Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana

”Zakleto neprijateljstvo naroda s prostora bivše Jugoslavije zla je kob kojoj se ne može pobjeći” – malodušna je i fatalistička tvrdnja koja se može čuti. No ne mora biti tako, jer čak i zakleto neprijateljstvo može prerasti u odano prijateljstvo. Na tome iskustvu sagrađena je, uostalom, Europska unija.

Vodeći u 80 godina tri okrutna rata, Francuzi i Nijemci postali su zakleti neprijatelji. Svaka pomisao o pomirenju nakon strahota Drugog svjetskog rata bila je suluda. Unatoč tome, do pomirenja i prijateljstva došlo je iznenađujuće brzo.

Da su tome pridonijeli veliki političari Konrad Adenauer i Robert Schuman, poznata je stvar. Zaboravljena je, međutim, uloga koju je u pomirenju Francuza i Nijemaca, imao luteranski kršćanin Frank Buchman.

Omogućujući u ozračju povjerenja osobne susrete Francuza i Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata u švicarskom mjestu Caux, iznad Ženevskog jezera, Buchman je, nadahnut vlastitom vjerom, pokrenuo proces razumijevanja, približavanja i razgrađivanja predrasuda između dvaju naroda. Čudo opraštanja i pomirenja začeto u okrilju Cauxa nije obuzelo samo odgovorne političare i gospodarstvenike dvaju naroda nego i obične male ljude.

U radu se Buchman oslanjao na organizaciju Moralno oboružanje (MRA) koju je osnovao iz uvjerenja da čak i vjernici različitih tradicija, s onu stranu sinkretizma, zajedno mogu pridonijeti miru oblikujući osobni i društveni život u skladu s duhovnim vrijednostima koje je Buchman pronašao u Isusovu ”Govoru na gori” – ”apsolutno poštenje, apsolutnu nesebičnost, apsolutnu čistoću i apsolutnu ljubav”.

Budući da je ove vrijednosti predstavljao na način prihvatljiv i vjernicima nekršćanskih religijskih tradicija, Buchman je uvijek i među njima nalazio suradnike.

Obraćenje i misije

Buchman se rodio 4. lipnja 1878. godine u mjestu Pennsburg (Pennsylvanija u SAD-u) u kojemu su se njegovi roditelji bavili hotelijerstvom. Njegovi preci u SAD-u su se doselili iz Švicarske oko 1750. Po uzoru na ujaka pastora, završio je teološki studij. Zaređen je za pastora 1902. u Allentownu. Još kao student bio je uključen u socijalni rad svoje Crkve.

Za vrijeme prvog putovanja u Europu 1903. upoznao se s radom kršćanskih hospicija (Christliches Hospiz) koje su europski luterani osnivali za đake i studente. Tada je prvi put posjetio Caux. Putujući Europom, učvrstio se u osjećanju da će se bolje ostvariti u socijalnom nego u pastoralnom radu na župi.

Uz suglasnost crkvenog vodstva 1904. osnovao je hospicij po uzoru na europske. Đake je pratio osobno, nastojeći u hospiciju stvoriti obiteljski duh. S crkvenim vodstvom razišao se zbog neslaganja oko financiranja hospicija. Morao je 1907. napustiti službu upravitelja hospicija. Buchman rad s đacima nije želio mjeriti ”mjerilom mamone”.

Pun gorčine, iznova je otputovao u Europu. Neočekivani obrat u njegovu životu dogodio se 1908. za vrijeme velikog godišnjeg skupa evangeličkih kršćana Europe (Keswick Convention). Dok je slušao propovjednicu, koja je govorila o umirućem Kristu, Buchman je najednom uvidio da ga ”zlovolja udaljuje od Boga”. Iako se bavio kršćanskim poslom, bio je daleko od Boga jer nije dopuštao da ga Bog dotakne. ”Posao je postao njegov idol”.

Potresen, Buchman je odmah napisao pismo crkvenim poglavarima zbog kojih je morao napustiti hospicij moleći ”oproštenje za gorčinu” koju je prema njima iskazivao i njegovao. U njemu se tada zametnulo sjeme spoznaje koja će oblikovati njegov život – ”pomirenje započinje priznavanjem i kajanjem za vlastite pogreške”.

Ostatak života ga je poučio da je povlašten način pomaganja drugima upravo priznavanje vlastitih nedostataka (privatno ili javno) u duhu ”apsolutnog poštenja”.

Narednih sedam godina (1909.-1916.) Buchman je radio kao duhovnik studenata na Državnom koledžu Pennsylvanije. U savjesnom studiranju i kreposnom životu, oko čega je pomagao studentima, Buchman je vidio preduvjet da studenti kasnije budu sposobni za vršenje volje Božje u obiteljskom i društvenom životu. Zato se 1912. preselio među studente. Znajući se povući u stranu, rado je vodstvo i odgovornost povjeravao studentima.

Radeći kao animator misijskih zajednica svoje Crkve vrijeme Prvog svjetskog rata proveo je u Indiji i Kini. Opet je dobio otkaz. Otvoreno je progovarao o nedostacima misionarskog rada. Oštro je kritizirao birokratizam crkvenih institucija. Zagovarao je osobne razgovore s pojedincima – osobno evangeliziranje.

Upozoravao je misionare da Indijce i Kineze moraju prihvatiti ”kao ljude posve jednake sebi”, štoviše da moraju upoznati Indiju i Kinu. Uvjeren da Bog može voditi čitave narode i države, a ne samo pojedince, poticao je misionare da pomognu stvaranje indijskih i kineskih narodnih vođa koji će biti otvoreni moralnim vrijednostima. Želio je da to čine bez želje da domaće vođe po svaku cijenu i na prvom mjestu obrate na kršćanstvo.

Tvrdio je kako je slab uspjeh misionarskog rada u Kini ukorijenjen u osobnim i nacionalnim grijesima misionara. Proces liječenja korupcije u kineskom društvu moguće je započeti jedino priznanjem osobne i europske korupcije od strane misionara u duhu apsolutne čistoće i apsolutnog poštenja, upozoravao je Buchman crkveno vodstvo tvrdih ušiju.

S Mahatmom Gandhijem se susreo 1915. u Indiji, a jedan dječak produbio je njegovo shvaćanje pokajanja: to je žaljenje za učinjenim koje potiče volju da se isto više ne čini. Osjetivši u misijama ”blagoslov šutnje”, i sam je započeo prakticirati ”dnevnu šutnju pred Bogom” kao put raspoznavanja konkretne volje Božje.

Od 1919. do 1922. predavao je studentima na jednom američkom sveučilištu predmet posvećen osobnom evangeliziranju. Mnoštvo duhovnih obnova za mlade organizirao je diljem SAD-a.

Raspoznavao je potrebu pokretanja duhovnog buđenja u različitim zemljama svijeta koju treba započeti od studenata kao budućih nositelja odgovornih službi u društvu. Osjećao je da upravo njega Bog poziva na takvu vrstu socijalnog rada. Odustao je 1922. od posljednje službe koju je za života obavljao za novac.

Svitalo je novo razdoblje Buchmanova života.

Moralno oboružanje

Uvjeren da pozitivne promjene u socijalnom i političkom području mogu pokrenuti osobe koje su svoj život ”posve predale Bogu”, Buchman je 1924. godine s nekolicinom suradnika – profesora i studenata – pokrenuo Oxfordsku grupu. Nastojeći vlastite živote sveobuhvatno i radikalno oblikovati po uzoru na Isusa i kršćanske vrijednosti, uobličavali su kršćansku poruku na način sukladan svojemu vremenu imajući u vidu tadašnja društvena i politička pitanja.

Pokret je za mlade bio više nego privlačan. Privučeni svjedočanstvom studenata o životnom preokretu i Buchmanovom osobnošću, u kuću Oxfordske skupine u vrijeme ljeta znalo je doći i do šest tisuća studenata radi sudjelovanja na višetjednim susretima. Pokret se ubrzo proširio u Skandinaviju, Nizozemsku, Švicarsku i Njemačku.

Putujući Europom, Buchman je upoznavao sve više odgovornih ljudi iz svijeta politike i gospodarstva kao što su bile kraljevske obitelji Grčke i Rumunjske kojima je postao osobni savjetnik i blizak prijatelj. Potvrđivala se Buchmanova strast i sposobnost da pozitivno utječe na ljude na odgovornim pozicijama.

Potaknut naoružanjem i opasnošću od rata u Europi, Buchman je 1938. pokrenuo kampanju ”ponovnog oživljavanja kršćanskih vrijednosti u društvu i politici”. Pozivao je sve ljude, naročito odgovorne političare, na obraćenje i trajnu svijest o Bogu. Za vrijeme kampanje 1938. Oxfordska skupina prerasla je u međunarodnu organizaciju usmjerenu, ni više ni manje, ”promijeni svijeta”.

Dok su se europski narodi ubrzano oboružavali oružjem, Buchman je pozivao ”na duhovno i moralno oboružanje”. Da bi istaknuo taj poziv, Oxfordsku je skupinu nazvao Moralno oboružanje (MRA).

Vjerovao je da europski narodi zlo koje je vrebalo mogu nadvladati podsjećanjem i povratkom jednostavnim temeljnim istinama koje čovjek nauči još u utrobi majke – ”poštenje, čistoća, nesebičnost i ljubav”. Podsjećao je odgovorne političare – čak i Mussolinija i Hitlera – da o njihovoj promijeni uvelike ovisi promjena naroda. Uzalud. Europski narodi izabrali su rat.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Buchman je uz pomoć MRA radio na ”prožimanju domoljublja svjedočkom vjerom”, kako se domoljublje ne bi izrodilo u ugrožavanje drugih i poricanje Božjih zapovijedi. Ozdravljenje treba započeti od sebe, uporno je isticao, čak i kad su u pitanju bili Nijemci, a sve da bismo bili sposobni preobraziti neprijatelje u prijatelje.

U brdima Sierra Nevade (SAD) 1940. osnovan je centar za obuku članova MRA. Opasna bolest, koja ga umalo nije stajala života, Buchmana je 1942. potaknula da ubuduće čini samo ono što je istinski važno.

Caux – izvor pomirenja

Za budućnost MRA bila je presudna kupovina starog hotela Mountain House u planinskom mjestašcu Caux iznad Ženevskog jezera nakon Drugog svjetskog rata. Postavši zakladom, u skladu sa švicarskim zakonima, MRA je u miru Cauxa, daleko od medijske pažnje, započela s organiziranjem seminara i konferencija posvećenih pomirenju i moralnoj obnovi Europe.

Sudjelujući na jednom takvom susretu 1947. Buchman je zamijetio nešto što je svima promicalo. Spontano je uzviknuo: ”Gdje su vam Nijemci? Nikada nećete ponovno izgraditi Europu bez Nijemaca!” Imao je pravo. Od tada su na susrete u Caux započeli dolaziti Nijemci, što je omogućila MRA isposlovavši dozvolu od savezničkih vlasti da Nijemci mogu doći iz tadašnje Okupacijske zone. Od 1948. do 1951. kroz Caux je prošlo više od tri tisuće Nijemaca.

Tako su se u Cauxu prvi put nakon rata, oči u oči, susreli ”pobjednici i gubitnici – žrtve i počinitelji”. Neočekivano se dogodilo i kod jednih i kod drugih. Nijemce je zatekla otvorenost i prijateljstvo od strane Francuza, a Francuze doživljaj zakletih neprijatelja kao posve normalnih ljudi – čak duhom posve bliskih njima.

Priznanje ”nacionalne krivnje” s jedne strane, ”izricanje oproštenja” s druge strane, proizvelo je začuđujuće posljedice. Iz osobnih susreta Francuza i Nijemaca u Cauxu, oplemenjenih iskustvom opraštanja i priznanja krivnje, poteklo je mnoštvo pozitivnih pomaka u području društveno-političkih odnosa između dvije zemlje i naroda. O tome posebice svjedoče dva primjera.

Na seminarima u Cauxu sudjelovala je francuska socijalistkinja, ranije članica pokreta otpora, Irène Laure, kojoj su Nijemci okrutno zlostavljali članove obitelji. Bila je puna gorčine i bijesa što u Caux dolaze Nijemci. Nakon mučne nutarnje borbe javno je zamolila nazočne Nijemce da joj oproste za mržnju koju je osjećala prema njima – uvidjela je nepravdu i zlo te mržnje.

Osobito ju je potreslo svjedočenje jedne Njemice, kojoj su nacisti ubili muža: ”Nijemci nose krivnju što se nisu dovoljno suprotstavljali Hitleru!” Obuzeo ju je strah da će i njezina djeca i unučad rasti gajeći u srcu mržnju prema njemačkom narodu. Da bi to spriječila, narednih je godina s mužem neumorno putovala po Francuskoj i Njemačkoj zagovarajući, u tisućama izrečenih predavanja, ”opraštanje umjesto vraćanja istom mjerom”.

U Caux je 1948. došao i Konrad Adenauer, koji je ubrzo nakon toga bio izabran za prvog kancelara Savezne Republike Njemačke. Od tada je surađivao s MRA oko stvaranja razumijevanja i pomirenju Francuza i Nijemaca u svim područjima društveno-političkog života.

U to je vrijeme, zaokupljen francusko-njemačkim pomirenjem, na ideju o stvaranju zajednice europskih zemalja, koja će težiti miru ”kroz suradnju umjesto dosadašnje konfrontacije”, došao ministar vanjskih poslova Francuske Robert Schuman. Za ostvarenje nauma trebao je, međutim, s njemačke strane sugovornika dostojna povjerenja.

Upoznat s radom MRA, za pomoć je zamolio 1949. Buchmana kojega je odranije osobno poznavao. Ovaj ga je povezao s Adenauerom, političarom dovoljno mudrim, ne samo da uvidi pozitivni potencijal Schumanove ideje, nego da je i odmah prihvati. Tako je, uz Buchmanovo posredovanje, bio učinjen prvi korak prema današnjoj Europskoj uniji – zajednici kojoj je francusko-njemačko pomirenje bilo izvorište i preduvjet.

Buchman je u Cauxu stvarao moralno ozračje u kojemu je bilo moguće, unatoč napetostima, dosegnuti bratsko suglasje. To je bilo moguće jer se Buchman ustrajno trudio oko uspostavljanja osobnih odnosa i razumijevanja, čak prijateljstva, između osoba na odgovornim društveno-političkim pozicijama.

Nepresušni izvor njegove snage bilo je duboko uvjerenje da Isusovo učenje nije privatna stvar, nego velika snaga koja može promijeniti gospodarske strukture i političke ideje, ako promjenu struktura prati promjena srca, što se, doista, događalo u okrilju Cauxa.

Iz svijesti da se u svemu pozitivnom oko MRA ne radi o njemu nego o Bogu, izvirala je Buchmanova vjerodostojnost. Često je znao reći: ”Bog je sve učinio, ja sam ga samo slušao i prepustio Njemu vodstvo u svim stvarima”. Bio je uvjeren da se čovjekovo okretanje Bogu, ma koja vjera bila u pitanju, ne događa bez obraćenja – ”promjene srca” – što nužno prati volja za opraštanjem, pomirenjem i mirom.

Umro je 1961. godine. Nadao se svijetu kojim će upravljati ljudi koji dopuštaju da njima upravlja Bog. Zaklada MRA, koja sada želi promijeniti ime u Međunarodno mijenjanje, još uvijek djeluje pridonoseći pomirenju diljem svijeta, pa i na prostorima bivše Jugoslavije.

Zasigurno bi ozračje u našoj domovini bilo posve drugačije kad bismo iz priče o MRA ponešto naučili. Primjerice, vjerski poglavari o mogućnosti posredovanja između sukobljenih političara na putu do postizanja suglasja, političari da je mjera istinske i trajne političke vrijednosti doprinos pomirenju i opraštanju, vjernici o potrebi obraćenja kao preduvjeta osobnog i odgovornog življenju vjere u duhu vrijednosti Isusova ”Govora na gori”. Jer samo nas istinska promjena srca može odvesti ”u Europu Buchmana, Adenauera i Schumana” – nametnute ili nevoljko usvojene reforme i zakoni, zasigurno ne!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mistika zemlje u životu Alfreda Delpa
    •  Aristides de Sousa Mendes na putu građanske hrabrosti
    •  Pobratimstvo mistike i politike u životu Daga Hammarskjölda
    •  Zaokret prema miru u sjeni nuklearne katastrofe
    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day
    •  Brodolom civilizacije i mudrost Simone Weil

> Svi tekstovi ovog autora