autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Predsjednički izbori u parku za pse

AUTOR: Ivana Šojat / 02.05.2020.

Ivana Šojat

Sve ideje organizirane i konstrukcijski pretočene u ideologije na općeljudskoj, povijesnoj razini su se pokazale čudovišnima i isključivima. Oslobođenje iz okova jedne paradigme uvijek je nužno dovelo do drukčijih, ali ponovno krutih okvira nove paradigme.

I uvijek je tu bilo ljudi i nadljudi, brojeva ”nedostojnih” časne titule ljudskosti i ”heroja”.

I uvijek je u te ”revolucionarne preobrazbe” društva bila uključena mitologija, novokomponirana ili izvučena iz mraka usmenih predaja o posebnosti nekih, uvijek vojska, tajna policija, policija s pendrecima za čuvanje novopronađenog raja od nevidljivih i podmuklih neprijatelja.

Na općem, oku vidljivom planu sve je uvijek bilo idilično, nakićeno barjacima i koračnicama, čak i ako su ispod te paradne površine u mukama umirali unaprijed utvrđenom definicijom nepodobni – rođenjem ili neslaganjem.

Sve do nas i naših populista i demagoga, sve do njihovih maloumnih definicija tako bliskih širokim masama. Zahvaljujući njima, moćne, krvave i prečesto opasne ideologije srozale su se na dnevnu politiku koja ne razmatra, ne argumentira, ne zalazi ispod površine, ne traži kauzalnost, utemeljenost, opravdanost.

Po objavi rezultata predsjedničkih izbora, maskirni gospodin prestaje dolaziti u park za pse. Ako bi njegov pas poželio na ulici prići nekom od svojih četveronožnih, ”izdajničkih” prijatelja, domoljubni gospodin kojemu se Milanovićevom inauguracijom svijet urušio, urlao bi na svog psa i mlatio ga

Empirijski se, zorno, ta tvrdnja može dočarati pričicom o skupini od pet ljudi i osam pasa u jednom od osječkih parkova za pse. Prije, tijekom i nakon posljednjih predsjedničkih izbora. Ljudi si na početku priče znaju imena, znaju si približnu dob, znaju iz koje su gradske četvrti.

Dok psi trče za lopticama, ljudi razgovaraju, jer razgovarati je ljudski, pa tako postupno doznaju da pripadaju različitim političkim grupacijama.

Svi su po nacionalnosti Hrvati. To je u ovim okolnostima važno napomenuti, jer to je krasno. Idilično. Budući da nema takozvanih povijesnih, krvnih ili nacionalnih neprijatelja.

Problemi nastaju na samim počecima predsjedničke kampanje, kad na vidjelo izlazi da im se politička nagnuća kreću od gotovo krajnje ljevice, do ekstremne desnice. Što bivša predsjednica više posrće svojim nebuloznim izjavama, to pripadnik ekstremnije desnog kraka političkog spektra u park za pse dolazi u potpunijoj maskirnoj odori koju povremeno nadopunjava čak i beretkom.

A kako je politika u nas važnija tema od svih boleština i osobnih ekonomskih slomova, pa čak i čukljeva, tako i u tom parku za pse predsjednički izbori s vremenom postaju glavna, nepresušna tema.

Gospodin u maskirnoj odori sa psom u jednom trenutku, u nedostatku boljeg argumenta, iživciran uzvikuje: ”Ali, ona je barem lijepa! Ne kao onaj rošavi udbaš!”

Netko mu od prisutnih pokušava objasniti sav idiotizam uporabe pojma udbaš u dvadeset i prvom stoljeću, kao i irelevantnost ljepote za funkciju predsjednika neke države, no on samo gnjevan ponavlja kako je spreman boriti se protiv svih mrzitelja Hrvatske.

Psi se igraju. Dotični svog psa počinje sve sporadičnije dovoditi u društvo njegovih psećih prijatelja. Pseći prijatelji njegovog psa su se, po uzoru na njihove vlasnike, pretvorili u mrzitelje svega hrvatskog.

Sve ideje organizirane i konstrukcijski pretočene u ideologije na općeljudskoj, povijesnoj razini su se pokazale čudovišnima i isključivima. Oslobođenje iz okova jedne paradigme uvijek je nužno dovelo do drukčijih, ali ponovno krutih okvira nove paradigme

Po objavi rezultata predsjedničkih izbora, maskirni gospodin prestaje dolaziti u park za pse. Ako bi njegov pas poželio na ulici prići nekom od svojih četveronožnih, ”izdajničkih” prijatelja, domoljubni gospodin kojemu se Milanovićevom inauguracijom svijet urušio, urlao bi na svog psa i mlatio ga.

Valjda kako se ne bi priklonio petoj koloni mrzitelja Lijepe Njegove. Lijepe koju vole (i voljeti valjda smiju) samo oni koji se uklapaju u klaustrofobično usku definiciju koja diskvalificira svakog tko nije katolik i tko ne niječe Jasenovac kao stratište i mjesto sramotnog zločina.

Nije tako više dovoljan dobrovoljački staž u Domovinskom ratu, pa čak ni ranjavanje, kao ni stvaran doprinos zajednici.

Dovoljno je, međutim, u dnevno-političke svrhe prionuti uz definicijske floskule s desnom rukom na srcu da bi se prikrili svi klijentelizmi, uhljebništva, krađe, sva ruganja zdravom razumu i napretku, zapravo idolopoklonstva upakirana u samo deklarativno domoljublje.

U stilu Luja XIV: ”Država, to sam ja!”, odnosno ona ili on. Pa tom nakaznom, općeprihvaćenom objavom dobivamo premisu lišenu svake logike koja zapravo djeluje prilično staljinistički: Država, to je ona ili on. Država se utjelovila u poglavaru. Tko mrzi poglavara, mrzi domovinu. I on je neprijatelj. A neprijatelja treba…

AKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: