Previše je to sramote

Posljednji tragični brodolomi kod otoka Lampeduse, 3. i 11. listopada, u kojima je smrtno stradalo najmanje 350 ”ilegalnih” useljenika, najzornije pokazuju opake kontradikcije u koje upada bogati svijet u odnosu na migratorne struje i, konkretno, europski političari, to jest, oni koji su odgovorni za politički deficit Europske unije na tom terenu.

 

Ojačati na višestruki i urgentan način ”operacije sigurnosti i spašavanja” jest potreba, nužnost, ali ipak samo zakrpa na poderanom mantilu kojim se pokušava prikriti europska moralna golotinja. Problem useljenika traži dubinska rješenja, zaista koordiniranu politiku na duge staze, koja će biti sposobna izdržati sve veća iskušenja društvenih treskanja zemalja koje se dodiruju ili gravitiraju prema Europi.

 

Politička nestabilnost u zemljama afričkoga sjevera, kojoj svjedočimo, naizgled jest glavni detonator ovih posljednjih dramatičkih pomorskih događaja, ali, kako smo napisali prošli petak, golemi broj onih koji umiru na obali Europe dolazi iz Somalije, Eritreje i iz drugih ”promašenih” zemalja, za koje se Unija zanima tek sporedno, ako tamošnji gusari napadnu neki ”naš” brod, otprilike tako.

 

Istina je sljedeća: neki su bilateralni ugovori napravljeni kako bi mafije imale pod kontrolom promet izbjeglica i imigranata i da situacija ne pukne u potpunosti. Sada je jasno, migratorska politika zemalja Unije (nije Hrvatska tu ništa bolja: pogledajte samo centar za azilante u Ježevu, na autocesti nadomak Zagrebu, kao da promatrate nacistički, Karadžićev ili nekakav konc-logor HVO-a) mora pronaći mehanizme učinkovitije nego one kojima sada lokalizira dramu samo nešto južnije od samog kontinenta, na obali jednog otoka.

 

EU bi trebala moći provesti politiku koja će obeshrabriti mafijaše koji se bave prebacivanjem ljudi preko Mediterana i prepoznati one koji zaista bježe iz svojih domova zbog političkih i ozbiljnih humanitarnih razloga. Osim toga, nije pravedno da zemlje juga snose veći teret od zemalja europskog sjevera.

 

Na ovo će mi se prigovoriti da Europa ima dovoljno vlastitih problema, da se ne smiju otvarati granice jer će se stvoriti stampedo, da se problemi tih ljudi moraju riješiti u njihovim zemljama… Ali ja vam to ne prihvaćam, to je diskurs ultranacionalista u Francuskoj, koji govore da Romima u toj zemlji nije mjesto i to čine baš istim riječima kojima su se nacisti obraćali Židovima u Berlinu tridesetih.

 

Europa mora imati politike koje će biti u suglasnosti s principima kulture ljudskih prava koje zastupa. I to u prvome redu zbog rastućeg ksenofobnog diskursa koji se širi ne samo Francuskom, Mađarskom ili Grčkom.

 

Malo je koristi od toga da lamentiramo o tome da je EU dala državljanstvo, posthumno, mrtvima na Lampedusi, dok se izriču novčane kazne preživjelima pomorskih havarija. Ništa nemamo od zgražavanja nad hipokrizijom političara. Nije Italija sama u tim gadnim poslovima. Čak 15 zemalja EU kažnjavaju, na primjer, građane koji daju u najam svoje stanove onima koji su ušli u Uniju na ”ilegalan” način, a takve nesretnike može se zatvoriti u te naše drage konc-logore na godinu i pol dana.

 

Možda bi poštenije bilo da se postupa kao što čini liberalna Vlada Australije, koja imigrante koji stižu uglavnom iz Indonezije nakon 500 km morskih muka i strahova do otoka Christmas, istoga časa šalje u centre za azilante, ali izvan Australije, u Papuji ili na otoke Pacifika kao što su Nauru ili Manus, gdje polude i, što ispada jako praktično, počine suicid – pa da Europska Unija te nesretnike locira na nekom pustom otoku (eto prilike da Hrvatska profitira i da opet otvori logor na Golom ili na Svetom Grguru). Naime, ja mislim kako sramote ima toliko da je pošteno podijeliti je bratski.

 

    •  10 godina od smrti Živka Kustića me i dalje jedno proganja
    •  Šeperova odluka o “ukazanjima” u Amsterdamu i Međugorje
    •  Gasi se franjevačka provincia koja me dovela u Hrvatsku
    •  Dokle će Crkva koristiti Jazovku da dezavuira antifašizam?
    •  U povodu Dana državnosti, datuma kojeg se HDZ-ovci srame
    •  30 je godina od, možda, najboljeg intervjua u mojoj karijeri
    •  Mons. Ivo Martinović, dostojan sljedbenik Srećka Badurine
    •  Jürgen Moltmann: Nema progresa bez ekološke pravednosti
    •  Papa nije rekao ''pederčine'', već ''pederi'',  pa što?
    •  35 godina života u Hrvatskoj, 30 godina mrzilačkih napada

> Svi tekstovi ovog autora