Resetiranje X-franšize

Ako u ovo doba godine i imam dojam da svaki drugi tjedan pišem o nekom Marvelovu filmu, onda je to zato što svaka dva tjedna takvo što i bude udarni naslov kinorepertoara. U proteklih desetljeće i pol superjunaci su od željno očekivane iznimke na velikim ekranima postali njihova osnovna uzdanica, a najdivnije čudo sastoji se u tome da još nismo došli ni blizu zamora publike njihovom tematikom.

 

Neprestano me obuzima slutnja da bi svaki sljedeći Marvel movie mogao biti onaj zbog kojeg će se konzumenti velike kole i kokica napokon demonstrativno dići na noge, rasuti i razliti trening za zube po okolnim sjedalicama i izaći iz digitalno dorađene audiovizualne raskoši svoje dvorane u multipleksu, jer im je napokon dojadilo gledati sve bizarnije pustolovine sve baroknijih skupina ljudi u spandeksu: obuzima me slutnja da će masovna publika jednog skorog dana napokon reći ono čuveno “Car je gol”.

Franšiza X-Men studija 20^th Century-Fox započela je eru velikih filmova temeljenih na Marvelovim likovima i kroz sedam filmova u proteklih četrnaest godina pretrpjela najveće oscilacije; ”Dani buduće prošlosti” objedinjavaju sve najbolje što je serijal izrodio i nastoje anulirati sve greške u koracima

 

Ipak, imajući u vidu zaradu koje čak i primarni kandidati za takav status – poput ”Čudesnog Spider-Mana 2” – ostvaruju na još nezasićenim tržištima poput kineskog, čini se da će do takve kulturne revolucije proći još koja godina. U međuvremenu, tri zasebne Marvelove franšize daju sve od sebe da zadrže relevantnost. Ona prva, ona od koje je cijeli fenomen i započeo, upravo je uložila dosad neviđenu količinu ljudskih resursa u pokušaj obrane od budućih nepogoda.

 

Bryan Singer kapitalizirao je potkraj devedesetih status tadašnjeg wunderkinda Hollywooda, stečen dvama Oscarima ovjenčanim filmom ”Privedite osumnjičene”, u snimanje tog prvog velikog filma temeljenog na Marvelu. Danas je teško pojmiti do koje je mjere ”X-Men” iz 2000. bio iznimka na repertoaru, kao i količinu dobre volje koji je ozbiljan pristup predlošku, uz dobre glumce u vodećim ulogama ansambla i razmjerno pismen dijalog, donio ovoj građi. A povelik razlog težine tog prisjećanja leži u izuzetno krivudavom putu koji je X-franšiza potom prošla.

 

Neprikriveno melodramatičan, nastavak kodnog imena ”X2” (zaista, samo to piše na špici) imao je još bolji prijem od prvog filma, da bi se blagonaklonost raspršila trećim filmom, koji je predviđeni redatelj Matthew Vaughn napustio neposredno uoči snimanja, kao i četvrtim, koji je umjesto dovođenja najpopularnijeg X-lika, Wolverinea, na čelno mjesto panteona umalo doveo do rasapa cijele koncepcije.

Bryan Singer ponovo u X-franšizi zlostavljanje mutanata rabi kao alegoriju zlostavljanja svih manjina – samo što taj holokaust ovdje zahvaća čitav svijet kroz djelovanje Sentinela, robota koji u kronologiji filma postoje još od Nixona, iako se ne zna što su u međuvremenu radili

 

Valja imati na umu da je studio Fox svejedno u prosjeku svake dvije godine radio na X-Menima, te da je petim i šestim odlaskom X-krčaga na X-vodu ponešto popravio situaciju: ”Prva generacija iz 2011.” – napokon u Vaughnovoj režiji – dovela je svježu krv franšizi kroz priču o početku okupljanja mutanata i vrhunska glumačka imena novog naraštaja, dok je ”Wolverine” iz 2013. konačno ispričao priču dostojnu tog lika.

 

Što nas, eto, dovodi do 2014. i megafilma nazvanog ”X-Men: Dani buduće prošlosti”.

 

Labavo temeljen na stripu iz 1981., Singerov povratak u filmski svijet koji je stvorio na papiru izgleda kao objedinjavanje svih specifičnih prednosti onog najboljeg što je serijal dosad iznjedrio i, u isti mah, kao pokušaj anuliranja svih prijašnjih grešaka u koracima. U središtu je priče opet Wolverine, izabran za ključnu poveznicu između glumačkog ansambla ”Prve generacije” i onog iz prvih triju filmova u radnji koja se služi znanstvenofantastičnim tropom vremenskog putovanja kako bi se spriječila neželjena prošlost.

 

Svaka sličnost s ”Terminatorom” je namjerna: doduše, Wolverine putuje pedeset godina u prošlost samo psihom, ne i tijelom, tako da poveznice u vidu metalnog (ili barem metalom optočenog) kostura tu nema. Njegovo vlastito tijelo iz 1973., u koje pristiže iz 2023., za promjenu i nije terminatorsko: umjesto adamantijskog kostura i kandži čini se da je cijeli od kostiju i mesa – premda se još koliko lani činilo da mu je te koštane kandže tijelo stvorilo tek mnogo kasnije, nakon što mu je one metalne odrubio Srebrni Samuraj.

 

Ta zbunjujuća pojedinost u radnji samo je jedna od mnogih. X-svijet iz 2023. koji film u početku postulira jednaka je noćna mora kao onaj terminatorski: golemi roboti u njemu zatiru mutantski rod tako zdušno da se čini kako ni običnim, nemutiranim ljudima tu ne može biti naročito dobro.

 

Naočigled nam se odvija holokaust nemjerljivo većih razmjera od onog historijskog, kojim su počeli prvi i peti film u X-franšizi, a žrtve su mu kako mutanti, tako i oni ljudi koji ih podupiru – dakle, tko god treba. Zatornici su pak orijaški roboti zvani Sentineli, sposobni preuzeti specifičnu moć od bilo kojeg mutanta i upravo mu njome doći glave. Taj budući svijet, u kojemu nade nema, postaje povod Wolverineove očajničke misije u pola stoljeća udaljenu prošlost.

 

Riječ je o točki na kojoj logika radnje zapravo puca. Ako Sentineli haraju svijetom 2023., a prvi su put nastali 1973., negdje su u njemu cijelo to vrijeme morali biti: morali su postojati za trajanja svih dosadašnjih filmova. ”Dani buduće prošlosti” otkrivaju nam, dapače, da ih je te 1973. ni više ni manje nego predsjednik Nixon predstavio svijetu kao oružje protiv mutantske prijetnje. Sve se to odvilo prije zbivanja koja potakne Wolverine, a koja naknadno promijene povijest. Ako se izuzme računalna simulacija (drugačije dizajniranih) Sentinela iz prizora vježbanja u uvodu trećeg filma, njih se u serijalu nije dosad spomenulo ni riječju. Gdje su bili cijelo ovo vrijeme?

 

Ako su Sentineli time dobrodošao deus ex machina za stvaranje prijetnje u budućnosti, način mijenjanja prošlosti stvarni je razlog pribjegavanja stripovskom predlošku (s kojim film inače ima vrlo malo dodirnih točaka). Umjesto složenih paradoksa kojima se odlikuju najbolje pripovijesti o putovanju kroz vrijeme ”Dani buduće prošlosti” imaju isključivo jedan razlog za interveniranje u prošlost serijala: poništavanje svega što se u dosadašnjim filmovima zbilo.

 

Da, X-franšiza ovime je imala petlje poći kamo se tek jedan serijal prije nje usudio: u potpuno brisanje uspostavljene povijesti od nulte točke i polaženje novim smjerom odande. Samo, dok je u slučaju novih ”Zvjezdanih staza” to bio razmjerno domišljat pristup pričanju starih priča na novi način, kontinuitet X-serijala ovim filmom postaje istinska noćna mora.

 

Jesu li postupci na koje je Wolverine nagovorio mladog Charlesa Xaviera, mladog Erika Lehnsherra 1973. zaista imali tako prijelomnu snagu da promijene potpuno nevezane i tada još desetljećima udaljene događaje, poput pretvaranja Jean Grey u Tamnog Phoenixa? Vjerojatno ne, ali koga briga: Singer se sada može pretvarati da do trećeg filma nikad nije došlo, pa tu priču ispripovijedati ponovno.

 

”Dani buduće prošlosti” već pod vrlo malim uvećanjem – na razini povećala, ne mikroskopa – otkrivaju svoj temeljni razlog postojanja kao sinergijsko spajanje onoga što je u dosadašnjoj X-franšizi valjalo i istovremeno brisanje sjevernokorejskom temeljitošću svega što nije. To ipak ne znači da je konačan film nužno posve ciničan.

Koliko god bilo žalosno gledati vrhunski ansambl iz prizora u 2023. godini prisiljen na glumu u nizu akcijskih sekvenci bez ijedne jake dramske scene, toliko je divno gledati jednako vrhunski ansambl iz prizora u 1973. godini u nizu dramskih sekvenci sa zapravo tek jednom akcijskom scenom

 

Istina, zaista ne funkcionira kao priča o putovanju kroz vrijeme, te mu svi segmenti smješteni u 2023. imaju otprilike jednaku narativnu svrhu kao sekvence iz budućnosti u prvom ili drugom ”Terminatoru” (dakle, ilustrativnu, a ne dramsku) – iako njima posvećuje deset puta više vremena. Što je još gore, tom bi se dijelu filma optužba za cinizam najlakše mogla prišiti: likovi iz prvih triju filmova, u tumačenju glumaca poput Anne Paquin ili Halle Berry, pojavljuju se na ekranu tek u šačici kadrova, naizgled čisto da bi se moglo reći da su i oni u filmu.

 

Lik Ellen Page prolazi tek nešto bolje, čisto kao katalizator Wolverineova puta. Ali sve te nas scene ipak podsjećaju na bliskost i zajedništvo koje su Xavier i Lehnsherr stekli nakon godina međusobnog antagonizma – godina kojima u ostatku filma svjedočimo.

 

Koliko god bilo žalosno gledati vrhunski ansambl iz prizora u 2023. godini prisiljen na glumu u nizu akcijskih sekvenci bez ijedne jake dramske scene, toliko je divno gledati jednako vrhunski ansambl iz prizora u 1973. godini u nizu dramskih sekvenci sa zapravo tek jednom akcijskom scenom. A taj prizor – umješnošću izvedbe možda superioran čak i Singerovu uvodu u drugi film – zapravo prijeti poremetiti film do te mjere da ga film brže-bolje stavlja na stranu.

 

Naime, riječ je o jednom od rijetkih novih mutanata koje nam film dovodi u prvi plan, koliko god prostora bio primoran dati desecima starih. On se zove Quicksilver i vrijeme za njega protječe stostruko sporije nego svima ostalima, zbog čega ostavlja dojam izvanredne brzine. U tumačenju mladog Evana Petersa Quicksilver je glavni protagonist provale u Pentagon zbog Erikova oslobađanja, i prizor koji tada nastaje jedan je od vrhunaca Singerove karijere i akcije u 2014. kao takve.

Kao i cijela ergela Marvelovih filmova (samo ove sezone imamo ih četiri), X-krčag ići će na vodu dok se ne razbije. Na svu sreću, usprkos nakrcanosti likovima i čestim logičkim i kronološkim nedosljednostima u radnji, čini se da se to ovaj put nije dogodilo

 

Ostatak prizora u sedamdesetima ipak omogućava redatelju da glumce koje je izvorno okupio Vaughn gotovo potpuno uklopi u svoju viziju tumačenja X-Mena, te da nam predstavi jednog od najuvjerljivijih negativaca dosadašnjeg serijala. Peter Dinklage kao Bolivar Trask, tvorac Sentinela, zvuči onako kako bi vojnoindustrijski lobi volio zvučati kad bi bio zaista primjeren u javnosti opravdavati svoje postupke – premda film ni njegov izniman talent ne rabi dovoljno.

 

Zapravo, u glumačkom pogledu jedini trajniji dojam tu ostavljaju James McAvoy i Michael Fassbender kao Xavier i Erik, jer su nakon samo dva filma obojica uspjela svojim likovima dati snagu i složenost ravnu, pa možda katkad i superiornu onoj koju su dosad imali Patrick Stewart i Ian McKellen. Hugh Jackman u posljednje vrijeme češće jest nego nije Wolverine, tako da ne može ostaviti trajniji dojam, dok Jennifer Lawrence ima tako jasno zacrtanu putanju u radnji da liku Mystique ne može dati ni tračak one dopadljive složenosti koju je imala pri svojoj posljednjoj posjeti sedamdesetima u filmu ”Američki varalice”.

 

Ali sve je to u konačnici nebitno. Dok traju, ”Dani buduće prošlosti” osvježenje su čisto zbog činjenice da se ne raspadaju po šavova zbog prekrcanosti likovima već, naprotiv, posve pitko pripovijedaju svoju ne posve suvislu priču (za što je sigurno zaslužan skladatelj i montažer filma John Ottman, stari Singerov suradnik). A kad završe, osvježenje su i zbog saznanja da smo upravo vidjeli jedan superjunački naslov u kojemu nije došlo do razaranja gradova i stotina tisuća kolateralnih žrtava. Čak i za poslovično suzdržanu X-franšizu to je ugodno osvježenje.

 

Eto, nakon tri od ovogodišnja četiri Marvelova filma čini se da publika još nema razloga za dizanje ustanka protiv ovih priča. Sudbina X-krčaga zasad je sigurna.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora