Politiku iznad sudstva treba eliminirati

Nije sporno da ima osnova pokrenuti postupak revizije presude Stepincu iz 1946. godine.

No, nije jasno zbog čega je umjesto na procesno uređeni način preispitivanjem pobijane presude iz 1946. i sudski utvrđivanih revizijskih razloga sve degradirano na demonstraciju političkog nasilja na sudstvo i nakon samo ”deset minuta rasprave zatvorene za javnost” priopćeno da je presuda Vrhovnog suda iz 1946. godine poništena.

Odluka o poništenju donesena je gotovo na potpuno istovjetan  način kao i pobijana presuda. Reviziju bi bolje proveli studenti druge godine pravnih fakulteta.

Prema naknadno nadopisanom članku 570e. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, itd.) protiv odluke o poništenju presude podnositelj revizije i državni odvjetnik mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana.

Postavio sam i novinarsko pitanje razmatra li nadležno Državno odvjetništvo Republike Hrvatske mogućnost podnošenja žalbe na odluku Županijskog suda u Zagrebu o poništenju presude nadbiskupu Stepincu.

I odgovorila je glasnogovornica Dunja Pavliček: ”Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, nakon razmatranja navoda revizije podnositelja Borisa Stepinca izjavljene protiv presude Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske broj 6/1946. od 11. listopada 1946. na sjednici Vijeća Županijskog suda u Zagrebu dana 22. srpnja 2016. bilo je suglasno sa prijedlogom podnositelja revizije, jer su ispunjene zakonske pretpostavke za reviziju predmetne presude”.

Umjesto na procesno uređeni način preispitivanjem pobijane presude nadbiskupu Stepincu iz 1946. i sudski utvrđivanih revizijskih razloga sve je degradirano na demonstraciju političkog nasilja na sudstvo i nakon samo ”deset minuta rasprave zatvorene za javnost” priopćeno da je presuda Vrhovnog suda iz 1946. godine poništena

Sve je jasno i nema se više tu što pitati. A i na odluku o poništenju presude nema se tko žaliti.

S različitim oblicima (i lokalpolitičkog) nasilja u sudstvu suočavaju se i ”obični” građani Hrvatske.

Javio se čitatelj Srđan Vujasinović i dostavio dvije odluke Županijskog suda u Vukovaru (Gž-638/13 i Gž-1722/14-7) koje Ankica Šarić, ”ovlašteni zk. referent” Općinskog suda u Vukovaru, ignorira i ”radi po svojemu”, odnosno ne primjenjuje odluke drugostupanjskog suda.

Rješenjima Županijskog suda ukidaju se rješenja Općinskog suda u Vukovaru (Z-1993/14) i rješenje istog Općinskog suda (Z- 1268/14), ali ”zk. referent” Ankica ”tjera po svojem” i nastavlja izdavati ”svoja” rješenja kao da nema ukidnih odluka drugostupanjskog suda.

Pita čitatelj: ”Pa gdje toga ima”?

Odgovaram čitatelju da toga ima u Hrvatskoj. Kao i da se ne radi o izoliranoj pojavi koja se događa samo njemu, nego da se, s obzirom na brojnost i raznolikost, radi o trendu ”politike iznad prava, odnosno nasilja nad sudstvom”.

Primjerice, u slučaju postupka na osnovu tužbi hrvatskih građana Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu Republika Hrvatska nalazi se u dvostrukoj ulozi: kao stranka u postupku i kao država koja je, temeljem Konvencije o ljudskim pravima, Ustava i zakona, dužna štititi osnovna ljudska prava svih svojih građana.

Ustavni sud Republike Hrvatske, međutim, umjesto da štiti osnovna ljudska prava smatra važnijim preuzeti ulogu zaštite Republike Hrvatske kao tužene stranke u postupcima tužbi hrvatskih građana na Europskom sudu za zaštitu ljudskih prava u Strasbourgu.

S različitim oblicima nasilja u sudstvu suočavaju se i ”obični” građani Hrvatske. Javio se čitatelj Srđan Vujasinović i dostavio dvije odluke Županijskog suda u Vukovaru koje Ankica Šarić, ”ovlašteni zk. referent” Općinskog suda u Vukovaru, ignorira i ”radi po svojemu”, odnosno ne primjenjuje odluke drugostupanjskog suda

Elica Grdinić, rođ: Mihletić, (bivša?) zaposlenica MUP-a Hrvatske i Ustavnog suda, koja je samo godinu dana nakon što je bila imenovana za višu ustavnosudsku savjetnicu na Ustavnom sudu RH postavljena i za sudsku savjetnicu i voditeljicu Odjela za Hrvatsku u Europskom sudu u Strasbourgu, u kojemu proglašava nedopuštenima 98 posto tužbi iz Hrvatske protivno Konvenciji, bez pisane i obrazložene sudske odluke i bez prava na žalbu.

Više godina istražujem ”dvostruku ulogu” Republike Hrvatske – kao države dužne štititi ljudska prava i kao tužene stranke u postupcima na međunarodnim sudovima zbog kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj, osobito u postupcima na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

Ustavni sud Republike Hrvatske uskraćuje informacije o Elici Grdinić rođ. Mihletić usprkos već dva rješenja povjerenice za informiranje kojima se poništavaju rješenja Ustavnog suda o uskraćivanju informacije i odobrava pristup traženim informacijama.

Zbog skrivanja informacija o Elici Grdinić rođ. Mihletić, pod izgovorom zaštite privatnosti, i na Googleovoj tražilici će se nakon upisivanja njezina imena pojaviti napomena: ”Neki su rezultati možda uklonjeni u skladu s europskim zakonima o zaštiti privatnosti”.

S obzirom na to da se tu ne radi o privatnosti objavljujem popis dokumenata za koje je povjerenik za informiranje odobrio uvid, a koje Ustavni sud na sve načine pokušava sakriti od javnosti (iz popisa je vidljivo o čemu se zapravo radi).

Odobren je uvid u podatke ”o svim ranijim zaposlenjima, poslodavcima, nazivima radnih mjesta i trajanjima tih zaposlenja za bivšu djelatnicu Ustavnog suda RH Elicu Grdinić, ranije Mihletić u razdoblju od završetka fakulteta do zasnivanja radnog odnosa u Ustavnom sudu RH i to:

preslika str. 3., 7., 8., 9., i 10. radne knjižice Elice Grdinić,

preslike Potvrde Općinskog suda u Zagrebu od 16. svibnja 2003., Mat. 1477,

preslike Certificate, Council of Europe, European Court of human rights, Strasbourg 14 May 2003,

te preslika ovjerenog prijevoda s engleskog Potvrde Vijeća Europe, Europskog suda za ljudska prava od 14. svibnja 2003. (točka 2. izreke).”

Ustavni sud Republike Hrvatske umjesto da štiti osnovna ljudska prava preuzeo je zaštitu Republike Hrvatske kao tužene stranke u postupcima na Europskom sudu za zaštitu ljudskih prava u Strasbourgu

Povjerenik za informiranje je, nadalje, djelomično odobrio Ivici Grčaru, slobodnom novinaru, dostavu:

”preslika str. 1. radne knjižice Elice Gridnić na način da se na istoj prekrije podatak u rubrici matični broj građana,

preslika str. 2. radne knjižice Elice Grdinić na način da se na istoj prekriju podaci u rubrikama ime oca (majke), prezime prije zaključenja braka, dan, mjesec i godina rođenja, mjesto rođenja, općina, Socijalistička Republika, potpis radnika,

preslike Uvjerenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, Sektora pravnih, financijskih i tehničkih poslova, Odjela pravnih i kadrovskih poslova broj: 511-19-18/2-14-336/03 od 16. svibnja 2003. godine na način da se na istom prekrije ime oca, datum i mjesto rođenja Elice Grdinić,

preslike Potvrde Ministarstva unutarnjih poslova broj: 511-01-53-36229/1-03 I.M. od 21. svibnja 2003. godine na način da se na istoj prekrije ime oca, datum i mjesto rođenja Elice Grdinić,

preslike Potvrde Prekršajnog suda u Zagrebu broj: SU-9/03-25 od 19. svibnja 2003. na način da se na istoj prekrije adresa stanovanja Elice Grdinić (točka 3. izreke).”

Smatram, usprkos nastojanjima Ustavnog suda da sakrije pobrojene podatke, da javnost ima pravo doznati koji su kriteriji za ”kvalificiranje” državne službenica za posao uskraćivanja prava građanima Hrvatske na sudsku zaštitu na Europskom sudu za zaštitu ljudskih prava u Strasbourgu.

Javno se suprotstavljam neosnovanom mišljenju Agencije za zaštitu podataka i testu razmjernosti koji je proveo Ustavni sud radi skrivanja informacija o (bivšoj?) državnoj službenici koja građanima Hrvatske uskraćuje prava na sudsku zaštitu na Europskom sudu za zaštitu ljudskih prava u Strasbourgu.

Informacije o ranijim zaposlenjima državnih službenika nisu podaci zaštićeni zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka.

Smatram, usprkos nastojanjima Ustavnog suda da sakrije tražene  podatke, da javnost ima pravo znati koji su kriteriji za ”kvalificiranje” (bivše?) državne službenica za posao uskraćivanja prava građanima Hrvatske na sudsku zaštitu na Europskom sudu za zaštitu ljudskih prava u Strasbourgu

Zakon o pravu pristupa informacijama, naime, jasno definira što su osobni podaci: da su to podaci na temelju kojih se može identificirati fizičku osobu, dakle podaci koji se odnose samo na jednu osobu, primjerice, datum i mjesto rođenja, OIB, itd., a da podaci o bivšim poslodavcima državne namještenice nisu osobni podaci na osnovu kojih bi se izravno ili neizravno mogao utvrditi identitet.

Ustavni sud se stoga bez zakonskog temelja u svojoj tužbi pozivao na mišljenje Agencije za zaštitu osobnih podataka koja može davati mišljenja samo o zaštićenim osobnim podacima (OIB, itd.), a podaci o ranijim poslodavcima državnih službenika sigurno ne ulaze u taj krug podataka.

U mišljenju Agencije za zaštitu osobnih podataka lojalno Ustavnom sudu zaobilazi se činjenica da je riječ o postupku u kojemu se odlukom predsjednika Ustavnog suda donesenom na prijedlog glavnog tajnika Ustavnog suda imenuje na položaj višeg ustavnosudskog savjetnika, pa da se nikako ne može govoriti isključivo o ”osobnim podacima bivše zaposlenice”, nego o podacima o osobi imenovanoj odlukom predsjednika Ustavnog suda na položaj višeg ustavnosudskog savjetnika.

Informaciju o ranijim zaposlenjima ”viših ustavnosudskih savjetnika” stoga treba smatrati, slično kao i informaciju o ranijim zaposlenjima sudskih dužnosnika, odnosno kao informaciju bez koje javnosti nije moguće provjeriti (ne)regularnosti u postupcima imenovanja ustavnosudskih savjetnika, a nikako ne isključivo kao zaštićeni osobni podatak bivših zaposlenika u Ustavnom sudu.

Nedopustivo se u mišljenju Agencije za zaštitu osobnih podataka navodi i da odgovor o ranijim zaposlenjima državnih službenika ”traži slobodni novinar”.

Nedopustivo je to jer čl. 8. Zakona o pravu pristupa informacijama propisuje da pravo na pristup informacija pripada svim korisnicima na jednak način i pod jednakim uvjetima (nema nigdje ni spomena o ograničavanju pristupa informacijama ”slobodnim novinarima”).

Kako traženi podaci o ranijim zaposlenjima ne predstavljaju osobne podatke, nije postojao nikakav zakonski ni konvencijski temelj da Ustavni sud provodi test razmjernosti, jer  je nedvojbeno da javni interes ima veću težinu u odnosu na osobno pravo državnog službenika – višeg ustavnosudskog savjetnika Ustavnog suda.

Ustavni sud je zanemario zaštitu ljudskih prava i sveo se na zastupnika Republike Hrvatske kao tužene stranke u postupcima na Europskome sudu za ljudska prava u Strasbourgu

Valja naglasiti da ne samo da nije postojao temelj za provođenje testa razmjernosti nego je Ustavni sud provodeći tobožnji test razmjernosti u cijelosti odstupio od prakse Europskog suda za ljudska pravva, čije odluke predstavljaju pravnu stečevinu koju je Ustavni sud dužan primjenjivati nakon ulaska Republike Hrvatske u EU.

Skrivanjem informacija o višoj ustavnosudskoj savjetnici Ustavnog suda Elici Grdinić rođ. Mihletić, koja na ”privremenom radu” u Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu proglašava nedopuštenima 98 posto tužbi iz Hrvatske protivno Konvenciji (bez pisane i obrazložene sudske odluke i bez prava na žalbu), Ustavni sud je zanemario zaštitu ljudskih prava i sveo se na zastupnika Republike Hrvatske kao tužene stranke u postupcima na Europskome sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj 098 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje

> Svi tekstovi ovog autora