Projekt Kolinda

Biografije nisu nevažne jer se kroz njih prati formiranje osobe, njenog karaktera, snaga volje, psihičke osobine, ambicije, dosljednosti… Posebno je to značajno za političke karijere, ideologije koje ih pokreću, ciljeve koje postavljaju, sredstva koja koriste.

Od kada je izabrana za predsjednicu Republike Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović ne prestaje privlačiti pažnju javnosti, domaće i strane, svojim političkim stavovima. Mnogi analitičari te istupe tumače kao gafove, kao rezultat njenog neobrazovanja, ”podkapacitiranosti”, nepoznavanja povijesti, kao pogrešne ideološke nastrojenosti i opredijeljenosti.

Međutim, ako i površno pogledamo njenu biografiju, upada u oči nekoliko činjenica značajnih za formiranje njene osobe.

Ona veoma dobro zna s koje strane ”zavjese” je živjela i odrastala, zna cijenu ”crvenog pasoša” s kojim se školovala u SAD-u, zna sve prednosti koje je on pružao svima koji su s njim putovali po svijetu

Prvo, obrazovanje. Ona je uvijek bila dobra i marljiva učenica, lako je usvajala znanja, čak bila kreativna. Srednju školu je završila u SAD-u, tamo se dopunski obrazovala baš u oblasti povijesti, i to one evropske. Završila je Filozofski fakultet, stekla aktivno znanje u više jezika, a nekoliko zna pasivno, što je pretpostavka za dodatno stručno usavršavanje i proširivanje znanja.

Završila je postdiplomski studij iz veoma važne oblasti – međunarodni odnosi, što obuhvaća i diplomaciju. Specijalizirala se za odnose SAD-a i SSSR-a u vrijeme Reganove administracije, drugim riječima, veoma dobro se uputila u Hladni rat i njegov kraj, pad ”željezne zavjese”. U tim znanjima ona nije amater.

Drugo, karijera i praktična iskustva. Radila je u Ministarstvu vanjskih poslova svoje države, bila ministrica vanjskih poslova i evropskih integracija, zatim ambasadorica u SAD-u i pomoćnica glavnog tajnika NATO-a. Po svemu zavidna i impresivna karijera koja se spajala sa znanjima stečenim obrazovanjem.

Treće, socijalno porijeklo. Po njenim riječima, imala je bezbrižno djetinjstvo, slobodno odrastanje i iznimne mogućnosti obrazovanja koje nisu imala druga djeca. To upućuje na to da je njena obitelj bila imućna, da ne nosi dječje frustracije siromaštva.

Četvrto, ideološka usmjerenost. Njena obitelj nije bila pod ideološkim pritiscima; bili su, opet po njenim riječima, apolitični. Obitelj nije imala potrebu skrivati svoje katoličanstvo i hrvatstvo, išli su svi u crkvu, odrastala je u katoličkoj tradiciji, pjevala u crkvenom zboru…

Zbog toga nisu ništa trpili. Čak njen djed po majci bio je partizan, ali nije podržavao komunistički režim, opet bez posljedica. Također, obitelj nije bila ni ustaška ni proustaška (imala je strica u JNA). Iz, općenito govoreći, politički neutralnog odrastanja logično je nastala politička neutralnost odrasle osobe, u najmanju ruku bez ekstremnih ideologija.

Dakle, potpuno je netačno i pogrešno tvrditi da je predsjednica neobrazovana, ”podkapacitirana”, kontradiktorna, frustrirana, nesnalažljiva, bez iskustva, bez poznavanja međunarodnih odnosa i povijesti, ideološki dezorijentirana.

Ona ne nosi nikakve traume iz djetinjstva, iz vremena odrastanja, školovanja i gradnje profesionalne karijere. Moglo bi se reći da joj je sve išlo na ruku, lako.

Međutim, ako se prisjetimo njenog predsjedničkog nastupa – prvi značajniji korak joj je bio iz predsjedničke rezidencije ukloniti bistu Josipa Broza Tita koju je postavio predsjednik Tuđman u galeriju hrvatskih velikana.

Ona nije imala nikakav osobni razlog za to, nije mogla biti motivirana ni socijalnim ni političkim frustracijama i traumama. Naprotiv, pretpostaviti je da je Tito u obitelji bio poštovan kao partizanski komandant jer se djed sigurno nije odricao svoje antifašističke prošlosti.

Također, kao magistrant međunarodnih odnosa, i to američko-sovjetskih u vrijeme rušenja ”željezne zavjese” i okončanja Hladnog rata, ona veoma dobro zna šta je ta ”zavjesa” značila, kako je nastala, kako je uklonjena i dokle se prostirala.

Završila je postdiplomski studij iz veoma važne oblasti – međunarodni odnosi, što obuhvaća i diplomaciju. Specijalizirala se za odnose SAD-a i SSSR-a u vrijeme Reganove administracije, drugim riječima, veoma dobro se uputila u Hladni rat i njegov kraj, pad ”željezne zavjese”. U tim znanjima ona nije amater

Ona veoma dobro zna s koje strane ”zavjese” je živjela i odrastala, zna cijenu ”crvenog pasoša” s kojim se školovala u SAD-u, zna sve prednosti koje je on pružao svima koji su s njim putovali po svijetu.

Oni s one strane ”zavjese” to nisu mogli, posebno u SAD, jer su poteškoće imali s obje strane. Nepoznato je da je netko s ”crvenim pasošem” doživljavao poniženja u svijetu kao što ona tvrdi. Naprotiv, taj je dokument bio jedan od najcjenjenijih putnih isprava u svijetu.

Njena obitelj je bila prosječna jugoslavenska obitelj u svemu. Nema nikakvih pokazatelja da je u vrijeme Titovog režima patila i da je bila obrazac patnje naroda. Najveća frustracija je bio jogurt, jedan isti, s istom dosadnom ambalažom, istim okusom i mirisom, iako se iz njene biografije čini da je rasla uz domaće mlijeko, zdravo i bez konzervansa, spremljeno u lonce, a ne u plastična pakovanja.

Hvalila se da je kao tinejdžerka kod kuće vozila traktor, bila radišna i odgovorna prema kućnim obavezama; teško traktor može biti obilježje siromaštva i patnje.

Predsjednica zna povijest, posebno evropsku koja ju je iznimno zanimala i u koju se uputila. Veoma dobro zna odnos antifašizma i fašizma, komunizma i nacizma, ulogu partizana u Drugom svjetskom ratu, onih evropskih i Titovih.

Za one evropske ima riječi hvale, pozitivno do glorifikacije ocjenjuje njihovu borbu, ali za jugoslavenske, preciznije hrvatske, tvrdi da su bili nepoželjniji od fašista i blati ih gdje stigne.

Ona precizno zna ulogu poljskih partizana, pa kako ne bi znala Titovih kojima je pripadao njen djed. Zna za holokaust, za žrtve nacizma širom svijeta, kako ne bi znala za žrtve u Hrvatskoj u vrijeme NDH, u hrvatskim logorima, posebno u Jasenovcu.

Ona ta stratišta posjećuje privatno, skriveno od javnosti da ne bi netko njenu funkciju povezao s tim.

Nasuprot tome, javno se klanja fašistima na raznim mjestima i otvara im obilježja. Hrvatske neofašiste po svijetu naziva hrvatskim domoljubima, možda i većima od onih koji su dali živote za današnju Hrvatsku.

S njima identificira svoju predsjedničku funkciju, a to znači i hrvatsku državu.

Za razliku od nje, funkcioneri iza ”zavjese” strogo razlikuju totalitaristički sistem u kome su živjeli od antifašističke borbe u koju su bili uključeni. Tom borbom se ponose, ona je legitimacija njihove pripadnosti evropskim narodima i njihovom antifašističkom pokretu.

Od kada je izabrana za predsjednicu Republike Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović ne prestaje privlačiti pažnju javnosti, domaće i strane, svojim političkim stavovima. Mnogi analitičari te istupe tumače kao gafove, kao rezultat njenog neobrazovanja, ”podkapacitiranosti”, nepoznavanja povijesti, kao pogrešne ideološke nastrojenosti i opredijeljenosti

Te kontradiktornosti predsjednice ne treba tumačiti kao nedosljednosti. Ona dobro zna što radi, ona zna da to što govori ne govori za domaću publiku. Ona govori za zapadni svijet, ona njemu dokazuje lojalnost, a ne hrvatskoj javnosti kojoj se ne mogu (još) podvaliti laži kao istina. Nju domaća javnost ne zanima jer očito ne osjeća prema njoj nikakav dug.

O čemu se onda radi? Zašto predsjednica navlači na sebe podsmijeh, omalovažavanje, podcjenjivanje? Kome se predsjednica odužuje i zašto?

Izvjesno je da se predsjednica svrstala u propagandnu mašineriju, potpuno svjesno i ciljano, koja nastoji revidirati evropsku povijest, povijest borbe protiv fašizma, međunarodne odnose iz vremena Hladnog rata, te prikriti prave uzroke propasti bivše zajedničke države Jugoslavije, ulogu zapadnog svijeta u tome i namjere s novonastalim državama.

Temeljni cilj zapadnog svijeta je bio, još u vremenu nastanka i ekspanzije fašizma, zaustaviti širenje komunističke ideologije. Zna se da je za zapadni svijet tridesetih godina prošlog stoljeća glavni problem bio komunizam, a ne fašizam.

To se nije promijenilo ni poslije Drugog svjetskog rata.

Na meti je posebno bila Jugoslavija kao uspješan socijalistički projekt za razliku od drugih komunističkih projekata. Bila je to prosperitetna država, s najvećom stopom ekonomskog rasta u svijetu, s razvijenom privredom, sa zavidnim standardom o kome oni s druge strane ”zavjese” nisu mogli ni sanjati, s besplatnim obrazovanjem i zdravstvenom zaštitom, osiguranim mirovinama, s garantiranim pravom na posao i s mnogim drugim socijalnim pravima građana.

Jugoslavija je bila svjetski poznata i priznata država (s ”crvenim pasošem”), tvorac Pokreta nesvrstanih koji se borio za samostalan razvoj naroda i država između velikih sila i blokovskih podjela.

Imala je multietničko društvo i harmonizirane odnose među nacionalnim zajednicama, među republikama je bila solidarnost i razumijevanje kojima se ujednačavao njihov ekonomski razvoj. (Hrvatska je mnogima u takvoj državi bila najrazvijenija i najpoželjnija za život).

Zapadni svijet je želio uništiti tu državu koja se samostalno i uspješno razvijala i imala ogroman međunarodni ugled. To uništenje nije moglo biti bez uništenja svih tadašnjih republika, dakle i Hrvatske. I u tome se uspjelo.

Naravno, to nije išlo bez domaćih saradnika koji su prihvatili fragmentaciju republika.

Međutim, to je bio projekt koji je uključivao i fragmentaciju naroda i koji se nije mogao provesti bez rata.

Biografije nisu nevažne jer se kroz njih prati formiranje osobe, njenog karaktera, snaga volje, psihičke osobine, ambicije, dosljednosti… Posebno je to značajno za političke karijere, ideologije koje ih pokreću, ciljeve koje postavljaju, sredstva koja koriste

Vjerojatno ni njegovi autori nisu očekivali da će rat biti tako krvav, s toliko zločina, s genocidom i s toliko teških posljedica.

Domaći sudionici u tome nisu svjesni svih ciljeva koji su izvana postavljeni. Njihove nove države nisu projektirane kao uspješne i poželjne za život nego kao žarišta sukoba.

U njihovoj fragmentaciji je bez ekonomskog ropstva nemoguće riješiti ekonomske probleme na koje nailaze. Njihovo stanovništvo se nametnutom privatizacijom raslojava i osiromašuje. Školovana radna snaga polako odlazi u zapadne zemlje i ugrožava domaću demografsku sliku. Ekonomskim resursima su ovladale korporativne elite, a tokovima novca upravljaju privatne strane banke koje izvlače milijarde dobiti.

Tvorcima projekta, kao i njihovim domaćim suradnicima, podjednako se teško suočiti s tim. Radi toga se projekt i sve posljedice koje su uslijedile nastoji legitimirati. Mora se ovladati prošlošću da bi se opravdala budućnost.

Taj proces legitimacije počinje izjednačavanjem antifašizma s fašizmom, komunizma s nacizmom. (EU je donijela i rezoluciju o tome, a hrvatska Vlada formirala komisiju koja to treba uraditi).

Mora se dobiti dovoljno argumenata za rušenje jednog uspješnog projekta. Radi toga ga treba izjednačiti s onim zločinačkim, prebaciti s one strane ”željezne zavjese”, sve njegove prednosti zanijekati, a sve slabosti preuveličati do nepodnošljivosti.

Treba ga prikazati kao frustrirajući, restriktivan, nedemokratski, nenarodni, nečovječni. Treba uništiti sjećanje na njega, svaku emotivnu vezu, svaku idejnu poveznicu s njim.

Nije se računalo, ili možda jeste, da će se razaranjem države razoriti društvene veze koje su postojale, da će se uništiti zajednice koje su živjele zajedno, da će se  razoriti obitelji, da će podjela naroda dostići prag neprijateljstva i mržnje.

To podjednako razara sve novonastale države i sve narodne zajednice u njima.

Sve je to vidljivo i sve postaje vidljivije, ali se projekt ne zaustavlja. On ide dalje i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je dio tog projekta, kao i mnogi drugi.

Ona je samo otvorenija od ostalih i upornija, što je vjerojatno posljedica odgoja.

To nije ni glupost, ni neobrazovanost, ni socijalna frustracija, ni ideološka neizgrađenost. Ona je ozbiljan suradnik na projektu.

Problem je jedino u tome da njena država unutar toga projekta ne prosperira. Taj projekt podjednako razara Hrvatsku kao što je razorio i Jugoslaviju.

Ona dobro zna što radi, ona zna da to što govori ne govori za domaću publiku. Ona govori za zapadni svijet, ona njemu dokazuje lojalnost, a ne hrvatskoj javnosti kojoj se ne mogu (još) podvaliti laži kao istina. Nju domaća javnost ne zanima jer očito ne osjeća prema njoj nikakav dug

Evropsko sklonište joj nije pomoglo, jer kada se otvore procesi, teško se zaustavljaju. Propada joj privreda i poljoprivreda, uništeni su najveći industrijski i poljoprivredni proizvođači, jedina djelatnost koja se uspijeva održati je uslužna, tj. sluganska.

Propada joj društvo, demografska slika je katastrofalna, ideološki se društvo dijeli i nalazi na ivici sukoba. Ti procesi su pojačani ulaskom Hrvatske u EU.

U nastojanju da se evropeizira Hrvatska svoju lojalnost zapadnom svijetu dokazuje pristajanjem na reviziju povijesti, što uključuje i radikalni antikomunizam. Naravno, najupečatljivija i najpoželjnija varijanta je ubojstvo vlastite prošlosti.

U tom kontekstu, predsjednica je glavni legitimirajući faktor razarajuće politike prema zapadnom Balkanu.

Ta politika se ne zaustavlja obnovom starog socijalističkog sistema, niti obnovom države koja je već propala. To svi znaju i nitko to više ne želi.

Budućnost se ne može graditi na imitacijama prošlosti. Ali se ne može graditi ni na njenom friziranju.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dok je padao Vukovar slavila se zločinačka ”Herceg-Bosna”!
    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Sadašnjost i budućnost referendumske BiH
    •  Kako smo prije 30 godina izbjegli podjelu BiH
    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Fašizam i antifašizam 80 godina poslije AVNOJ-a
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (2. dio)
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (1. dio)
    •  Prekrajanje povijesti u funkciji je bošnjačkoga nacionalizma
    •  Bez Oluje ne bi bilo Republike Srpske

> Svi tekstovi ovog autora