Srbi i zločin u Komiću kao teološko mjesto

Srpsko narodno vijeće (SNV) i ove godine organizira komemoraciju za sve one koji su izgubili živote, domove i zavičaj tokom i u danima nakon VRO “Oluja”. Ovogodišnja, središnja, komemoracija SNV-a održat će se u ponedjeljak 3. kolovoza 2026., s početkom u 11 sati, i to pored spomenika u centru sela Komić u općini Udbina, a govorit će Boris Milošević, predsjednik SNV-a i Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću.

U pozivu su ugrađene i ove moje riječi iz nedavne kolumne:

“Jela Ugarković, kćer ubijene Marije Brkljač u selu Komić, skrivajući se petnaestak metara od vlastitog doma, gledala je kako pripadnici HV-a spaljuju kuću u kojoj je bila njezina nepokretna majka”, “Drago Pilsel, novinar i nekadašnji aktivist Hrvatskog helsinškog odbora koji je ispred spomenute organizacije među prvima pronašao tijela ubijenih žrtava sela Komić i onih ubijenih u susjednom selu Poljice”. 

U veljači 1996. smo dobili dojavu da u selima Komić i Poljice, kod Udbine, još na otvorenom leži grupa Srba ubijenih nakon “Oluje”. Bili smo šokirani jer je to značilo da apsolutno nitko od hrvatskih vlasti u tom selu nije bio od počinjenja zločina, 12. kolovoza 1995., do našeg dolaska u veljači 1996.

Službeni podaci Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH) i dokumentacija nevladinih organizacija pokazuju da je slučaj u selu Komić zaprimljen kao kaznena prijava neposredno nakon počinjenja, no istraga je ostala u fazi predistražnih radnji protiv nepoznatih počinitelja te nikada nije podignuta službena optužnica protiv konkretnih pojedinaca ili pripadnika određene postrojbe.

Ja sam, čim smo se vratili u Zagreb, napisao tekst za Novi list u Rijeci, čiji sam bio dugogodišnji kolumnist, komentator i izvjestitelj.

Elem, kada smo stigli u Komić požurio sam, premda mi je bilo jako teško i mućno to gledati, poslikati scenu zločina (leševe i spaljene kuće) i sastaviti izvještaj onako kako smo ranije bili instruirani od djelatnika Tužiteljstva Haškog tribunala. Do smrti ću, čini se, pamtiti kostur najstarije post-olujne žrtve, 93-godišnje srpske starice Save Lavrnić (r. u Komiću 24. 11. 1903.) jer je bila kao i drugi leševi, raskomadana od vukova ali vezana žicom za drugi kostur za kojeg smo kasnije uspostavili da je riječ o njenom sinu, Petru Lavrniću.

Nedavno sam u Beogradu, na promociji Laguninog izdanja mog “Argentinskog romana”, susreo osobu iz sela Komić koja se nekako spasila u zbijegu tijekom “Oluje” i koja mi je rekla da je Sava bila “duša od čovjeka”, “dobrica”, i da je Petar bio “malouman”, “dementan”.

Treba li podsjećati da DORH nije procesuirao zločin u Komiću, čime bi se individualizirala krivnja, dok se u ovom trenutku u hrvatskim  sudnicama ne odvija niti jedan potupak za zločine počinjene tijekom i nakon VRA “Oluja”?

Govoreći pred beogradskom publikom, ali i za tamošnje medije, kazao sam da sam u Komiću i nakon povratka s te grozne misije postepeno počeo shvaćati da su Srbi meni postali teološko mjesto.

Zašto sam morao napisati novu verziju Argentinskog romana i istaknuti moje razumijevanje srpskog pitanja? Argentinski roman je, ukratko, moje autobiografsko djelo, knjiga o preobražaju. Koja su me saznanja osvjestila da svojedobno “postanem Jovan”, u doba kada progone Jovane? Kako sam se oslobodio iluzija i zabluda i prihvatio istinu? Gdje sam je, konačno, pronašao?

Simbolički sam se u jednoj kolumni (pišem ih, sada na portalu Autograf.hr od listopada 2013., bez tjedna pauze od travnja 1995.), u doba kada su nacionalisti razbijali ćirilične table i natpise u Vukovaru, prozvao Jovanom, što je Miljenko Jergović istaknuo u tekstu koji se nalazi u knjizi, jer sam želio pružiti ruku svima onima koje je taj vandalizam izazvao neprijatnosti. Ali i svjestan, jako svjestan svega onoga što sam doživio u susretu sa Srbima koji su bili meta zločina, osobito nakon ”Oluje”, kao netko tko je pokušavao pomoći ali, nažalost, uglavnom evidentirao i pisao o zločinima kojih sam se sramio i sramim se.

Zabluda, ako ih tako možemo nazvati, krivih uvjerenja, sam se oslobađao postepeno. Spomenut ću samo neka imena ljudi koji su mi pomogli na tom putu: Miko Tripalo, o. Jovica Nikolić (SPC), Vlado Gotovac, Predrag Matvejević, Slavko Goldstein, ili moja psihoterapeutkinja Zdenka Pantić… dakle ljudi s kojima sam prijateljevao i koji su mi pomogli da se centriram, ali istinit put sam našao u evanđelju i zahvaljujući studiju teologije i kršćanske duhovnosti.

Popis onih kojima nešto dugujem je predugačak ali zato ovdje, umjesto svih njih, navodim ime pokojnog šibenskog biskupa dr. Srećka Badurine. Zato jer vjerujem da radim djelo u službi mira, pozivam u pomoć velikog ali, nažalost, prerano preminulog šibenskog biskupa. On je rekao: ”Poziv na pomirenje s Bogom, na pomirenje među ljudima u privatnom životu, poziv na pomirenje u javnom, političkom životu što ga Crkva razglašava, proizlazi iz logike vjerovanja u Isusa mesiju, koji je naš mir (‘On je mir naš’, Ef  2, 14). A što mir za čovječanstvo znači, možda ni u jedno doba nije bilo jasnije negoli u ovo naše. Stoga poruka: dopustite Bogu da vas pomiri sa sobom, dopustite da započne i uzraste proces pomirenja među susjedima, mještanima, među strankama, klasama, narodima, državama, među masama i religijama – jer ono ne bi trebalo primati sumnjičavo. To je poruka čovječnosti, to je poruka Kristova” (Msgr. Srećko Badurina, biskup šibenski, ”Prema novoj zrelosti”. Zagreb: KS i Provincijalat franjevaca trećoredaca, 1989., str. 15.).

U ovim kolumnama je, s vremena na vrijeme, riječ o suštini jedne teologije, to jest, moralne teologije političkog područja i života koja u svijetu želi aktivno doprinijeti procesu humanizacije društva. Teologija kao kritičko razmišljanje vrši osloboditeljsku ulogu čovjeka i kršćanske zajednice, lišavajući ih bilo kakvog fetišizma i idolatrije. Usto izbjegava pogubni i osiromašujući narcizam. Tako shvaćena, teologija, svaka, posebno politička, ima stalnu i nužnu ulogu u oslobođenju od svakog oblika religioznog otuđenja, što ga najčešće podhranjuje sama crkvena ustanova kad sprečava autentičan pristup riječi Gospodinovoj.

Ova me teologija zanima jer sam se u toj teologiji, dok sam živio u Argentini i u Brazilu i kada sam nastavio živjeti u Europi, na trusnom području njenog jugoistoka ili zapadno-balkanskog područja, razvijao kao kršćanin. Učinio sam to i zato što je moj hod u vjeri nerazdvojiv od čitanja Boga iz perspektive žrtava.

U ovom slučaju, Komićkih žrtava, Srba.

U njima, bez obzira da li Boga prihvaćamo, ili protiv njega hulimo, da li sumnjamo u Njegovo postojanje ili da li da mu služimo, postoji obveza da se radi na tome da se žrtve skine s križa. Budući se smatram sljedbenikom teologije oslobođenja odnosno političke teologije jer me ona oblikovala i duhovno i pastoralno, bilo je logično da o tome svjedočim tijekom svoga teološkog obrazovanja i da to nastavim raditi.

Srbi i tim više Srbi pobijeni u Komiću kao teološko mjesto? Teološko mjesto hrvatske političke teologije i svake moralne teologije političkog života, Locus theologicus hrvatske suvremene teologije bit će – ako se želi biti u ”znaku vremena” – hrvatska ”nacionalna stvarnost”, rastavljena i podložena evanđeoskoj ideji, tj. Crkvi u prolazu svijetom.

Istina, dosta se je zakasnilo, kad su se još nedavno širile Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i na hrvatskom govornom području (što nije mimoišlo ni neke druge crkvene zajednice kao što je SPC) grozne poruke, usmeno i pismeno, da je ”prvo biti Hrvat, a potom katolik”, nitko se ili malo tko tomu nije odupro; iako su se pomiješali osnovni katekizamski pojmovi negirajući srž kršćanske vjere – ljubav prema svakom stvorenju.

Nove generacije hrvatskih katolika i ostalih kršćana morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u Kristovo poslanje.

A Argentinskom romanu spominjem ”male trenutke buđenja”. Koji su to trenuci bili, prije nego što sam shvatio da je predstoji put promjene?

Ima ih jako puno i tu nema mjesta da ih sve spomenem. Među prvima je ishod rata s Englezima oko otoka Malvinas koji svijet poznaje kao Falklands, u lipnju 1982. Taj me je rat doveo i do studija novinarstva gdje sam ”otkrio” istinu o mom dvojnom identitetu, hrvatskom i argentinskom, čak i latinoameričkom više nego argentinskom. To ”buđenje” u fazama se intenziviralo kada sam ovamo stigao, u svibnju 1989. Ali intenzivnije se dogodilo u susretu sa ”srpskim pitanjem” u okviru mog rada na polju obrane ljudskih prava građana srpske nacionalnosti.

Ovo predanje srpskim žrtvama je donijelo bol, ali i bolest, dvostruku: ulcerozni kolitis i PTSP. Osim toga, skoro deset godina nesporazuma s majkom koja je u sebi iskontruirala priču da su njoj sina ubili ”Srbi”, a ne ratna jugoslavenska mornarica, što se dogodilo 23. listopada 1991. kod otoka Šipana, i onda njeno pitanje: šta to ja uopće mutim i pomažem tim ”krivim” Srbima?

Srećom, majka je već 6 godina opet u Hrvatskoj i sve dobro razumije, pa i ono o čemu pišem i govorim.

Pored toga, dogodio mi se gubitak skoro svih mojih hrvatskih prijatelja u Argentini. To mi je muka, što me napadaju i mrze. Tata je to sve moje javno djelovanje napola razumio, ali me prezirao. Sestra malo bolje sve shvaća. Tiješi me samo to što pored sebe imam stamenu i vrlo mudru, zrelu i duhovnu suprugu.

Moj se odnos prema Srbima kroz vreme mijenjao od totalne mržnje (dok sam bio mlad u Argentini) do stanja pobratimstva (što je raslo kako je jaćao moj odnos s mitropolitom/patrijarhom Porfirijem). Srbi su meni, moram naglasiti, postali ”teološko mjesto”, situacija u kojoj susrećem Boga, u kojoj pišem moju političku teologiju (a u nojoj dekonstruiram nacionalističke mitove), u kojoj svoju duhovnost prepoznajem kao mjesto susreta pravoslavaca i katolika.

Svake godine u ovo vrijeme, ali osobito sada kada se sjećamo žrtava Komića, postavljam si pitanje: kako da dostignemo potreban stepen milosrđa i ljubavi u svojim srcima, da žalimo žrtve druge zajednice, priznamo vlastitu krivicu u vlastitoj zajednici i konačno se okrenemo budućnosti?

Treba to najprije razumijeti, a onda to i htijeti. To je poanta moje knjige. Ali da se to dvoje dogodi trebamo biti otvoreni činjenicama i prakticirati kako dobro novinarstvo tako i dobru književnost ili, u mom slučaju, dobru publicistiku.

Citirati ovdje treba Ivana Pavla II. u govoru na zagrebačkom hipodromu u rujnu 1994: ”U ovim krajevima (…) vjera mora ponovno postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim zemljama. Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosansko-hercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama Istočne, Centralne i Zapadne Europe. Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju. To posebno moraju ostvariti dvije kršćanske Crkve, Istočna i Zapadna, koje upravo u tim krajevima oduvijek žive zajedno. U toj metafori rijeka, možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku”.

Moju su teologiju, kao i teologiju pokojnog pape Franje, oblikovali ljudi poput Rodolfa Kuscha, jednog od otaca Teologije naroda, što je jedna argentinska verzija Teologije oslobođenja peruanca Gustava Gutiérreza i katalonca iz El Salvadora Jona Sobrina ili brazilske braće Leonardo i Clodovis Boff. Ta je teologija oslonjena na knjigu proroka Amosa, prvi koji je kritizirao bezakonje ljudi u Jeruzalemskom hramu (VII. stoljeće prije Krista), jer su tlačili siromahe.

Ja sam, stojeći pred rakom u kojoj ćemo položiti kosture Save i Petra Lavrnića, osjetio poziv da prihvatim Srbe kao braću i sestre i da radim na iskorijenjivanju ljudi iz robovlasničkih sustava ili struktura. A nacionalizam je takav: porobljava ljude. Zato su u mom oblikovanju izuzetno mjesto dobili formativni argentinski pisci kao što su Jorge Luis Borges i Julio Cortázar ili, ovdje manje poznati, Marco Denevi i Ernesto Sábato.

Oslobodilačka perspektiva o kojoj govorim počinje s povjerenjem ili vjerom, ali se u prvom redu tiče nade (kako nas je učio prof. Jürgen Moltmann). Polazi od ljubavi, ali se tiče punine života. Ima kao polazište, za nas kršćane, posebno za nas teologe, crkvu, ali govori o kraljevstvu nebeskom.

Uvijek postojimo na rubu naših mogućnosti. Te mogućnosti istražujemo pomoću imaginacije a nada nam pomaže da ulovimo prilike za napredak i dobro. Kao realni ljudi znamo da moramo imati osjećaj za stvarnost. Nada nas uči kako ćutiti mogućnosti. Bez nade gubimo, to jest, uzaludno trošimo život. Bez nade smo u opasnosti da izdamo sami sebe.

Ja sam se naučio nadati dok sam bio ljudskopravaški aktivist. Samo me nada spasila u tim očajnim okolnostima, da totalno ne poludim.

Ali, zapamtite, vi koji ne marite za Komićke žrtve jer vam kvare ljetovanje! Nema nade u društvu u kojem su najvažnija razonoda i zabava, u društvu u kojem samo važe bogati i lijepi. Najčišća nada u oslobođenje se nalazi među siromašnima i obespravljenima. Među pogaženima.

Oni se ne uzdaju u lažna božanstva bogatstva već u pravog Boga. U Boga koji je oslobodio narod kojem je bila ukinuta sloboda. To je Bog koji je uskrisio poniženog i razapetog Krista da bi nam obznanio kraljevstvo koje nam dolazi.

Mislim da je svaka teologija koja se bavi socijalnom pravdom i ljubavlju prema stvorenjima ili ekologijom, primjerice – teologija oslobođenja.

Moram dopisati još taj segment teologije oslobođenja: oslobođenje od mržnje spram Srbima, oslobođenje od nacionalističkih pretjerivanja, oslobođenje od izbjegavanja odgovornosti i moralne krivice: teologiju komićkih žrtava.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Okončana je misija hrvatskih franjevaca u Argentini
    •  Prokleti gadovi Trump i Infantino će proći, a nogomet ostaje
    •  Valja čitati Željka Mardešića da ostanemo na površini života
    •  A što da je Mate Uzinić molio s nama za žrtve u Komiću?
    •  Gospa od HVO-a i HR Herceg-Bosne
    •  Uzinićevo NE! ustaštvu i nacionalističkoj isključivosti
    •  Peter Kuzmič rame uz rame s Jurjom Strossmayerom
    •  Zašto sam prijavio HTV: Hrvati i Srbi istorodna su braća
    •  Uzinić ispravno: odgovorni smo za svijet. Nismo mu vlasnici
    •  Nastavlja se hrvatska sramota u Vatikanu

> Svi tekstovi ovog autora