Predrag Matvejević, kod kuće u svijetu

Utopijski angažman pisanja ne samo otvorenih pisama, nego i privatni svijet kondicionala kojega je za sebe, koliko reaktivno (prema totalitarnim svjetovima kojima se obraćao), koliko pro-aktivno, slušajući svoju savjest, širom otvorio Predrag Matvejević, stvorio je jedan tih ali moćan prostor komunikacije s drugim i u ime drugoga koji je, upornošću i tvrdoglavošću koja ne haje za konzekvence, koja ne haje za vlastitu sigurnost mjerenu pred zrcalom humanosti i humanizma, stvorila duboko human prostor utopijske, produktivne uzaludnosti.

To se danas vidi s kraja njegova puta. Pošten, dosljedan, beskrompromisan i hrabar u traženju jedine života vrijedne katergorije: nemogućeg, Predrag je bio realističan u svojoj jednostavnosti.

Čemu se je nadao? Promjeni? Možda. Itekako svjestan da je ”sama istina u očima autentične disidencije važnija od pobjede.” Znao je i da totalitarni režimi (a njima se uglavnom, ako ne i u pravilu i obraćao) ne dopuštaju da se pokušaj promjene ”pretvori u događaj, a sam događaj u povijest…”

Pitanje od kojega pišući između azila i egzila Predrag Matvejević nije odustajao bilo je (i) kako humanizirati globalni prezent koji nam indiskriminativno osigurava idealne uvjete za izgon, samoizgon i nomadstvo?

Jer kakva bi to onda povijest bila… I, nadalje: ”Kad svojom žrtvom stekne ugled i povjerenje, disidencija postaje etičko mjerilo u društvu i njegovoj kulturi.”

Primat istine nad činjenicom pobjede, njezina nemoćna moć koja nije operativna, ali nije ni salonski kontemplativna te ugled i povjerenje koje postanu konzekvence jednog trajnog, upornog, tvrdoglavog angažmana za kojega se netko tko se takva posla poduhiti smije s pravom i iskreno i privremeno umoriti i zapitati: čemu sve ovo, upravo jest pobjeda.

Ne pobjeda jedne misli nad jednim režimom. Ne pobjeda pojedinca, ili projekta nad jednom kvarnom paradigmom: pobjeda je to ljudskosti u višedimenzionalnom, obeščovječenom svijetu, pokretači, dinamike, igre… kojega su prostom oku nevidljivi.

Otvoriti oči za drugoga i drugome ne mora uvijek biti čin paternaliziranja. Može biti samo nježan pokret ruke kojim se prozirna zavjesa pomakne u stranu i onaj tko čita, onaj kome je pisano, onaj kome je čitano… očima bliskog drugog vidi sebe.

I baš taj trenutak kreativnog poistovjećenja, to očuđenje, ono je što angažirano i apelativno pismo Predraga Matvejevića, čini možda posljednjim regionalnim estetskim dokumentom visoko literariziranog modernizma, ali i razrahljenom inačicom pitanja ”što da se radi”.

Uporno sve do jučer kada je došao i dan za put: iz međuzemlja azila i egzila u onaj finalni izlazak iz svijeta.

Čemu se je nadao? Promjeni? Možda. Itekako svjestan da je ”sama istina u očima autentične disidencije važnija od pobjede.” Znao je i da totalitarni režimi (a njima se uglavnom, ako ne i u pravilu i obraćao) ne dopuštaju da se pokušaj promjene ”pretvori u događaj, a sam događaj u povijest…”

Pitanje od kojega pišući između azila i egzila Predrag Matvejević nije odustajao bilo je (i) kako humanizirati globalni prezent koji nam indiskriminativno osigurava idealne uvjete za izgon, samoizgon i nomadstvo?

Kako ostati normalan u svijetu ratova i higijene smrti kao krajnje konzekvence izvedbenih planova kvaziteoloških zamisli polit-diletanata sviju fela?

Kako egzilant u kontekstu globalne industrije poništenja ja, ne izgubivši vlastiti dignitet, posebnost i sebstvo može, unatoč gubitku kontinuiteta, nastaviti služiti ideji humanizma i što je još važnije od toga, humanosti?

Kako se humanist i intelektualac poput Matvejevića lociran između, može uopće izboriti za glas koji neće biti preglasan i time preskriptivan, a niti tih do nečujnosti?

Može ako se govornik služi glasom kojim se izgovara riječ koja govori, posudit ću riječi Avde Sidrana, ”između povijesti i majčina lica”.

Neki književnici, pjesnici, intelektualci… egzilanti koji su, svjesni da egzil iz osoba i grupa izbija dignitet, znaju da trebaju i mogu, baš iz te ispod-nule-pozicije uzvratiti udarac tako da samom iskustvu egzila bilo izgrade bilo vrate dostojanstvo.

Kako egzilant u kontekstu globalne industrije poništenja ja, ne izgubivši vlastiti dignitet, posebnost i sebstvo može, unatoč gubitku kontinuiteta, nastaviti služiti ideji humanizma i što je još važnije od toga, humanosti?

To je, po mojemu skromnome sudu, učinio Predrag Matvejević. Itekako svjestan da svatko od nas ima svoju Lampeduzu… da se svi možemo u trenutku naći nedokumentirani, najednom izgubljeni, ljudi s poviješću, ali bez jezika na kojemu bi je izrekli, a još više i tužnije, bez uha koje bi ju bilo voljno saslušati, Predrag je potpisujući svaku svoju riječ imenom i prezimenom, govorio i u naše ime. Za nas i o nama.

Bilo da je živio dimenzije unutarnjeg egzila, bilo da se opredijelio za prostor između azila i egzila, naš Pedja posuđivao je glas onima koji ga nisu imali.

Da je samo to napravio, a nije, bilo bi to i više nego dovoljno da ga upamtimo kao intelektualnu gromadu koja se dobrovoljno postavljala nad ponorima bezumlja za nas obavljajući trajni rad prevoditelja: s jezika besmisla svijeta na jezik smisla literature!

(Prenosimo iz Novoga lista).

    •  Nije baš sve u ovoj knjizi o jazzu, ali je jazz u njoj posvuda
    •  Bilješke uz Deklaraciju o zajedničkom jeziku
    •  Tko to točno priča u Karakaševoj šumi?

> Svi tekstovi ovog autora