Razmišljajte o svojim testisima, a ne o nama u publici

I na televiziji postoji bonton. On, doduše, nije napisan, programskim gostima se ne dijeli u formi knjižice ili letka, ali ipak postoji, barem kao običajni standard. Mnoge njegove odredbe samorazumljive su i preuzete iz općeg kodeksa ponašanja: naravno da u televizijskome studiju nećete pljuvati na pod, derati se na sugovornike ili ih šamarati.

To ne biste trebali nigdje činiti, čak ni u najgorim gostionicama. No, neka druga preporučena pravila vrijede samo za televizijski svijet. Možete se, recimo, strašno ponositi svojom košuljom na sitne prugice, koja vas čini vitkijima nego što jeste, ali nikad nemojte pasti u iskušenje odjenuti je na snimanju, jer ćete ispod vrata, umjesto nježnog tkanja diskretnih boja, imati šikaru podivljalih piksela.

Jednako tako, pozovu li vas na televiziju, zaboravite na ladicu punu čarapa koje jedva dopiru do vašega gležnja i radije kupite jedne pristojne dokoljenke, ako baš ne želite svoje dlakave potkoljenice izlagati pogledima stotina tisuća gledatelja.

Kako rekoh, televizijski bonton postoji, ali ga se malo tko pridržava. Od recimo deset muških gostiju koje će domaćin ili domaćica neke mozaične emisije posjesti u naslonjač ili na kauč, njih devet zajamčeno će raskrečiti međunožje.

Svejedno je tko je gost, je li posrijedi neki političar koji se želi umiliti milijunima ili kakav profesionalac koji je pozvan u emisiju da bi potkovano i stručno informirao javnost – i jedan i drugi drže kako je prijeko potrebno pozdraviti ne samo Zorana Šprajca, nego i vas ili mene

Bude među njima i fina svijeta. Vidiš tipa, odjeven je kao iz žurnala, brada mu je minuciozno potkresana kao francuski vrt, a ruke njegovane kao da u životu nije podigao ništa teže od svilene kularine, ali sve mu je zaludu kad dotični dandy duboko vjeruje kako je apsolutno primjereno svekolikom gledateljstvom ponuditi vlastite testise na pregled.

Postoji, međutim, i jedna stavka bontona do koje Hrvati skoro bez iznimke vrlo dosljedno drže. Pardon, ona zapravo ne postoji, ni u televizijskoj teoriji ni u televizijskoj praksi, samo u fantaziji našega naroda, ali činjenica što se radosno pokoravamo potpuno suvišnom pravilu kojega smo izmislili bez ikakva racionalna razloga, ne čini to pravilo manje obvezujućim.

Kad god voditelj neke televizijske emisije pozdravi svoga gosta, od njega se očekuje da ljubazno odzdravi domaćinu, ali i da u nastavku rečenice prenese svoje srdačne pozdrave svim gledateljima.

Svejedno je tko je gost, je li posrijedi neki političar koji se želi umiliti milijunima ili kakav profesionalac koji je pozvan u emisiju da bi potkovano i stručno informirao javnost – i jedan i drugi drže kako je prijeko potrebno pozdraviti ne samo Zorana Šprajca, nego i vas ili mene.

Znojni bekovi nakon odigranih produžetaka i raspucavanja penala, dok sanjaju o boci hladnog izotoničnog napitka i tuš, gube vrijeme pozdravljajući nas, baš kao i vatrogasci koje je reporter prekinuo u pola posla, dok garavi i crvenih očiju pokušavaju obuzdati plamenu stihiju. Kao da će svijet propasti ako itko od njih zaboravi kazati ono što ionako ne treba reći.

Ne treba? Tko ne vjeruje, neka provrti programe stranih televizija. Možete, recimo početi od BBC-ja, Skya i CNN-a, nastaviti preko RAI-ja, ARD-a i TF1, pa sve do bugarskih ili rumunjskih kanala, i nećete čuti nijednoga gosta neke informativne ili mozaične emisije kako pozdravlja ljude koje ne vidi i o njima ništa ne zna, jer ih nikada nije susreo niti će.

Sjećate li se one scene iz televizijske serije ”U registraturi” kad mali Ivica Kičmanović prvi put stiže u veliki grad? Svako odraslo čeljade koje bi opazio na ulici dječak je pristojno pozdravljao sve dok mu ona protuha od kumordinara Žorža nije objasnila kako to pravilo lijepoga ponašanja možda vrijedi na selu, ali je savršeno besmisleno u gradu, gdje se čovjek svakoga časa susreće s desecima ljudi.

I na televiziji postoji bonton. On, doduše, nije napisan, programskim gostima se ne dijeli u formi knjižice ili letka, ali ipak postoji, barem kao običajni standard. Mnoge njegove odredbe samorazumljive su i preuzete iz općeg kodeksa ponašanja: naravno da u televizijskome studiju nećete pljuvati na pod, derati se na sugovornike ili ih šamara

Suvremeni Hrvati pomalo sliče Ivici Kičmanoviću. Možemo, međutim, samo nagađati tko nas je, pobogu, pretvorio u seljačiće koji čvrsto vjeruju kako je nasušno potrebno pozdravljati ljude koji ti nikad neće moći jednako ljubazno uzvratiti.

Kao i sve gluposti, i ova je vjerojatno došla iz sektora politike kad je neka populistička baraba zaigrala na kartu intimizacije sa svojim potencijalnim biračkim tijelom.

Kad nas netko takav krene pozdravljati s ekrana, to je, naravno, gadljivo, ali i razumljivo. On odnosno ona naprosto nam žele poručiti kako su, eto, strašno zainteresirani za svakoga od nas.

Nikada, međutim, neću shvatiti zašto na isti smiješni igrokaz pristaju i ljudi koji se po prirodi svoga posla ne trebaju dopasti svima, koji štoviše ama baš nikome ne trebaju podilaziti pokoravajući se bontonu koji vrijedi samo između Pasjaka i Bajakova.

Zato najljubaznije molim sve buduće televizijske goste: ako već želite ispasti pristojni i fini, razmišljajte o svojim testisima, a ne o nama u publici.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Netko milosrdan trebao bi isključiti SDP s aparata
    •  Alem Ćurin, junak od papira i novinske boje
    •  HDZ je razbucao ustašofil koji seks plaća kokainom
    •  Hrvatska bi trebala autsorsati predsjednika
    •  Onima koji su izabrali živjeti izvan RH nije mjesto u Saboru
    •  Oni koji govore kako žele služiti narodu, vrlo su opasni
    •  Zadnja stvar koja zanima KGK jest dosljednost
    •  Bozanićevo oftalmološko evanđelje: žmiriti na zlo
    •  Ako je bivša Juga oko nas, gdje se nalazi aktualna Jugoslavija
    •  Programska bijeda HTV-a

> Svi tekstovi ovog autora