Revolucija ruganjem

Dosadašnji nastavci serijala Igre gladi bili su komercijalno uspješni, razmjerno zanimljivi i podosta nepronični – barem što se tiče političkog svjetonazora koji promiču.

 

Radnja im je, pak, bila možda i odviše jasna. Prve Igre gladi i nastavak Plamen strukturalno su sličili kao jaje jajetu: mladi iz dvanaest okruga distopijskog Panema, nastalog raspadom SAD-a, bivali su odvođeni u gladijatorske igre međusobnog istrebljivanja.

 

One su se prenosile ostatku stanovništva putem sveprisutne televizije u vidu reality showa, uz opsežnu prethodnu pompu i pretvaranje tih zlosretnih Posvećenika u medijske zvijezde.

 Bilo da je Vatrena Djevojka u samozapaljivoj haljini, ili krilata Šojka Rugalica u dizajnerskom ratničkom kostimu, protagonistica propagande ne smije biti samo Katnis Everdeen. Ako nije figura na šahovskoj ploči, tko je ona, pita se Šojka Rugalica: 1. dio

 

A premda je očita poanta bila u manipulacijama koje time provode središnje vlasti Kapitola, nije bilo sasvim jasno na koji se stvarni fenomen tvorci filmova pritom referiraju – je li u pitanju način na koji onih 1% uspijeva ugnjetavati preostalih 99%, ili način na koji umjetni populizam pokreta Tea Party pokušava razoriti socijalnu državu. Kao najotvorenije politiziran filmski fenomen našeg vremena, Igre gladi bile su neobično ambivalentne oko određivanja predznaka svoje političnosti.

 

Šojka Rugalica: 1. dio u izvjesnoj mjeri pojašnjava stvari – ako se usložnjavanje može podvesti pod pojašnjavanje. Kako se ispostavlja, razaranje arene Igara na kraju Plamena doista je donijelo sveobuhvatne promjene, kako u Panem, tako i u svijet trilogije Suzanne Collins.

 

Nema više Igara gladi, za početak. Preživljavanje većeg broja Posvećenika u Kvartalnoj pokori – i njihov bijeg u Okrug 13, koji se dosad proglašavao uništenim, a zapravo je bio skriven – stvorilo je poveliku noćnu moru za kapitolski PR, dobrim dijelom i zato što se za glavnoga manipulatora Plutarcha Heavensbeeja ispostavilo da radi za revolucionare.

 

Caesar Flickermann više nije napirlitani voditelj izravnog prijenosa iz pakla, nego ozbiljni dušebrižnik glavnog Posvećenika zadržanog u vlasti Panema. A svi znaju da je taj momak, Peeta Mellark, partner protagonistice Katniss Everdeen. Kamere su podrobno prenosile sve stadije njihove veze, od zbližavanja na njihovim prvim Igrama gladi i prijetnje zajedničkim samoubojstvom, do objave da čekaju bebu neposredno prije početka njihovih drugih Igara.

Nužnim objektiviziranjem konteksta u kojem Katniss donosi svoje odluke – tako tipične za žanr Young Adult književnosti iz kojeg potječe – film uspostavlja odnos prema širem političkom kontekstu ovog svijeta koji je u knjigama oduvijek bio prezamršeno, čak nedokučivo upleten

 

Peeta je sve dosad bio trn u oku Kapitola. Sada mu je glavni adut u rukavu. Nema veze što govori pod očitom prisilom: Flickermann je tu da modulira emotivni dojam, a sadržaj riječi pamti se dulje od konteksta. S druge strane medijskog poprišta, Heavensbee odlučuje parirati bacanjem Katniss u protukampanju. Brending nadimka joj se mijenja: više nije Vatrena Djevojka u samozapaljivoj haljini, nego krilata Šojka Rugalica u dizajnerskom ratničkom kostimu.

 

Bilo da je figura na šahovskoj ploči negativaca u bijelom ili pozitivaca u crnom, ona ne smije biti Katniss Everdeen; njezin odnos prema Peeti mora biti uvjetovan onime što propagandisti žele da bude. Gdje tu ima mjesta za ne samo iskazivanje stvarnih osjećaja, nego čak i za samo shvaćanje što bi ti osjećaji trebali biti? To je vrlo zanimljiva pozicija za protagonisticu bilo koje drame, a pogotovo drame temeljene na trilogiji knjiga za mlade i namijenjene masovnoj publici.

 

Pritom je dodatna sretna okolnost to što je Katniss, naravno, Jennifer Lawrence, glumica koja je naporedo s radom na ovoj franšizi dobila jednog Oscara iz ukupno tri nominacije i promaknula se u uvjerljivo najveću filmsku zvijezdu naših dana. Iz medija znamo o njoj i više nego što bismo htjeli, pod nadimkom JLaw. Samo ne znamo razgraničenje nje i tog medijskog identiteta.

 

Ove paralele između filmske Katniss i glumice koja je utjelovljuje daju potpuno drugačiju i, u ovom slučaju, neočekivano primjerenu dimenziju tumačenju primarnog teksta. A primarni tekst ionako vapi za usložnjavanjem tumačenja.

 

Iako je Collins u knjizi naznačila sve teme filma, ondje one robuju kako formatu, tako i načinu njihova prikaza. Format je nesretni Young Adult, žanr pisanja za stariju tinejdžersku publiku koji je okupirao knjižare prije desetak godina nakon Sumraka Stephenie Meyer: format neizbježno uključuje mladu ženu koja prvi put biva primorana donositi sudbonosne životne odluke, a kontekst u kojima ih donosi uvijek je u isti mah za stupanj-dva povišen u odnosu na stvarnost, te suštinski ovisan o njezinim uvijek intimnim, uvijek posve subjektivnim i emotivnim odlukama.

 

Young Adult priče uvijek su zbog toga podosta sumnjive, te čak i uz najbolju volju ne mogu ne ostaviti pomalo ljigav dojam projiciranja najneosvještenijih potreba ciljane publike u kontekst fantastičkog samoostvarivanja. Katniss u ovom dijelu priče nije pošteđena takve karakterizacije: oko nje se, napokon, dižu revolucije i ruše svjetovi, tisuće ljudi gladuju i ginu, što ona uspijeva primijetiti tek kad i ako joj Heavensbeejeva PR ekipa stavi to pod nos.

 

Kao noseće lice revolucionarne propagande, Katniss Everdeen je potpuno neosviještena. To ima gotovo pogubno djelovanje na cjelinu u kontekstu knjige, gdje je način pripovijedanja stara dobra ich-forma. A to pak znači da smo osuđeni na njezinu ograničenost: Katniss je ipak jedva obrazovana cura iz rudarskog okruga, pa je Collins primorana štošta uplesti između redaka.

 

Filmovi nikad nisu imali taj problem, tako da su već od prvoga bili složenija i zanimljivija djela.

 

Ovaj treći dio, ma kako nezgrapno naslovljen bio, naročito se dobro koristi tim izmještanjem točke gledišta – u filmu sagledavamo Katniss kroz prizmu šireg svijeta, umjesto da je obrnuto.

 

Obrat je presudan, i to ne samo zato što ističe pijunsku narav nje kao Šojke Rugalice, nego i zbog toga što podcrtava one njezine vidove zbog kojih je ipak protagonistica – požrtvovnost, nesebičnost, rijetko zrnce integriteta u igrama moći koje je okružuju. Umjesto da sve to bude nerazmrsivo zapleteno u ograničenja njezina karaktera, na ekranu ono biva jasno istaknuto.

 

Isto vrijedi i za revoluciju kao takvu. Dok su joj povodi sada dovoljno jasni, nad cijelim filmom visi sjenka sumnje u ciljeve za koje se ona vodi. Okrug 13, središte otpora u kojem je smještena glavnina radnje, ne djeluje kao naročit bastion univerzalnih ljudskih prava: cijeli je pod zemljom i najviše podsjeća na katakombe radništva iz Langova Metropolisa. Kao i tamo, poanta priče je u klasnoj borbi, ali ispostavlja se da je Katniss zasad preslaba da je nadiđe, za razliku od Marije ondje. Njezina Šojka Rugalica tu je u isti mah i nesebični protagonist i manipulativni antagonist – ljudska i robotska Marija u istoj osobi.

 

Već je dovoljno čudno što se jedan blockbuster uopće bavi takvim temama – američka ih se kinematografija nije dotaknula još od, također dvodijelnog, Soderberghova Chea iz 2008. Još je čudnije što se, za razliku od praktički svih pretendenata na masovnu prodaju kinoulaznica (a prethodni je nastavak bio najgledaniji film 2013., barem u Sjevernoj Americi), Šojka Rugalica: 1. dio gotovo u potpunosti odriče akcijskih prizora kao okosnice svoje zanimljivosti. Znamo te likove, znamo te Igre, znamo koliki su ulozi i znamo što ne želimo. Film se sad pita što zapravo želimo. I zasad, barem, uspijeva dovesti sve odgovore na to pitanje pod poveliki upitnik.

 

A nije li to suštinski točno kad su svi ustanci i sve revolucije u pitanju?

Posve je čudno što se jedan film namijenjen masovnoj konzumaciji bavi temama koje američka kinematografija zapravo i ne dodiruje – ako izuzmemo naslove poput također dvodijelnog Soderberghova Chea iz 2008.

 

Unutar konteksta Young Adult filmova, razdvajanje posljednjeg nastavka franšize na dva dijela u zadnje je vrijeme postalo prije komercijalna praksa nego dramaturška nužnost. Svatko tko je posvjedočio glacijalnom tempu Darova Smrti svjestan je od toga.

 

Za razliku od Harryja Pottera, Bella Swan barem je imala dvije stubokom različite priče u razdvojenom Praskozorju. Čini se da će istim putem poći i Šojka Rugalica.

 

Katniss Everdeen očito čeka još sva sila iskušenja i obrata u drugom dijelu ovog filma, koji nam stiže tek za godinu dana. Dotad ostajemo uz nju na najnižoj, najdepresivnijoj i najneodređenijoj točki na kojoj se ijedan blockbuster suvremenog doba odlučio zaustaviti.

 

Već samo zato što se usudio doći dotle ovo postaje film vrijedan ozbiljnog razmatranja; zbog retroaktivnog isticanja intrigantnijih vidova prethodnika posredno poboljšava cjelinu Igara gladi. A ako postignutim uspjehom natjera voditelje ostalih franšiza da se počnu izlagati većim rizicima, mogao bi još i postati prijelomna točka u tumačenju zeitgeista unutar multipleksa.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora