P(r)opis stanovništva: il’ si Hrvat il’ si Srbin!

U popisu stanovništva postavljeno je pitanje i, podrazumijeva se, traži odgovor, doduše proizvoljan, što je pohvalno; dakle, pitanje o nacionalnom pripadanju.

Nisam siguran, zaboravio sam kojim i kakvim je rasporedom riječi ono formulirano, ali suštinski, želi nas se pitati kako se nacionalno osjećamo, čiji smo, gdje nam sebstvo naginje, za koga smo; prešutno, kome smo lojalni?

Mada je pitanje postavljeno načinom da je odgovor prepušten voljnoj odluci, drugim riječima vlastitom odabiru, ipak se taj izbor nužno mora reducirati na isključivo, što je apsurd, brojčano jedan osjećaj pripadnosti.

Što je de facto negiranje, a samim time i obezvrjeđivanje pluralnih nacionalnih identiteta budući da ne možete izabrati, ne možete se izjasniti za dva osjećaja pripadnosti. Zapravo možete, ali će u tome slučaju vaš osjećaj/i pripadanja završiti u rubrici, čini mi se naziva, nesvrstani.

U neka druga vremena biti dijelom nesvrstanih smatralo se izrazito poželjnim sadržajem i odabirom, a danas se u popisu stanovništva od biti nesvrstan, uglavnom bježi kao vrag od tamjana.

Živimo u takvim vremenima gdje ljudi očito hoće da im drugi govore i tumače šta je zdrav razum kao da vlastiti nemaju ili, ne znam, možda doživljavaju da vjera u vlastiti zdrav razum predstavlja nekakav napor pa je lakše kada drugi određuju i govore nam šta zdrav razum jest, a šta nije

Inače meni dva omiljena nacionalna identiteta i sukladno tome osjećaja pripadanja jesu hrvatski i srpski. Kako sam porijeklom dijete, danas već pomalo odraslo dijete, iz miješanog, hrvatsko-srpskog, ili ako hoćete, barem onima kojima je to važno, srpsko-hrvatskog etničkog korpusa, tako se i moj osjećaj pripadanja kreće između tih dviju, danas nažalost društveno političkih krajnosti koje u stvarnosti jedna drugoj sliče kao jaje jajetu, iliti ga, još bolje, kao jednojajčani blizanci. Ono šta bi se reklo, ni rođena ih mater ne bi mogla raspoznati.

Međutim, živimo u takvim vremenima gdje ljudi očito hoće da im drugi govore i tumače šta je zdrav razum kao da vlastiti nemaju ili, ne znam, možda doživljavaju da vjera u vlastiti zdrav razum predstavlja nekakav napor pa je lakše kada drugi određuju i govore nam šta zdrav razum jest, a šta nije.

Recimo, moj zdrav razum meni se obraća ovako: ako drugo čeljade vjeruje u što i sam vjerujem, izgleda poput mene, zove se kao što se i sam zovem, čak se i preziva poput mene i još i govori iste riječi koje i sam izgovaram, čime očito sudjelujemo u svojevrsnom jezičnom zajedništvu, budući da se razumijemo i sporazumijevamo kao mater i dijete, ta valjda, onako zdravorazumski, treba i da ćutimo zajednički osjećaj pripadanja.

Moj zdrav razum u tome vidi zrcalnu sličnost i slijepu bliskost. Ali, to je moj zdrav razum.

U današnje vrijeme škakljivo je pozivati se na nekakav zajednički osjećaj zdravog razuma jer čini se da zdrav razum nikad nije bio ćudljiviji.

O različitosti neću, jer u ovome slučaju ona je zanemariva tako što niti jedan način nije u mogućnosti poništiti spomenutu sličnost i bliskost, da ne kažem istost, osim ako se čeljade svojevoljno i tvrdoglavo ne odluči služiti sadržajima i metodama suprotnim od zdravog razuma.

Zaboravio sam spomenuti, a možda nije na odmet, konteksta radi, da sam rodom iz Knina, grada i kraja etnički do nerazdruživosti premreženog, zamršenog i izmiješanog hrvatsko-srpskog šarenila.

Dakle, ne pišem ovo bez, u jednom periodu života, iskustva manjine, i bez, u drugom periodu života, iskustva većine, nego upravo suprotno, mada i nepostojanje takvog iskustva, na pitanju posrijedi, ne mijenja išta. Razlika je jedino što mogu govoriti, ono što se kaže, iz prve ruke.

Možemo o tome i ovako – razumno je za pretpostaviti, iako ne nužno, da ako smo dijete roditelja Hrvata ili su nam roditelji Srbi da ćemo se i mi tako izjasniti, da ćemo vlastitu pripadnost vezati uz mater i ćaću.

Nisam siguran, zaboravio sam kojim i kakvim je rasporedom riječi ono formulirano, ali suštinski, želi nas se pitati kako se nacionalno osjećamo, čiji smo, gdje nam sebstvo naginje, za koga smo; prešutno, kome smo lojalni?

Međutim, ponekad, ako ne i često, udesi se da tome ne bude tako. Šta onda? Ajme, kuku! Muka neviđena! Kruti nacionalni kalup proklinje takvu ljubav ili noć strasti, jer ne zna šta bi s njom, nikako je uglaviti i usaditi u svoje mjere. Na koncu odustane i šutne je u nesvrstane. Nemoć je to društva, da vlastitom građaninu ne priznaje puninu identiteta.

Može li to društvo bolje? Treba i može!

Jer ne možemo se ne zapitati kakvo je naličje zajednice i društva koje nama, mnogostrukih etničkih identiteta, na popisu stanovništva priznaje nacionalnu opredijeljenost samo ako smo se odlučili za ovu ili onu pripadnost. Zašto se moramo odlučiti za mater ili ćaću, a ne za oboje? Ne bih tako.

Da me se ne shvati krivo. Volim svoju zajednicu i društvo najviše. Pa i onda kada mi ona i nije baš drug, i onda kada ne zna gdje bi i šta bi od mene. Tu sam, kako je moja pokojna baka govorila, zin’o na svijet. Njezin sam dio kakva god bila, a ona dijelom mene. Volim ćutati da smo srasli jedno u drugo.

Na kraju, zdrav razum mi kaže da je evidentno na djelu odrastanje, sazrijevanje, i mene i moje zajednice, nedozrela tolerancija, još neozbiljena ljudskost, nedovoljno osviješteno građansko, ali i svako drugo pravo biti čovjekom, nešto o čemu bi naše društvo trebalo promišljati. Zapravo ne promišljati, nego ga prestati uskraćivati.

Ne može me nitko zavičajno raskorijeniti, možda niti sam to ne mogu. To nije priča o ne-pripadanju, to je priča o ne-prihvaćanju, ljudskom ne-prihvaćanju drugog čovjeka, druge ljudskosti.

Kada ljudskost odbija ljudskost, ima li sebe pravo zvati ljudskim?

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Šta je sve zabranio gradonačelnik Sinja, Miro Bulj
    •  Kako biti Srbin u Hrvatskoj?
    •  Linč Srbina građanina i sahrana za građansku Hrvatsku
    •  Hrvatski politički kaput
    •  Vlasnici rata i njihovi glasnogovornici žele rat protiv Rusije
    •  Ivan Malenica – motivi s one strane zakona?
    •  Sve veći dio običnog svijeta suosjeća s Palestinom
    •  Sloboda u ružnome svijetu
    •  Kad ''Oluja'' prođe, a život postane sjećanje
    •  Hoće li se ministar Ivan Malenica pomiriti s pravdom?

> Svi tekstovi ovog autora