugovorom zadržali pravo ”kontrole namjenskog korištenja kredita za cijelo vrijeme trajanja Ugovora” i nisu dosad u tom pogledu imali primjedbi.

Zanimljivo je da je prema ugovoru čitateljica imala pravo zatražiti konverziju kredita iz CHF u eure. Čitateljica nam je rekla da je u dva navrata zatražila konverziju još 2010. godine, ali su kreditori izbjegli obaviti konverziju uvjeravajući ju da joj se konverzija ne isplati!?

Od ugovaranja kredita, međutim, znatno su se promijenile okolnosti. Preminuo je čitateljičin otac, čitateljica je (p)ostala samohrana majka i u kući živi zajedno s djetetom, majkom i invalidnim bratom.

Nakon konverzije iz CHF u eure umjesto da čitateljici otplata bude olakšana, sve je još teže. U početku otplate kredita za jednu ratu joj je trebala trećina plaće, a sada nakon predložene konverzije više nije dovoljna ni cijela plaća.

A i glavnica kredita je nakon gotovo deset godina otplate kredita u predloženom izračunu tzv. konverzije CHF u euro iskazana većom nego što je bila na dan isplate kredita.

U međuvremenu je čitateljičina majka, pokušavajući zaštititi svoja i sinova prava u ovršnom postupku, pokrenula sudski postupak osporavanja javnobilježničke isprave i hipoteke na kuću koju je založio čitateljičin (pokojni) otac.

No, taj postupak je odlukom suda u prekidu.

Prema mišljenju dijela pravnika u opisanom slučaju bi umjesto osporavanja možda djelotvorniji bio postupak izmjena ili raskida ugovora zbog promijenjenih okolnosti na osnovu važećeg Zakona o obveznim odnosima.

Naime, prema Zakonu o obveznim odnosima: ”Ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine”.

Lihvarski (zelenaški) su ugovori oni prema kojima jedna ugovorna strana (zelenaš ili lihvar) pribavlja za sebe ili treće osobe (primjerice, za strane vlasnike ”naših” banaka) nerazmjernu imovinsku korist iskorištavanjem nužde, neiskustva, neukosti ili lakomislenosti druge (slabije) ugovorne strane (primjerice, korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF)

No za takav postupak nužan je vrstan odvjetnik.

A za takvog odvjetnika čitateljica, međutim, nema dovoljno novca (toliko o jednakosti svih pred hrvatskim zakonima i sudstvom).

Pisao sam i analizirao u nekoliko navrata sudske odluke u slučaju Franak (pogledati, primjerice, članak od 19. svibnja prošle godine objavljen u ovoj rubrici pod naslovom: ‘‘Franak – odgovornost sudaca”).

Da podsjetim, analizirao sam ranije posebno i kompromisersku presudu Visokog trgovačkog suda (Pž-7129/13-4) kojom su djelomično preinačene i ukinute pojedine točke prvostupanjske nepravomoćne presude tako da je u korist tuženih osam banaka u žalbenom postupku dosuđeno da su zakonito ugovarale valutnu klauzulu u CHF, a u korist tužitelja – korisnika više od 100 tisuća kredita ništavnost promjenjivih kamatnih stopa.

Tu kompromisersku presudu Visokog trgovačkog suda (sutkinja izvjestiteljica Marina Veljak) u postupku revizije potvrdio je pragmatično i Vrhovni sud (sutkinja izvjestiteljica Viktorija Lovrić).

Jedino je sudac Radoslav Dobronić u prvostupanjskom postupku imao ”petlju” presuditi u slučaju Franak protiv osam banaka: (ZABA, PBZ, Erste, Raiffeisen, Hypo, OTP, Splitska i Sberbanka).

Pritom je u općoj euforiji zbog kompromiserske presude Visokog trgovačkog suda u javnosti bilo ”zaboravljeno” da su korisnici spornih kredita kod, primjerice, Volksbanke (za razliku od korisnika kredita kod preostalih sedam banaka) izgubili sve što im je u prvom stupnju bilo dosuđeno i za valutnu klauzulu i za promjenjivu kamatnu stopu (upravo kod Volksbanke je početno ugovoren kredit čitateljice koja se javila s molbom da joj pomognemo).

U analizama presuda u slučaju Franak upozoravao sam i na činjenicu da je Visoki trgovački sud proturječno toj svojoj presudi ranije proglašavao ništavnima valutne klauzule (tada ugovorene između trgovačkih društva).

I u tim ranijim presudama navođeni su zakonski razlozi ništavnosti ugovora u kojima su neodredive ugovorne vrijednosti (kao što je neodrediva vrijednost kredita u promjenjivim valutnim tečajeviima).

Isto je tako ranije presuđivano da se u ugovorima s promjenjivom kamatnom stopom ne smije ugovarati pravo vjerovnika da svojom jednostranom odlukom mijenja kamatne stope, nego da se mora ugovoriti referentna stopa na osnovi koje će se ugovorena kamatna stopa mijenjati i tek na tako izmijenjenu kamatnu stopu dodati kamatna marža.

Moj novinarski stav je da treba izbjegavati poslovanje sa Sberbankom d.d., premda nije puno bolje poslovati ni sa ostalih sedam banka ”umočenih” u slučaj Franak (ZABA, PBZ, Erste, Raiffeisen, Hypo, OTP i Splitska banka)

Pojednostavljeno, bit je kompromiserskih odluka Visokog trgovačkog suda, kako je u obrazloženju Vrhovnog suda istaknuto, da je: ”svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblje ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih, svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski jen, US dolar i ostale”.

Sramotno je da je: ”svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi” trebalo biti jasno ”da ekonomske prilike ne mogu ostati neizmijenjene”, a da to isto, prema Vrhovnom sudu, profesionalcima iz društva kapitala (banki) specijaliziranih za upravljanje financijskim rizicima ”nije bilo jasno”!?

Još je apsurdniji dio obrazloženja revizijske presude Vrhovnog suda da se ”radi o vrsti (kreditnih) ugovora uz koje je uvijek prisutan znatni element aleatornosti”, ovisan o neizvjesnim događajima nakon sklapanja ugovora!?

Pojam ”aleatorni ugovori”, naime, pravnici u žargonu prevode kao ”ugovori na sreću”.

Nakon takvog obrazloženja o kreditnim ”ugovorima na sreću” u nastavku pristrane odluke Vrhovnog suda neistinito se navodi: ”ništa ne upućuje na to da su u 8 tuženih banaka u vrijeme sklapanja spornih ugovora imali saznanja, odnosno mogli predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasniji bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka” (u odnosu na ostale valute).

Naprotiv, upravo suprotno je u prvostupanjskoj presudi dokazao sudac Dobronić i utvrdio činjenice da su ekonomisti unaprijed upozoravali na ”na buduća kretanja u svjetskoj ekonomiji” i da su kreditori kao profesionalna društva kapitala specijalizirana za upravljanje financijskim rizicima ”morali znati” da se tečaj valute (primjerice, CHF) u jednoj godini može promijeniti i do 250 puta, a u deset i više godina i deset puta više, te da tako brzo promjenjive okolnosti mogu dovesti i do objektivne nemogućnosti otplaćivanja kredita.

I dodatno, a na što je u prvostupanjskoj presudi ukazano, kreditima s otplatom u CHF nije bilo moguće ugovorom utvrditi konačnu vrijednost, a Zakonom o obveznim odnosima propisano je da su ugovori čija vrijednost nije odrediva ili jednostavno nije ni utvrđena ništavni.

Logično, jer ako u ugovoru nije moguće utvrditi konačni iznos kredita, kreditor ne može utvrditi ni je li takav kredit uopće moguće otplatiti, odnosno da li plasmanima (kreditnog) kapitala u takve kredite krši pravila o adekvatnosti kapitala (capital adequacy).

U prvostupanjskoj presudi sudac Radoslav Dobronić jasno je obrazložio da se nakon 1971. tečajevi svih valuta mijenjaju na međunarodnoj razini dnevno, tzv. fluktuirajućim (ili plivajućim) tečajevima, što znači da u sređenim pravnim sustavima osobito dugoročne kredite zakonski nije moguće ugovarati s otplatom u (fluktuirajućoj) stranoj valuti.

No, čini se puno većim problemom to što dosad ni jedan sud u Hrvatskoj nije razmatrao jesu li banke ugovaranjem kredita s valutnom klauzulom u CHF nametnule korisnicima tih kredita kao slabijoj ugovornoj strani zelenaške (lihvarske) uvjete otplate kršeći odredbe kaznenih propisa.

Upozoravao sam u ranijim napisima i na činjenicu da na zaista slobodnim tržištima nerijetko i vjerovnici bankrotiraju nakon loših plasmana kapitala, primjerice, banke nakon loših plasmana kreditnog kapitala. U Hrvatskoj, međutim, u kojoj nema tržišta, bankrot vjerovnika se izbjegava; dosljedno se primjenjuju jedino postupci bankrota dužnika

Lihvarski (zelenaški) su ugovori oni prema kojima jedna ugovorna strana (zelenaš ili lihvar) pribavlja za sebe ili treće osobe (primjerice, za strane vlasnike ”naših” banaka) nerazmjernu imovinsku korist iskorištavanjem nužde, neiskustva, neukosti ili lakomislenosti druge (slabije) ugovorne strane (primjerice, korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF).

U ranijim sam napisima već upozorio da za ugovore o otplati kredita u švicarskim francima ima osnove misliti da su zelenaški zbog toga što kreditnim dužnicima dug, umjesto da se smanjuje i ”nakon osam ili devet godina otplate kredita u švicarskim francima”, glavnica bude veća nego u trenutku kada su ti krediti odobreni njihovim korisnicima.

Upozorio sam u ranijim napisima i na činjenicu da na zaista slobodnim tržištima nerijetko i vjerovnici bankrotiraju nakon loših plasmana kapitala, primjerice, banke nakon loših plasmana kreditnog kapitala.

U Hrvatskoj, međutim, u kojoj nema tržišta, bankrot vjerovnika se izbjegava; dosljedno se primjenjuju jedino postupci bankrota dužnika.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj 098 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje
    •  Urušavanje koruptivnog sustava vlasti u pravosuđu
    •  Mediji u koruptivnoj mreži vlasti
    •  Nelagoda u javnosti zbog hrvatske pristranosti

> Svi tekstovi ovog autora