Plenkovićeve laži kao strategija za razbijanje BiH

Sve što je na posljednjoj sjednici Hrvatskog sabora u prošloj godini bilo sakriveno isplivalo je na površinu na prvom ovogodišnjem zasjedanju. Deklaracija o položaju hrvatskog naroda u BiH je sakrila pravo stanje stvari u BiH, diletantski i neznalački reinterpretirala povijest BiH, s tendenciozno lansiranim neistinama koje su lako provjerljive, netačno interpretirala Ustav BiH i Daytonski sporazum, Izborni zakon i principe na kojima je zasnovan.

Sve je to rađeno s ciljem prikrivanja dvolične politike HDZ-a i otvorene suradnje Čovića i Dodika protiv interesa beha Hrvata, protiv interesa države BiH, uostalom protiv interesa Republike Hrvatske i njenog međunarodnog položaja.

Da prvo zasjedanje Sabora u ovoj godini nije imalo onaj tok i sadržaj koji je imalo, Deklaracija bi ostala jedan saborski događaj kojim je HDZ pokazao samo tijesnu nadmoć u preglasavanju, nikako u argumentaciji.

Činilo se da ni to nije toliko bitno, bio je do jučer na funkciji, pa što je bilo drugačije nego danas? Zar je moguće imati interes cijelu hrvatsku javnost dezavuirati i držati u zabludi?

Deklaracija je bila potrebna Draganu Čoviću jer je on izgubio izbore, čak ne ni stranci, jer je ona pobijedila; Deklaracija nije bila potrebna ni izborima za Dom naroda Federacije jer se u toj proceduri ništa bitno neće promijeniti primjenom Odluke Ustavnog suda BiH, brojčani odnosi će ostati kao i do sada.

Zašto onda tolika galama i angažman niokočega? Radi Čovića?

Činilo se da ni to nije toliko bitno, bio je do jučer na funkciji, pa što je bilo drugačije nego danas? Zar je moguće imati interes cijelu hrvatsku javnost dezavuirati i držati u zabludi?

Zašto je Plenkoviću toliko važan Čović i zašto toliko istrajava na zamjeni teza koje mu je ovaj plasirao? Pa sve je provjerljivo.

Sve ove nedoumice i nejasnoće otklonjene su na prvom ovogodišnjem zasjedanju Sabora kada je zastupnik Predrag Matić, bivši ministar branitelja, postavio premijeru Plenkoviću pitanje o njegovom odnosu prema Čoviću koji proslavlja godišnjicu zločinačke tvorevine RS, koja je protjerala iz Posavine preko 140 hiljada Hrvata, uništila im imovinu i u čijoj obrani je poginulo preko 3000 branitelja.

Premijer, po običaju, nije odgovorio na pitanje nego je u svom hladnokrvnom i ”anemičnom” stilu, oholo i superiorno, s ”božanskim mirom” ponovo problematizirao Izborni zakon BiH, koji je, navodno, spriječio Čovićev izbor u Predsjedništvo BiH, i kako taj zakon treba promijeniti, kako ”mi to (postojeći Zakon) nećemo nikada podržati”, iako je izbor članova Predsjedništva propisan Ustavom BiH.

Po njegovom ispada da je Izborni zakon BiH kriv za katastrofu Posavine.

Njegova hladnokrvnost bi se mogla pripisati njegovom karakteru, političkom stilu i državničkoj zrelosti kada se ne bi radilo o izdaji 140 hiljada ljudi, o tolikim žrtvama iza kojih su ostala siročad, roditelji bez djece, supruge bez muževa…

Ali, u okolnostima ovih činjenica hladnokrvnost nije pokazatelj samouvjerenosti koja je uvijek zasnovana na istini – samo je istina neumoljiva i nepokolebljiva.

Ako je hladnokrvnost, suprotno tome, zasnovana na neistinama i obmanama, onda je ona oholost i nemoral. Oholost je čak i razumljiva jer je vezana za vlast i moć, a premijer se, razvidno, osjeća moćnim i sigurnim u svojoj vladavini. Tu sigurnost mu pojačavaju i funkcioneri EU s kojima izvjesno ima dobre i zaštitničke odnose.

Čovjek može biti u zabludi i ne znati što je istina, ali tada nije nemoralan nego neobaviješten.

Ali ako zna da je ono što zastupa zasnovano na lažima, onda je laž dio njegove samosvijesti, njegov karakter – laž postaje strategija osobnog i javnog djelovanja. Tada laž nije bolest podvojene ličnosti, nego je laž ličnost.

Onaj tko laž u sebi podnosi i zna za nju nije bolestan nego nemoralan.

Sve ove nedoumice i nejasnoće otklonjene su na prvom ovogodišnjem zasjedanju Sabora kada je zastupnik Predrag Matić, bivši ministar branitelja, postavio premijeru Plenkoviću pitanje o njegovom odnosu prema Čoviću koji proslavlja godišnjicu zločinačke tvorevine RS, koja je protjerala iz Posavine preko 140 hiljada Hrvata, uništila im imovinu i u čijoj obrani je poginulo preko 3000 branitelja

Plenković zna, nije neobaviješten, da savez Dodika i Čovića traje godinama. On zna da taj savez uništava BiH, opstruira njen razvoj, sprečava je na putu ka NATO-u i EU.

On zna da taj savez produbljuje nepovjerenje i unosi mržnju među narodima jer se radi o podršci ratnim zločincima koji su pobili preko 100 hiljada ljudi različitih narodnosti i vjeroispovijesti.

On zna da je podrška Dodiku zastupanje srbijanskih interesa u BiH na račun interesa BiH. On zna da je Dodik glavni eksponent ruske politike u Evropi, a njihov interes je u suprotnosti evropskom nastojanju da BiH uđe u NATO.

On zna da su činjenice koje je zastupnik Matić iznio u Saboru tačne, da je te zločine izvršila RS koju slavi Dodik, ona Karadžićeva, a ne Daytonska.

On sigurno zna i to, morao je vidjeti slike, da je na tom slavlju Dragan Čović, da aplaudira zločincu; gdje su zločini počinjeni, to uopće nije važno. Čak on zna i to da je Čović i ranije prisustvovao takvim proslavama gdje su odlikovani najveći evropski zločinci poslije Drugog svjetskog rata.

On zna i mnogo više.

Kada sve to zna, kako može podržavati onoga tko ga poistovjećuje s tim zločincima, a Republiku Hrvatsku sa zločinačkom tvorevinom?

To je pitao zastupnik Matić.

Hladnokrvni, oholi i ”anemični” premijer ne odgovara na to nego ponavlja svoje stoput prežvakane floskule, što sve zajedno postaje gadljivo, pokazuje do koje razine je potonuo u laž, u nemoral. Za njega je to uobičajeno da Čović ide na proslavu dana RS, iako zna da je to zločinačka tvorevina: ” Pa nije prvi put, što od muhe pravimo slona”.

Laž mu je do te mjere postala karakter da može reći, a da ne trepne, kako je HDZ-BiH samostalna stranka, a Čović samostalan u odlučivanju. Sami zastupnici u Saboru su izlistali sve postupke koji ih povezuju kao pupčana vrpca. Jedino nije primjerena tvrdnja o ”medvjedu na vašaru” jer medvjed se uvijek voda na silu, on nije slobodan, kod medveda se ne radi o uzajamnosti.

”Jaki argumenti” Plenkovića u obrani laži kao političke strategije su navodne informacije koje je dobio od ”aktera” Daytonskog i Washingtonskog sporazuma, o kojima ga nitko nije ni pitao.

Ali Plenković se preračunao jer nisu mrtvi svi oni koji bi mogli nešto posvjedočiti o tome.

Istina, najznačajniji ”akteri” su mrtvi. Njihov značaj u pregovorima je bio proporcionalan njihovoj umiješanosti u rat koji su vodili na tlu BiH s ciljem da se država podijeli i uništi, narodi rasele i tako dobivene čiste etničke teritorije razmijene. (Je li premijer ikada pročitao Tuđmanove stenograme)?

Ako je hladnokrvnost, suprotno tome, zasnovana na neistinama i obmanama, onda je ona oholost i nemoral. Oholost je čak i razumljiva jer je vezana za vlast i moć, a premijer se, razvidno, osjeća moćnim i sigurnim u svojoj vladavini. Tu sigurnost mu pojačavaju i funkcioneri EU s kojima izvjesno ima dobre i zaštitničke odnose

Zbog toga su glavni akteri i završili na međunarodnom sudu i osuđeni kao ratni zločinci.

Istina, Milošević nije dočekao presudu ali nije teško zaključiti, po analogiji, kakva bi bila jer svi njegovi počinjeni, svi njegovi izvršitelji, osuđeni su kao ratni zločinci. – Njih Čović slavi s Dodikom.

”Akteri” na koje se poziva Plenković nisu imali svoje mišljenje ni onda a kamo li danas, oni su bili samo ”kibiceri” pregovora i opravdavali politiku njihovih nadređenih.

Ali i kao takvi mogli bi posvjedočiti, jer je bilo očito i objelodanjeno u Daytonu da je Tuđman prodao Miloševiću bosansku Posavinu za Grahovo, Glamoč i Drvar, da je radi toga povukao snage HVO Posavine koje su bile došle do Doboja i prekinule koridor kojim je Milošević snabdijevao Banja Luku, ali i srpske krajine na području Hrvatske, da je JNA i paravojne formacije Miloševića, koje su ratovale protiv BiH i Hrvatske, snabdijevao gorivom preko punktova u Livnu i Stocu (još su živi ”akteri” koji su propuštali cisterne), mogli bi, također, posvjedočiti kako je Tuđman namirio teritoriju RS-u do 48,5%, jer nakon Oluje Karadžićeva tvorevina je bila svedena na 35% teritorije BiH.

Mogli bi posvjedočiti mnogo toga, ali oni ne svjedoče istinu, niti je ona Plenkoviću potrebna.

Ipak, ne treba ostati nedorečen. Plenković tvrdi kako nitko, ni u Washingtonu ni u Daytonu, nije mogao slutiti da će se dokumenti tih pregovora tako nekorektno, gotovo nakaradno, provoditi. Zašto u izborima u BiH nije bilo ranije preglasavanja, zašto se na izbor Hrvata izvan HDZ-a u vlast ranije nije reagiralo, kako je to ranije glatko prolazio Čović?

Odgovor je veoma jednostavan i Plenković ga veoma dobro zna, ali mu ne ide u prilog.

Dok su se poštivali Washingtonski i Daytonski sporazumi nikome nije palo na pamet da problematizira izborne rezultate. Tada se kampanja nije vodila na idejama podjele BiH iako je uvijek imala nacionalističke elemente, građani nisu bili pod direktnim pritiskom propagande da se etnički izjašnjavaju jer se vjerovalo u zaštitu nacionalnih interesa kroz postojeće državne institucije.

Tada se susjedne države nisu naoružavale ofanzivnim oružjem i nisu granice BiH dovodile u pitanje.

Međutim, kada je Dodik vratio RS na poziciju Karadžićeve zločinačke tvorevine, kada je počeo negirati BiH kao državu i zagovarati referendum o izdvajanju iz BiH, kada je počeo graditi srpsku državu od jednog beha entiteta koji se zove RS i u kome bi svi narodi morali biti ravnopravni, kada je počeo otvoreno raditi protiv evropskog puta BiH i puta u NATO, kada se Čović politički potpuno poistovjetio s Dodikom, kada je počeo zagovarati obnovu ”Herceg-Bosne”, kojoj je u Hagu presuđeno kao udruženom zločinačkom poduhvatu, kada je hrvatski narod podijelio na ”autentični” i ”neautentični”, tada se politička situacija radikalno promijenila.

Dodik i Čović vraćaju BiH u preddejtonsko i predvašingtonsko vrijeme, obnavljaju situaciju iz devedesetih godina.

Zar zaista može neko pomisliti da će im se to dozvoliti?

Hladnokrvni, oholi i ”anemični” premijer ne odgovara na to nego ponavlja svoje stoput prežvakane floskule, što sve zajedno postaje gadljivo, pokazuje do koje razine je potonuo u laž, u nemoral. Za njega je to uobičajeno da Čović ide na proslavu dana RS, iako zna da je to zločinačka tvorevina: ” Pa nije prvi put, što od muhe pravimo slona”

Izbori su jedino demokratsko sredstvo za to, a sporazumi o miru u BiH, iza kojih je stala međunarodna zajednica, jedini okvir.

Jasno je, sigurno, i Plenkoviću tko destabilizira BiH, a on ipak u Evropskom parlamentu tvrdi da je to izbor člana Predsjedništva BiH koji nije Dragan Čović.

Ako Plenkoviću argumenti zastupnika Matića ne znače ništa, mora znati da nama znače sve.

I mora se znati gdje je tko, tko šta zastupa i čije interese brani.

Laž je stjerana u ćošak.

Zato nije iznenađujuće što je premijerova hladnokrvnost isparila kada ga jedan zastupnik u Saboru optužio za veleizdaju, odnosno za to da njegova potpredsjednica zastupa interese druge države na račun njihove.

Ne ulazeći u tu polemiku i ne želeći procjenjivati argumente Vlade u tom smjeru, tu optužbu treba provjeravati na BiH.

Plenković ne odustaje od zaštite i promocije Dragana Čovića, Čović ne odustaje od saveza s Dodikom, Dodik ne odustaje od velike Srbije i saveza s Vučićem, Vučić je egzaltiran savezom s Ruskom Federacijom, odnosno Putinom.

Ovaj silogizam je jednostavan i za srednjoškolce.

Čije interese, dakle, zastupa premijer Hrvatske kada podržava Čovića?

Ta podrška nije fiktivna, ona se konkretizira u granici Srbije na Uni, u mogućnosti da u srcu Evrope, usred NATO-a, Ruska Federacija instalira svoje rakete velikog dometa.

Daleko od toga da treba podgrijavati hladni rat i obnavljati stare bojazni ili ulaziti u sukob s Rusijom, ali je činjenica da se regija naoružava i da ulazi u trku oko toga.

Dok su se poštivali Washingtonski i Daytonski sporazumi nikome nije palo na pamet da problematizira izborne rezultate. Tada se kampanja nije vodila na idejama podjele BiH iako je uvijek imala nacionalističke elemente, građani nisu bili pod direktnim pritiskom propagande da se etnički izjašnjavaju jer se vjerovalo u zaštitu nacionalnih interesa kroz postojeće državne institucije

Koji je interes Hrvatske u tome? Je li podrška ovoj ekspanziji i zagovaranju promjene granica koje dolaze iz Srbije u interesu Hrvatske ili je veleizdaja?

Pri tome nije samo Hrvatska u pitanju. Da li je podrška politici daljnjeg preseljavanja Hrvata iz BiH, a s ovakvom RS i politikom HDZ-a se to zbiva, veleizdaja? Da li je šutnja o zločinima koji su se počinili u BiH veleizdaja?

Premijer je trebao odgovoriti na ova pitanja, a ne hladnokrvno i oholo prelaziti preko njih. I to sve pod izlikom da su njemu prioriteti svjetski problemi, a ovi koji su mu pod nosom su ”banalni”.

On ne vidi da su upravo pitanjima koja su mu postavljena problematizirani svjetski problemi. Njegovoj nad-moći u Saboru samo nedostaje sintagma ”stoka sitnog zuba”.

I Tuđman je bio ohol kada smo ga još početkom 1992. godine jednim pismom upozorili i pozvali na političku i moralnu odgovornost prema BiH, prema Hrvatskoj uostalom, i prema hrvatskom narodu. Nije ni sanjao da će jednoga dana biti upisan u povijest kao čovjek koji je stajao na čelu udruženog zločinačkog poduhvata.

To se ne može izbrisati unatoč svim spomenicima koji mu se dižu.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dok je padao Vukovar slavila se zločinačka ”Herceg-Bosna”!
    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Sadašnjost i budućnost referendumske BiH
    •  Kako smo prije 30 godina izbjegli podjelu BiH
    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Fašizam i antifašizam 80 godina poslije AVNOJ-a
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (2. dio)
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (1. dio)
    •  Prekrajanje povijesti u funkciji je bošnjačkoga nacionalizma
    •  Bez Oluje ne bi bilo Republike Srpske

> Svi tekstovi ovog autora