Pođite vi, ja ostajem

Povijest javnog nagovaranje na iseljavanje iz Republike Hrvatske stara je koliko i sama RH. Štoviše, čak i koji mjesec starija, jer i u prvoj izbornoj kampanji, u proljeće 1990., mogle su se čuti – još, doduše, donekle uvijene – preporuke onima kojima neće biti po volji volja hrvatskog naroda.

Sjeme tada posijano nicalo je svake sezone – nije bilo godine a da nije rodilo nečijim gromoglasnim nagovorom na odlazak svima kojima se nije sviđalo kamo i (to osobito!) kako plovi taj hrvatski Bounty.

Zanimljivo je pritom to što su samo rijetki među prozivanima uistinu poslušali taj, je li, dobronamjeran savjet.

Većina je ostajala ovdje, sveudilj derući istog jarca svoje ambicije da njihova (naša!) Republika bude poštena i pravedna zajednica, država sa što manje korupcije i licemjerja, društvo alergično na laž, mržnju i lopovluk.

Zašto nam krema hrvatskog društva, najbolji od najboljih među nama, izabrani i pomazani, vlastitim primjerom ne pokažu kojim putem treba poći iz domovine da bi i njoj i njima i nama bilo bolje?

Ostajali su/smo ovdje u vremenima kad je bilo i povoda i prilike za trajni odlazak u neku mirniju, sređeniju, ugodniju i poticajniju sredinu, u neko društvo gdje laganje o nacionalnoj povijesti nije poželjna socijalna vještina i gdje sudovi postoje samo zato da kažnjavaju krivce i oslobađaju nevine.

Ostajali smo/su iz naivnog uvjerenja da je vrijedno truda raditi svaki dan na tome da i Hrvatska postane jednostavna, obična, mirna, na momente čak i pomalo dosadna zemlja. Jer ona je jedina naša zemlja.

Ostajali su/smo i u socijalizmu, a onda i poslije njega, glupavo vjerujući da Hrvatska može i mora biti bolja domovina našoj djeci no što je bila nama.

Sve to vrijeme ekipa nam je, s vrha i s dna, uredno poručivala da ne talasamo, da šutimo ili da, ako već nismo naučili držati jezik za zubima, odemo nekamo drugdje kad nam ovdje nije dobro.

I, zanimljivo, sve to isto vrijeme upravo su oni, baš oni, najglasnije talambasali o – svojoj ugroženosti u jedinoj im i vječnoj Hrvatskoj.

Na svako naše ”polako, braćo, ej, ne može tako, potonut ćemo!”, zakriještali bi o nama kao jugonostalgičarima, komunistima, boljševicima, progoniteljima i mrziteljima svega hrvatskog.

Sjeme tada posijano nicalo je svake sezone – nije bilo godine a da nije rodilo nečijim gromoglasnim nagovorom na odlazak svima kojima se nije sviđalo kamo i (to osobito!) kako plovi taj hrvatski Bounty

Prisjetite se samo poruka najviših prelata famozne ”Crkve u Hrvata” – nema gotovo nijedne prigodne mise da tkogod od njih ne zavapi u propovijedi koju o trenutnoj ugroženosti katoličanstva u Hrvatskoj, da ne pozove pastvu na hrabrost i ustrajnost, na ponosno trpljenje pod križem koji moraju strpljivo i ponizno nositi kroz svu tu patnju kojoj ih izlažemo svi mi strašni, koji nikako da odemo odavde.

A cijela je ta škvadra studirala, magistrirala ili doktorirala po kojekakvim frajburzima i gregorijanama, pa se vratila – pogledajte im službene biografije na webu, nema nijednoga koji se školovao i usavršavao isključivo i jedino u Hrvatskoj! – pod strahovladu crvene petokrake i, potom, pod teror nas, sumnjičavaca koji uporno odbijaju otići iz svoje zemlje, iz svojeg jezika i od sjećanja na svoje pretke koji su bili samo ono što jesu bili.

Pokušavaju nas izgnati retuširanjem povijesti i fotošopiranjem sadašnjice.

Ne mogu više izdržati to naše maltretiranje i ponižavanje, to što im iz dana u dan ponavljamo da su budale, lopovi, licemjeri, plagijatori, kruhoberci, podli Jude, kriminalci, zaplotnjaci, lažovi, stoka lažnih zuba, dupelisci, kukavice, paraziti…

Nigdje mi to ne kažemo izravno, ali oni znaju da i iza najpristojnijih naših opomena stoje baš te riječi i baš takvi epiteti. Da nema tog prokletog državnog proračuna, iz kojeg su brutalno prisiljeni prazniti ono što smo mi napunili, odavna bi oni našli načina da nas se oslobode, ponajprije (pače poglavito) onih koji uporno odbijaju iseliti i zauvijek se odreći svojeg, greškom hrvatskog, državljanstva.

U fotošopiranoj hrvatskoj sadašnjosti, da skratim, nikome nije toliko loše kao hrvatskoj vlasti, i svjetovnoj i vjerskoj. Nitko danas i ovdje ne trpi toliko poniženja kao oni, plus branitelji i protivnici svih prava na svaki mogući izbor. To koliko njima, danas i ovdje, nije dobro, to još povijest svijeta nije zabilježila.

A cijela je ta škvadra studirala, magistrirala ili doktorirala po kojekakvim frajburzima i gregorijanama, pa se vratila – pogledajte im službene biografije na webu, nema nijednoga koji se školovao i usavršavao isključivo i jedino u Hrvatskoj

Pa dobro, pobogu i dovraga, zašto onda oni ne isele?

Zašto oni ne odu zarađivati negdje drugdje i dobro živjeti od lažiranja povijesti, silovanja sadašnjosti i kompromitiranja budućnosti?

Zašto toliko trpe ovdje, sad kad su im vrata slobodne i samostalne Hrvatske napokon širom otvorena na sve strane svijeta?

Zašto nam krema hrvatskog društva, najbolji od najboljih među nama, izabrani i pomazani, vlastitim primjerom ne pokažu kojim putem treba poći iz domovine da bi i njoj i njima i nama bilo bolje?

Zašto oni ne odu živjeti u, recimo, Srbiju – tamo kamo uglavnom šalju nas, u svojim tjeralicama i otjernicama?

Sto sam posto siguran da bi se oni ondje snašli daleko bolje nego ja.

(Prenosimo s tportala).

    •  Zlatko, Luka, jeste li sad naučili? Nije u Thompsonu sve!
    •  Djeca bez ijedne igračke
    •  Rukopis izumire
    •  Danijel u gostima
    •  Kultura muljanja
    •  Plan 15 do 20
    •  Između fašizma i flašizma
    •  Meni nije svejedno
    •  U ime U
    •  Čitajte leksikon hrvatskih najušljivijih običaja

> Svi tekstovi ovog autora