Pobijesnio sam. Izbacila me iz takta jedna jedina riječ

Kao u nekim vremenima guba, kolera i kuga, tako današnjim opismenjenim i umreženim svijetom haraju glupost, sebičnost i mržnja.

Raspamećena i obesmišljena slova, riječi koje rasturaju bijedne ostatke razuma, prostačke i bešćutne rečenice uskovitlane bezumnim strahom i bijesom, sve to poput uraganske pješčane oluje nezaustavljivo bijesni prijeteći da jalovom prašinom zaspe i zatre ovu krhku civilizaciju.

Sve dobro i lijepo što su od duha i materije uspjela izgraditi i ostaviti nam tisućljeća prije nas guši se u krvi, slini i bljuvotinama što ostaju gdje god prođu današnje polupismene i globalno umrežene divlje horde.

Nakon godina samokontrole i obrambene samodiscipline, ovih sam dana podlegao i pao u njihov glib, srozao se na razinu tih primata. Zbog njih čovjek požali što su izmišljena slova, prokune Gutenberga, Gatesa i Jobsa, poželi da Ćiril i Metod nikada nisu napustili Solun i pomisli kako je kampanja masovnog opismenjavanja najveći i najperfidniji zločin što ga je nad južnoslavenskim narodima počinila komunistička diktatura.

Kao u nekim vremenima guba, kolera i kuga, tako današnjim opismenjenim i umreženim svijetom haraju glupost, sebičnost i mržnja. Raspamećena i obesmišljena slova, riječi koje rasturaju bijedne ostatke razuma, prostačke i bešćutne rečenice uskovitlane bezumnim strahom i bijesom, sve to poput uraganske pješčane oluje nezaustavljivo bijesni prijeteći da jalovom prašinom zaspe i zatre ovu krhku civilizaciju

U ime demokracije i slobodnog tržišta i novine smo pretvorili u elektronske tarabe po kojima je svakom polupismenom polučovjeku slobodno ostaviti prljavi trag.

Ispovijedam se, podlegao sam i pobijesnio.

Izbacila me iz takta jedna jedina riječ. Na portalu jednih hrvatskih novina sa svojim se fejsbučkim identitetom javio neki lik ispod članka o tisućama izbjeglica zaustavljenih ispred budimpeštanskog željezničkog kolodvora. Na sve te ljude u nevolji taj “komentator” je iz svog mozga, na čije je obrazovanje protraćen silan novac, pljunuo zbirnu imenicu “nakot”.

Moje gađenje u bijes su vjerojatno pretvorile i dvije riječi kojima taj tip opisuje samog sebe. Ispod vlastite slike, imena i prezimena dodao je: “pisac i pjesnik”.

Ne valja pisati u bijesu, a ja sam upravo to učinio i uključio se u raspravu nedostojnu pismenih ljudi. Pitao sam dotičnog je li ga majka rodila ili kuja okotila. Pitanje je, naravno, bilo retoričko i nisam više svraćao na to smradno mjesto po odgovor. Sada mi je žao jer se sramim pred svakim psetom koje ugledam na ulici.

Kada bi životinje i zvijeri odjednom nekim čudom progovorile nama razumljivim jezikom i počele pisati ono što struji kroz njihove mozgove, te bi riječi i slova, siguran sam u to, bile čiste, smislene i daleko ljudskije od smeća kojim poluljudi i neljudi zatrpavaju čitav opismenjeni i globalno umreženi svijet.

Svi masovni i ratni zločini i svi genocidni pokolji novoga vijeka počeli su takvim kužnim slovima i rječima koje protuslove svojoj svrsi, koje nose zarazu laži, koje izvrću i masakriraju ljudsku pamet i znanje. Zaraženo je čovječanstvo odavno kojekakvim gubavim pamfletima, kvaziznanstvenim rasističkim studijama i peticijama toliko glupavim da bi bile smiješne kada ne bi u sebi nosile sjeme budućih nepravdi i krvoprolića.

U ime demokracije i slobodnog tržišta i novine smo pretvorili u elektronske tarabe po kojima je svakom polupismenom polučovjeku slobodno ostaviti prljavi trag. Ispovijedam se, podlegao sam i pobijesnio. Izbacila me iz takta jedna jedina riječ. Na portalu jednih hrvatskih novina sa svojim se fejsbučkim identitetom javio neki lik ispod članka o tisućama izbjeglica zaustavljenih ispred budimpeštanskog željezničkog kolodvora. Na sve te ljude u nevolji taj “komentator” je iz svog mozga, na čije je obrazovanje protraćen silan novac, pljunuo zbirnu imenicu “nakot”

To su riječi koje su uvreda pameti, jeziku i pismu kojim su napisane.

To su misli kojima lažljivi svećenici pljuju na Boga, kojima znanstvenici i akademici izvrgavaju ruglu i znanost i znanje a samozvani pisci i pjesnici unakažavaju lice čovječanstva gnojnim čirevima.

Pa ipak, ne mogu i neću prokleti nedužna slova, jedino oružje i cjepivo koje je i meni samom i svima nama preostalo da nas koliko toliko zaštiti od te kuge.

Crnogorski pisac Ognjen Spahić imao je samo 27 godina kada mu je 2004., u izdanju zagrebačkog Durieuxa i cetinjskog Otvorenog kulturnog foruma, objavljen roman Hansenova djeca koji govori o pravim gubavcima jednog od posljednjih europskih leprozorija, u Rumunjskoj.

Međutim, roman čija je radnja smještena u dane Causescova pada, istodobno govori i o svakojakoj gubavosti svijeta koji okružuje taj azil za bolesnike zaražene bakterijom Mycobacterium leprae koju je 1873. izolirao i identificirao norveški znanstvenik Gerhard Henrik Armauer Hansen.

Premda nisam književni kritičar, usudio sam se tada u novinama napisati: “Otkrio sam sjajnu knjigu, od koje, među napisanima na ovim prostorima, već dugo nisam pročitao bolju, pa čak, usuđujem se reći, ni približno tako dobru.” Tvrdnja stoji i danas, ali red je da citiram i ovjerene autoritete.

Svi masovni i ratni zločini i svi genocidni pokolji novoga vijeka počeli su takvim kužnim slovima i rječima koje protuslove svojoj svrsi, koje nose zarazu laži, koje izvrću i masakriraju ljudsku pamet i znanje. Zaraženo je čovječanstvo odavno kojekakvim gubavim pamfletima, kvaziznanstvenim rasističkim studijama i peticijama toliko glupavim da bi bile smiješne kada ne bi u sebi nosile sjeme budućih nepravdi i krvoprolića

U beogradskom časopisu Vreme, u tekstu pod naslovom “Srce ispod krasti”, Teofil Pančić tada je napisao da “Podgoričanin Ognjen Spahić svojim romanom-prvencem Hansenova djeca – pre ove knjige objavio je zbirku priča Sve to, 2001. – konkuriše za verovatno najveće književno otkriće godine Od Vardara Pa Do Triglava”.

Hansenova djeca u Tuzli su 2005. osvojila i nagradu Meša Selimović za najbolji roman na ovom našem jeziku koji i dalje uspješno spaja čitatelje i pisce iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

U međuvremenu je Spahićev roman preveden na makedonski i slovenski, rumunjski i mađarski, talijanskog, francuski i engleski. Slijedile su dvije zbirke priča, Zimska potraga i Puna glava radosti. Ova druga zbirka, koju je objavila podgorička Nova knjiga, lani je osvojila Nagradu za književnost Europske unije, a u njoj se nalazi i priča koja je poslužila kao kostur novom Spahićevom romanu pod naslovom Masalai.

Isplatilo se čitavo desetljeće čekati knjigu koju je ovog ljeta u Hrvatskoj objavila Fraktura. Što je ili tko je Masalai, neka vam otkrije sam Spahić, kao što je i meni, na samom kraju knjige. A ja vam mogu samo najaviti sasvim neobičnu i od vrlo različitih paralelnih priča satkanu čitateljsku avanturu koja će vas, sve u istom dahu, protresti, zadiviti, zgroziti i raznježiti, u svakom slučaju oplemeniti.

Kao glazbeni kritičar izdvojit ću ipak iz te knjige glazbu. Onako usput, mimo glavne struje pripovijedanja, Spahić čitatelja odjednom odvodi u pariški salon u kojem upravo umire Frederik Chopin. Čini i mnogo više.

Kroz stetoskop vam pušta glazbu njegovih smrtno bolesnih pluća, a post mortem otvara pogled na Chopinovo srce, netom iščupano iz mrtvog tijela, i proniče u tajnu same glazbe koja otiče s posljednjim kapima krvi.

To su misli kojima lažljivi svećenici pljuju na Boga, kojima znanstvenici i akademici izvrgavaju ruglu i znanost i znanje a samozvani pisci i pjesnici unakažavaju lice čovječanstva gnojnim čirevima. Pa ipak, ne mogu i neću prokleti nedužna slova, jedino oružje i cjepivo koje je i meni samom i svima nama preostalo da nas koliko toliko zaštiti od te kuge

Samo rasni književnik, veliki umjetnik i čist čovjek mogao je slovima tako duboko prodrijeti kroz glazbu i vrijeme. Na drugom mjestu, Spahić tonove Chopina, Mozarta, Sibeliusa, Prokofjeva i Messiaena šalje u daleku budućnost i svemirski beskraj kao posljednju pamćenja vrijednu uspomenu na ljude.

Nakon knjige, izdavačka kuća Fraktura u Zagreb ovih dana dovodi i samog Ognjena Spahića (8. rujna, kino Europa, 17 sati!), kao i čitavo mnoštvo ljudi čija slova sadrže cjepivo, lijek i posljednji spas pred gubom i kugom koja bi da okuži sve narode i opogani sva pisma i jezike.

Frakturin Festival svjetske književnosti, koji se od 3. do 11. rujna održava u Zagrebu, jedno je od posljednjih sigurnih skloništa.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Večer u kojoj je Leipzig bio hrvatska kulturna prijestolnica
    •  Je li Miroslav Krleža još uvijek hrvatski pisac?
    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj

> Svi tekstovi ovog autora