Predsjedničko denunciranje i hrvatski kulturološki cirkusi

Nitko nije iznenađen verbalnim eskapadama predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića o navodnoj seksualnoj orijentaciji novoimenovanog ministra gospodarstva Damira Habijana.

Već smo se naslušali predsjednikovih politički nekorektnih izjava o pravobraniteljici za ravnopravnost spolova Višnji Ljubičić, o holivudskim glumicama i o drugim osobama koje ne cijeni i o onima koje doživljava kao svoje protivnike, koje ne štedi i koje neargumentirano, ”emocionalno” komentira.

Kao psihijatrica ja znam vrijednost i važnost emocija u ljudskom životu i u komunikaciji, ali to ne znači da opravdavam političare koji si ugađaju izljevima svojih bolesnih raspoloženja jer nisu za to birani već su od naroda postavljeni da svojim znanjem, svojim racijom i zrelošću rade za narod i pomažu pozitivne društvene procese, sprečavaju sukobe i katastrofe (na primjer, podjele u društvu i ratove).

Pitanje što je javna, a što osobna sfera, kad pričamo o seksualnoj orijentaciji, potpuno je deplasirano kad bez dozvole osobe netko otkriva intimne podatke koji nemaju veze s javnim poslom koji će ta osoba obavljati. To onda nije nikakvo autanje, kako Milanoviću tepaju neki naši mediji, već maligna politička denuncijacija usmjerena na oštećivanje političkog protivnika, stranke kojoj pripada javno žrtvovani pojedinac.

Ne želim se u ovom tekstu detaljnije i dalje baviti Milanovićem za kojeg je meni jasno da je on populistički, nečastan i nepristojan političar koji može biti u društvu s Donaldom Trumpom i Jairom M. Bolsonarom. Spominjem ga jer njegovi nastupi bitno doprinose toksičnosti hrvatske javne scene.

Pored nezrelog predsjednika RH, koji kvari gotovo sve što se javnim nastupom pokvariti može, politička atmosfera u Hrvatskoj je zatrovana neiskorijenjenim ustašovanjem (nedavni događaji u Zadru pokazuju dimenziju te hrvatske sramote), ulizivanjem raznim nasilnicima kao što su nogometni navijači (”naši dečki”), negativnim stavom prema LGBTQ+ osobama, ksenofobijom i stalnim strahom od utjecaja Istoka (čitaj Srbije) što je jadno i ponižavajuće za hrvatske građane.

Zašto bi se bilo tko u Hrvatskoj trebao bojati Aleksandre Prijović jer je napunila pet Arena zaredom? Je li ovaj naš narod toliko iskompleksiran da mu nacionalni identitet uzdrma jedna mlada pjevačica koja nema veze s politikom? Izgleda da jest.

Ingrina Arena na Laništu može postojati samo ako ju pune umjetnici i sportaši jer je inače skupa rupa bez dna koja i Ingru i Grad Zagreb vodi u propast. I tako se nađu Aleksandra Prijović i Dino Merlin koji ju napune publikom do zadnjeg mjesta pet odnosno četiri puta.

Tko brani hrvatskim glazbenicima, pjevačima, bendovima i klapama pa probaju učiniti isti pothvat? Nitko. Mogu puniti Arenu 365 dana u godini ako su za to sposobni. Mnogi jesu, pa neka krenu. Prljavo kazalište je, koliko znam, postavilo rekord u broju publike okupljene na koncertu 1989. godine što je do sad ostalo neoboreno.

Ljudi slušaju ono što vole, ono što osjećaju, ono što osvaja njihova srca i umove i to nema veze s tim što ta glazba, primjerice, nije po mom ukusu. Prljavo kazalište jest meni predragi bend, a u Areni sam bila samo na koncertu Leonarda Cohena 2010. godine i taj glazbeni događaj neću nikad zaboraviti. Međutim, poznato je da o ukusima ne vrijedi raspravljati.

Ovo je otvoreno društvo, slobodno tržište i tu umjetnici, koji svojim djelovanjem, pjevanjem u ovom slučaju, ne šire mržnju već daju publici koja ih dolazi slušati ono što im treba. Ljudi imaju na to pravo.

Eksplicitna nasilna naracija nekih žanrova, kao što je to trap generacije Z i rap, prihvaćena je na hrvatskoj kulturnoj sceni, što nije ni krivo ni opasno, jer je umjetnost uvijek obrađivala bolne životne teme pomažući razumijevanju teške stvarnosti i ”grešnih” aktivnosti (droga, nasilje, mizoginija…).

Kako trap, rap i gangsta rap dolaze sa Zapada čini se da ih naše društvo lakše ”probavlja” unatoč njihovim tematskim manjkavostima. Njihova mlada publika nije tako brojna kao što je ona koja prati Aleksandru Prijović, Dina Merlina ili Zdravka Čolića, iako ti zapadni trendovi nisu nikakva elitna i tzv. visoka umjetnost da bi to objasnilo i opravdalo male brojke zainteresiranih.

Pitanje je zašto je to tako i zašto mladi ljudi u Hrvatskoj radije i masovnije posjećuju glazbene događaje koji dolaze s Istoka i koji su dio istočne tradicije nego što prate suvremene mladenačke zapadne trendove (mi se kunemo u Zapad i preziremo Balkan en général). Nije na to lako naći odgovor.

Meni se čini, ne iz muzikološke već iz psihološke perspektive što je moj fah, da mladim ljudima uzbuđenje, ljutnja i bijes koje potiču trap i rap žanrovi nisu toliko potrebni kao što su emocije ljubavi, tuge i radosti koje im bude ”cajke”. Nisu svi reperi TBF, Edo Maajka i Dubioza kolektiv koje svi vole jer su beskrajno duhoviti kritičari i pozitivci. Treba imati talenta i moći izraziti bunt i kritiku, a da se crna žuč i krv ne prelijevaju preko pozornice.

Nisu svi hrvatski glazbenici nedovoljno prihvaćeni od nacionalne publike. Naš izvođač, Marko Perković Thompson, ne može se potužiti na manjak fanova koje ima diljem Lijepe Naše, Hercegovine i dijaspore i može napuniti svaki stadion i dvoranu. Kako već napisah, ljudi vole koga vole. Thompsona Hrvati vole više od Olivera Dragojevića, više od Miše Kovača, više od Gibonnija i više od brojnih izvrsnih pjevača i bendova koje imamo u našoj zemlji.

Ne bih ništa rekla o Thompsonovom pjevanju već o temama koje prevladavaju kroz tekstove nekih njegovih pjesama koje bude pokliče publike od kojih se meni diže kosa na glavi. Zna se koji su to pokliči i zna se što oni predstavljaju i iz koje kobne mržnje su izrasli. Jasno je i kakvu toksičnost za hrvatsko društvo znače ta ”događanja naroda” koji odgovara ”spremni” na Thompsonov urlik ”ZDS” (Stradun, 6. prosinca 2019., Indeks, 23:40, 6. prosinca 2019.).

Hrvatsko društvo i njegove institucije su krajnje ambivalentni prema ustaškom divljanju i pozdravu ZDS koji je nedvojbeno širenje mržnje najgore povijesno poznate vrste. Kao, može se to u nekim slučajevima ”malo” koristiti (na primjer, na početku Thompsonove pjesme ”Čavoglave” kad on uzvikne ZDS) bez da to bude zakonski kvalificirano kao ustaško iživljavanje. E pa kao što se ne može biti malo trudan, ne može se biti ni malo ustaša.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Grubo ignoriranje bullyinga
    •  Hrvatska u protekloj sezoni kiselih krastavaca
    •  Olimpijsko prigovaranje
    •  Još uvijek nam nedostaje iskreno kajanje na tugu u Jasenovcu
    •  Predsjednik svih građana Hrvatske je nezreli maligni narcis
    •  Sve strukture za skrbništvo su Severini nanijele nepravdu
    •  Religije i mir na Zemlji – Mir, mir, mir do neba
    •  Antisemitizam se može koristiti kao pogonsko gorivo za mlažnjake
    •  Brutalno zlostavljanje Klare nije Buntiću prvi nasilni čin
    •  Jesmo li mi zaista protiv svakog nasilja?

> Svi tekstovi ovog autora