Poznate varke i greške demografskih snova DP-a

Nakon euforije prije i oko Eurovizije (Eurovision Song Contest), vrijeme je da se vratimo ozbiljnijim temama. Ima ih podosta, no dvije su mi posebno intrigantne: kraj ideološke kolonizacije djece (?) i najavljena populacijska politika, koje predstavljaju dvije ”brige” juniorskog partnera u novoj vladajućoj koaliciji.

Da nije osoba određenog, tradicionalističko-katoličkog profila (Opus Dei) najavila ”kraj ideološke kolonizacije”, teško da bi netko dokučio komu ili čemu tu neko nekomu najavljuje rat: primjeni muških i ženskih gramatičkih sufiksa, pojmovima i nazivima (je li štetno prozivati liječnike i liječnice, pravnike i pravnice, učitelje… itd.).

Zašto je pojedincima mrsko sve što sliči na teoriju društvene uvjetovanosti položaja muškaraca i žena. Pobije li taj ideološki ratnik Istanbulsku konvenciju, napadat će prvi međunarodnopravno obvezatni instrument Vijeća Europe u cilju suzbijanja nasilja protiv žena i djevojaka.

Konvencija ne polazi od jednodimenzionalnog shvaćanja nasilja u smislu fizičkog, psihičkog ili psihofizičkog udarca, sve do femicida, i ne ograničava se na nasilje u obitelji ili partnerstvu, nego isto tako uključuje i sve udarce protiv žena, i u privatnome i u javnome životu, u radnome krugu kao i u društvenim odnosima.

Ah, da, konvencija štiti i queer osobe. To, vjerojatno, predstavlja najveći kamen spoticanja, valjda takve osobe ne bi smjele uopće postojati. A konvencija zahtijeva od ”normalne” sredine tolerantnost, prihvaćanje, ophođenje s njima u duhu poštovanja, izbjegavanje predrasuda, jednakost bez obzira na spol, spolne orijentacije, kulture ili vjeroispovijesti.

Diskriminaciju queer osobe doživljavaju ionako svugdje, poglavito na radnim mjestima gdje su izloženi izolaciji, mobbingu i diskriminaciji. Konvencija obvezuje pretpostavljene, uprave poduzeća, ali i kolege i kolegice da se aktivno zalažu, gdjegod postaju svjedocima diskriminacije takvih manjina ili pojedinaca, s time da treba povrh tolerancije – trpljenja – aktivno djelovati u sprečavanju ograničavanja njihovih ljudskih prava.

Nasilje, u okviru konvencije, jest i financijsko-ekonomska kategorija, tako da je neravnopravnost u raspodjeli dobara i financija itekako važan instrument ravnopravnosti spolova ili pak pritiska moćnoga na slabiju stranu, dakle, nasilja. Samo netko tko od neformalnih i usputnih razgovora polazi argumentirati protiv nečega, što nije niti upoznao, vjerojatno niti se informirao, a diskutirati i zauzimati stavove o nepročitanim tekstovima, smrtni je grijeh akademske čestitosti (barem sam ja to tako naučila već kao brucošica na početku studija).

”Rodna ideologija”, koja je navodno ”bit i suština” te omražene Istanbulske konvencije, objelodanjuje elemente neravnopravnoga položaja spolova – neravnopravnost kao posljedica nepravedne raspodjele dobara i gospodarsko-društvene diskriminacije žena, koja se pojavljuje u mnogim, danas manje otvorenim, oblicima privređivanja.
U nevjerici sam popratila izlaganja DP-ovca, budućeg člana vladine koalicije, o njegovim zamislima za ”populacijsku politiku” i za ”demografsku obnovu”. Još će trebati analizirati njegove ideje o tome kako napučiti Hrvatsku (zemljacima iz Južne Amerike?). Mislim da znam o čemu se radi.

Za domaće ljude predložio je stari, poznati recept – provjereno neučinkovit u nekim zemljama. U Hrvatskoj su već prije žene progutale mamac ”roditeljske plaće” osluškujući raspoloženje u krugu obitelji, susjeda i poznanika.
Moram zaključiti kako glasači uvijek iznova očekuju čudesa od novih ”mesija”. Nema tog razočaranja koje bi ih odvratilo od tog glasačkog raspoloženja. Optimizam glasača teško da može pobiti spoznaja kako obećano novo, u biti nije ništa drugo nego promašeno staro.

”Populacijska politika” svih dosadašnjih kabineta u demokratskoj Republici Hrvatskoj ”uspjela je” stvoriti jaz između visine mirovina žena i muškaraca. Mirovine žena zaostaju za najmanje 37 posto od mirovine muškaraca (prema podacima Državnog zavoda za statistiku 2022.).

Za 2020. godinu u skupini osoba u dobi od 65 ili više godina, osim što je najveća stopa rizika od siromaštva, najveća je i razlika prema spolu te je stopa rizika od siromaštva kod žena iznosila 37 %, a kod muškaraca 25,9 %.
Također, prema pokazateljima na službenoj stranici Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike (2020.) procijenjeno je kako među starijim osobama bez mirovine većinu čine žene. (Lidija Petrovečki, Siromaštvo u starijoj dobi. Undergraduate thesis / Završni rad 2022. / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:199:2394)

Upravo taj aspekt najavljene ”demografske obnove” treba staviti pod povećalo. Siromaštvo u starosti, zbog mirovina koje su ”premale za život, previsoke za smrt”, tipično je za žene. Problem je prisutan u cijeloj Europi i prepoznat, negdje više, negdje manje, kao problem za koji su krive, velikim dijelom, i same žene.

Zašto su mirovine žena toliko niže od novčanih naknada umirovljenih muškaraca?

Ukratko: zato što su zarade žena u mnogim granama, posebice u području niskoproduktivnog i uslužnog trećeg sektora već u startu niže od onih muškaraca usporedivih kvalifikacija i radnih mjesta. Srednje obrazovane žene zapošljavaju se pretežito u nisko plaćenim privrednim granama. To je ”rodno uvjetovana nejednakosti”, a zašto se o tome ne smije govoriti, jer je to predmet Istanbulske konvencije, to zna samozvani borac protiv nje.

Drugi razlog: žene češće prekidaju rad zbog ”osobnih” razloga: zbog poroda i podizanja djece, zbog drugih ”obiteljskih razloga”, i to zato što svoje privređivanje ne smatraju punovrijednim radom, nego tek ”izvorom dodatne plaće” ili krpanjem obiteljskog budžeta.

Naposljetku: žene zadužene za njegu starijih ili bolesnih članova obitelji, moraju tražiti skraćeno radno vrijeme, ili uopće odustati od rada izvan kuće jer plaćenu njegu ne mogu financirati. Naime, poznato je da organizacija skrbi za kronične bolesnike i starije osobe je i više nego manjkava, a na taj društveni čimbenik vezan uz neravnopravnost žena odnosno ”rodno uvjetovanu neravnopravnost” treba ozbiljno obratiti pozornost.

Samo društveni bystander koji nema pojma o prosječnim muškim i ženskim položajima, može prozboriti o ”ideološkoj kolonizaciji”. Realni život je to: Staro, siromašno, žensko – niske plaće, najprije plaće, pa zatim i mirovine. Bezbrižna starost je zbog toga tek neostvariv san.

To se javno ne govori. To se ne uklapa u program ”plaćenog roditeljstva” – plaćeno je za određeni rok. Rok je u svakom slučaju prekratak, da bi omogućavao stjecanje preduvjeta za mirovinu. S druge strane: veoma je teško, ako ne i nemoguće ponovno se zaposliti nakon nekoliko godina prekida rada, poglavito u iole kvalificiranijim zanimanjima, gdje su i plaće bolje.

Jedna od mojih feminističkih dogmi bila je i ostala – nužnost financijske neovisnosti žena, i u braku – i baš u braku, jer nitko ne garantira da će brak trajati ”dok vas smrt ne rastavi”. Ne vidim ni danas da je ta moja dogma bila zabluda.
Znam da žene danas ”ostajanje doma” biraju kao izlaz iz problema nezaposlenosti, ili zbog ionako premalenih plaća. Zato kao alternativu biraju ”plaćeno roditeljstvo”. Za takve slučajeve, plaćeno roditeljstvo ima ozbiljnu manu: nedostaju mu uplate mirovinskih doprinosa i to treba zahtijevati glasnije, nego što se to činilo i čini.

Ja se ne mogu načuditi koliko iracionalno mlađe žene na pragu zapošljavanja, ali i žene srednje, zrelije dobi, da ne govorim o starijima pred mirovinom, daju svoje glasove kandidatima s takvim bombastičnim, a neučinkovitim, u najboljem slučaju ”deficitarnim” obećanjima.

Upravo od mladih žena bih očekivala barem da razmišljaju o odrazu stranačkih programa na njihove individualne živote, i to malo dalje u budućnost, u razdoblje mirovine, ma koliko im se takva pomisao u datom trenutku čini apstraktnom ili nezamislivom.

Svjesna sam da se neki vode zamišlju, kako je bolja ikakva plaća nego nikakva. Vjerojatno brže-bolje brišu sa stola argument da djeca odrastu, a da će majkama, odnosno roditeljima zatim ostati godine i godine do zakonskog roka za mirovinu – godine u kojima će se teško nanovo negdje zaposliti.

Mislim da je plaćeno roditeljstvo zamka i izravan put u siromaštvo, mamac za naivne, koji će – jednom u mirovini – kajati se za svoju lakovjernost.

Zato valja poticati mlade, prije no što misle na roditeljstvo, na kvalitetno obrazovanje i za odabir zanimanja koja će im pružati mogućnosti napredovanja, daljnjeg usavršavanja i razvijanja u njima, ali i da pronađu zadovoljstvo plaćom, koja im omogućava kvalitetan život – bez obzira na to jesu li ti poslovi tipični za žene odnosno muškarce. Na to treba upozoravati žene, a podjednako i potencijalne poslodavce.

I, naravno, nije naodmet zahtijevati gušću mrežu ustanova za skrb za djecu svih uzrasta, ali i razvijeniji sustav njege starijih i bolesnih članova društva. Mislim da su to recepti za održivu ”populacijsku politiku”.
Planovi su sve drugo, samo ne novi, ali i dalje unedogled aktualni.

Poneke mlade žene su u uličnim anketama, pune sebe, izjavile, kako ih politika ne zanima – kao da se radi o stvari o kojoj je sramno ili nezgodno uopće porazgovarati. Savjet, ne sasvim ozbiljan, ali unatoč tomu i realan: Zanimajte se za politiku, inače bi se politika mogla zanimati za vas!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija
    •  Papa Franjo razočarao? ''Urotnici'' i skrupulozni vjernici
    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?

> Svi tekstovi ovog autora