Politika ”Mi ili oni” – suverenizam ili fašizam?

Europa se danas nalazi pred radikalnim suočavanjem sa svojim lošim politikama i previdima. Prvenstveno onima koji se tiču socijalnih politika koje su trebale prevenirati puknuće i tektonsko raslojavanje u građanskom društvu kao posljedicu ekonomske globalizacije i liberalizacije tržišta koje je imalo puno dublji efekt od unaprijed predviđenog efekta na nižu radničku klasu.

Tu su i kolateralni efekti svjetskih geopolitičkih poteza, dugotrajne američke destabilizacije Bliskog Istoka i ”mrvljenja” država kako bi, zapravo, samo Saudijska Arabija, Kuvajt i pripadajuće države ”naftnog lobija” (koji ionako dobro surađuje i ima zajedničke interese sa SAD-om) ostale izvan patronata i nasilnog uvođenja ”zapadne demokracije”.

Posljedično bujanje islamskog radikalizma i izazivanje migrantskih valova prema Europi bio je dodatni ekonomski i organizacijski udar na domicilno stanovništvo većine zemalja u kojima radnička i niža srednja klasa strepi za egzistenciju i mogućnost dostojnog života od svog rada.

Situacija je danas u Europi, pa i šire u svijetu, vrlo slična onoj u kojoj se uspinjao Hitlerov nacional-socijalizam. Naravno, govor fašističkih politika u razdoblju ”post istine”, u 21.stoljeću, sigurno neće u javnom diskursu uzimati obilježja ni znakovlje poraženih fašističkih, nacističkih i ustaških vlada i pokreta

Nije nikakvo čudo da desni nacionalistički pokreti s uspjehom igraju na kartu već prisutnog straha izazivajući emocije i pridobivajući svoje poklonike, uglavnom ustrašene građane koji se nalaze u nekoj vrsti brige za temeljnu egzistenciju.

Situacija je danas u Europi, pa i šire u svijetu, vrlo slična onoj u kojoj se uspinjao Hitlerov nacional-socijalizam. Naravno, govor fašističkih politika u razdoblju ”post istine”, u 21.stoljeću, sigurno neće u javnom diskursu uzimati obilježja ni znakovlje poraženih fašističkih, nacističkih i ustaških vlada i pokreta.

Zgubidani koji to čine izgubljeni su u vremenu i prostoru te služe samo kao dekoracija na sceni, dapače vrlo korisna dekoracija koju promotori fašističkih politika koriste kako bi mogli reći ”Mi nismo takvi, gdje vi kod nas vidite fašizam? Mi smo za slobodu govora, i mi konzervativci imamo pravo zastupati svoja uvjerenja u javnom prostoru”.

Predstavit će svoj nacionalizam s fašističkim obilježjima kao konzervativizam, a on to nije, a liberalna demokracija u tom će prostoru i u suočavanju s takvim političkim diskursom proći loše upravo zahvaljujući pretpostavci koju je sama stvorila o slobodi govora.

Zašto? John Stuart Mill je napisao možda najslavnije filozofsko djelo u obranu slobode govora – ”O slobodi”. Njegova je temeljna pretpostavka da se znanje pojavljuje samo kao rezultat rasprave među posvećenim protivnicima, ono je rezultat razmjene mišljenja sa suprotstavljenih pozicija, bilo u dijalogu s iskrenim protivnikom, bilo u unutarnjem dijalogu s vlastitim otporima svom ”tržištu ideja” i iskoraku iz zadanih okvira mišljenja.

Millov esej ”O slobodi” mnogi su, s pravom ili ne, koristili kao metaforu za temelj slobode govora u liberalnoj demokraciji, dakle kao ”tržište ideja”.

Temeljna je pretpostavka svake civilizirane debate u demokratskom društvu ”razmjena razloga”, argumenata i protuargumenata, tijekom koje će doći do razbijanja predrasuda, subjektivizmom obojenih stavova koji nemaju uporište u realnosti i objektivnim činjenicama.

Pobijedit će sugovornik koji na tezulju dijaloga može staviti više stvarnih i objektivnih, nepristranih činjenica i obrazložiti ih razumljivim riječima koje se u uljuđenom ljudskom govoru i jezičnim standardima svih jezika upotrebljavaju u njihovom logičnom, semantičkom ili deskriptivnom značenju.

To će vrijediti, primjerice, za liberala i konzervativca koji će suočavati svoje argumente i protuargumente, obojica koristeći riječi u navedenim značenjima.

Demokrati će, polazeći od slobode govora i ”slobodnog tržišta ideja”, na isti način u javnom prostoru pokušati ući u debatu s nacionalistom, političarom koji zapravo zastupa fašističke ideje. I upravo na tom terenu će argumenti izgubiti.

Pobijedit će sugovornik koji na tezulju dijaloga može staviti više stvarnih i objektivnih, nepristranih činjenica i obrazložiti ih razumljivim riječima koje se u uljuđenom ljudskom govoru i jezičnim standardima svih jezika upotrebljavaju u njihovom logičnom, semantičkom ili deskriptivnom značenju

Goebbels je rekao: ”Najbolja šala demokracije je ta što je neprijatelju dala u ruke oružje kojim će biti poražena”. Nikako slučajno, jer to je moto i suvremenih fašista. ”Snaga argumenata mora pobijediti”, reći će liberal. ”Ne smijemo zabraniti debatu nikome, ma kako opskurne ideje zastupao. Ljudi će vidjeti na čijoj su strani argumenti i zdrav razum.”

Jason Stanley, redoviti profesor na katedri za filozofiju Sveučilišta Yale i predani istraživač sociologije politike, njenih filozofskih određenja, politički analitičar i kolumnist The New York Timesa i The Washington Posta, u svojoj knjizi ”Kako funkcionira fašizam” objasniti zašto će ”snaga argumenata” u debati s fašističkim političarom izvući deblji kraj.

Cijela ”kvaka” je u tome da se u fašističkom govoru jezik ne upotrebljava (samo) prvenstveno za prijenos znanja i informacija, već za izazivanje emocionalnih reakcija.

Temeljna pretpostavka slobode govora i tržišta ideja je da je temeljna snaga audijencije i društva u cjelini u prihvaćanju semantičkog i deskriptivnog značenja riječi, dakle činjenica. Međutim, fašističke će politike koristiti riječi za izazivanje iracionalnih emocija.

U podijeljenom društvu nacionalistički će demagog iskoristiti podjele kako bi sijao strah, poticao osvetu protiv članova omraženih grupa koje ugrožavaju temeljne vrijednosti i jačao predrasude. Takvu je retoriku iluzorno pokušati suzbiti činjenicama.

Stanley kaže da je to kao da koristite pamflete protiv pištolja.

Temeljna je razlika između konzervativca i nacionalista, zapravo fašista, u tome što konzervativci uvijek vjeruju u društveni poredak i štite ga. Sporo mijenjaju stavove, pa su štitili i feudalizam i robovlasništvo, no u ključnom trenutku štitit će i institucije parlamentarne demokracije i njen poredak.

Tu će se, u ”stani-pani situaciji” kao u Francuskoj, liberalni Macron i konzervativni oponenti vrlo brzo naći na istoj strani obrane institucija demokratske države pred nadirućim valom antisistemskih i nacističkih elemenata skrivenih u legitimnom buntu građana.

Konzervativac će čuvati i braniti etnološku, religijsku i kulturnu tradicijsku baštinu, ali neće od nje stvarati mit.

Fašist će nastojati stvoriti zajednički nacionalni mit, mitsku prošlost koja će zamijeniti stvarnu i objektivnu prošlost i znanstvene argumente.

U podijeljenom društvu nacionalistički će demagog iskoristiti podjele kako bi sijao strah, poticao osvetu protiv članova omraženih grupa koje ugrožavaju temeljne vrijednosti i jačao predrasude. Takvu je retoriku iluzorno pokušati suzbiti činjenicama

Na sveučilišta i u škole će postavljati kadrove koji će zastupati mitsku prošlost u cilju homogenizacije nacije oko mita, a izrugivat će sve studije i studijske grupe koje ne služe jačanju mita o naciji. Pogotovo rodne studije, indoeuropske studije, filozofiju prokazujući ih kao legla marksizma, kozmopolitizma i feminizma zbog kojih nacija moralno propada.

Rodna ravnopravnost izrazito smeta svakom obliku fašizma, zato jer je patrijarhat njegov temelj; sveto poslanje muškarca je da bude vojnik, a žene da bude majka sinova i kćeri nacije.

Mitska prošlost i zajedničke vrijednosti (neki put su to kultura, neki put religija, neki puta boja kože, a mnogo puta sve zajedno) služe homogenizaciji nacije i njenoj viktimizaciji, jer ona je kroz povijest uvijek bila viktimizirana od drugih i drugačijih. Onih skupina koje fašistička politika vidi kao neprijatelje, naravno.

A ”neprijatelji” se mijenjaju ovisno o naciji, kulturi, geopolitičkom položaju i ostalim odrednicama države u kojoj jačaju fašističke politike.

One će biti različite u Americi od onih u Austriji, a te pak od onih Poljskoj ili Hrvatskoj i Mađarskoj u odnosu na ciljane skupine i viktimizirajuće i homogenizirajuće mitske elemente, ali temelji su im zajednički.

Iako se mnogi nacionalisti s fašističkim predznakom žele nazivati konzervativnim suverenistima, oni to zapravo nisu. Oni su fašisti i uvode diktaturu svoje stranke i kult vođe, ne stvaraju nekakvu ”neliberalnu demokraciju”, što je oksimoron i drveno željezo.

Konzervativac demokršćanin neće, primjerice, jače od liberala zastupati tradicijske vrijednosti i željeti više nacionalno prepoznatljivog u okviru zajedničkih politika EU želeći jačati demokraciju i svoju ulogu u njoj, dok će fašistički političar pod izlikom i maskom konzervativnog suverenizma zapravo rušiti institucije parlamentarne demokracije.

Primarno narušavajući povjerenje u institucije države, neovisnost pravosuđa i sveučilišta prokazujući ih korumpiranima, a svoj udar na njih zaštitom građana od korupcije kako bi ih podvrgao kontroli vlastite stranke i osigurao si neograničenu moć.

Ljudi drugačije boje kože, spolne orijentacije i inovjerci bit će temeljnim uzrokom devastacije nacije.

Još jedna oznaka svih fašističkih politika je i antiurbanizam. Prvo se počinje stvarati kakofonija u kojoj se namjerno brka građanstvo sa stanovnicima grada kako bi se potencirao ”narod” i mitski koncepti koji podupiru nacionalizam nasuprot građanskoj državi i političkom narodu onih koji su u svojoj različitosti odabrali baš tu državu kao svoj dom i domovinu, bilo da su u njoj rođeni ili nisu.

Gradovi se stoga prokazuju kao središta nakaradnog kozmopolitizma čije žrtve postaju ljudi sa sela koji još cijene vrijednosti nacije.

Kako bilo, ne zavaravajmo se. Politike koje imaju udružene navedene elemente su fašističke, ma kako sebe nazivale. Nećemo ih pobijediti snagom racionalnih argumenata zbog različite upotrebe jezika

Naravno, patrijarhalne vrijednosti, čija je čistoća i tradicija popustila pred štetnim utjecajima. Pripadnici neiskvarenog naroda koji su došli u velike gradove za poslom počeli su rađati manje djece zbog ljudi koji u gradovima na primjer žive s psima i mačkama kao s članovima obitelji, a to ide na štetu opstanka nacije.

Fašističke politike nisu uvijek represivne u početku. Stvaranje vrijednosne kakofonije i kakofonije mišljenja jedna je od prvih njihovih manifestacija, jer su vrijednosno dezorijentirani građani podložniji emocijama.

Kako bilo, ne zavaravajmo se. Politike koje imaju udružene navedene elemente su fašističke, ma kako sebe nazivale. Nećemo ih pobijediti snagom racionalnih argumenata zbog različite upotrebe jezika.

I mi, branitelji demokracije, nužno moramo biti populisti do mjere da izazovemo emocije: sigurnost tamo gdje oni siju strah, blagost tamo gdje vlada svađa i ratna retorika, uvažavanje i toleranciju tamo gdje se širi mržnja.

Naravno, moramo iznjedriti političare koji svojom stručnošću i sposobnošću u javnim politikama to mogu osigurati. Odustanimo od debate argumentima s fašističkim politikama, jer tu argumenti sigurno gube.

S fašistima nema dijaloga – samo jasan, beskompromisan i trajan otpor.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

 

 

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora