Rješenje su pregovori, a ne eskalacija rata u Ukrajini

Opet jedan rat. Blizu. Bliski ljudi.

U samom početku prepoznajemo čuđenje, nevjericu (a je li to doista toliko neočekivano?). Snažne emocije suosjećanja i solidarnosti s građanima Ukrajine. Prvih tjedana pratimo događaje gotovo u realnom vremenu. Mediji prate rijeke ljudi koji nastoje izaći iz zemlje, potresne slike neizvjesnosti u bijegu od opasnosti.

Ukrajinska tragedija za mnoge kod nas predstavlja retraumatizaciju: ova nesreća vraća u vrijeme vlastite traume; kao da se dogodio kolaps vremena i prostora te se miješa s jugoslavenskim ratovima devedesetih godina prošlog stoljeća, događajima, osjećajima, mitovima…

Naše vlasti stavljaju sve snage u pogon kako bi osigurali prihvat izbjeglica. Hitro se donose odluke i dobrodošle potrebne mjere za prihvat i njihovu integraciju.

Ipak, s tugom se sjećam prethodnih izbjegličkih grupa, pružanja psihosocijalne pomoći, nevoljkosti da im se pomogne u integraciji.

Sjećam se jedne tradicionalne iračke majke prije pet-šest godina koja dugo nije mogla dočekati niti početni tečaj hrvatskog jezika (obaveza države) i uključenja njezine nadarene djevojčice u školu: pala je na koljena pred ravnatelja škole, moleći medresa, medresa…

Radujem se vijestima o uključivanju ukrajinske djece što prije u školu, učenje (bliskog) jezika i kulture. Zajednice ukrajinskog porijekla (i sačuvanog identiteta) su aktivne. Građani poduzimaju i kreativne inicijative (lako se mogu identificirati s ukrajinskim izbjeglicama).

A da ne zapadnemo u samodopadnost, navodim i jednu primjedbu u kojoj se kaže kako te izbjeglice više sliče na turiste… Što to znači? Ponovo slabo prikriveno neprihvaćanje ljudi u nevolji.

Nakon traumatskog iskustva, najvažnije je pronaći sigurnost u novoj sredini, osjetiti prihvaćanje i steći povjerenje… Škola kao sigurno mjesto, sredina je sa strukturom, inkluzivno. Kada spremno i s razumijevanjem prihvaća novodošlu djecu, ona čuva njihovo mentalno zdravlje i zdrav razvoj, omogućuje socijalizaciju, olakšava roditeljima snalaženje u novoj sredini.

Sjećam se napora učitelja održati redovitost nastave i u nemogućim uvjetima, na primjer, u Sarajevu, ili Vesne B. koja za vrijeme rata svakodnevno prelazi Kupu izložena vatri s neprijateljske strane kako bi održala nastavu, dok su njena djeca sama. Vjerujem da u sadašnjoj krizi u nemogućim uvjetima slično postupaju mnogi ukrajinski učitelji.

Zadnjih tridesetak godina sudjelovala sam i pratim procese oporavka i integracije civilnih žrtava bližih i daljih sukoba i ratova (neizmjerno cijenim aktiviste – osobe i organizacije koje su tome cijelo vrijeme predane)…

S mnogim bivšim korisnicima dijelimo (u RCT Zagreb) osjećaj da smo jedni drugima postali ”značajan drugi”, odnosno osoba važna za nečiju dobrobit, a slično iskustvo želim i pridošlima. Zašto ovo napominjem?

Izbjeglica i interno raseljenih je vjerojatno puno u Ukrajini koji se žele vratiti u svoj dom, svojoj obitelji i sredini, pogotovo sada prispjele žene s djecom kojima su ostali muževi, braća, odrasli sinovi. Ovdašnje kao i svjetsko iskustvo je da se zbog niza razloga mnogi neće vratiti, stoga je važno podržati ih u novoj sredini.

Razaranja i patnju zatečenih ukrajinskih građana mučno je pratiti. Gomilaju se zločini, ruše gradovi i infrastruktura, ginu vojnici. S obje strane. Jednoga će dana barem neki moći o tome s onim drugima razgovarati.

Nezamisliva je budućnost preživjelih, žrtava, ali i napadača, kao i njihovih zajednica, mjesta, zemalja.

Agresija (ili ”specijalna operacija”) na Ukrajinu, te slika Rusije kao prijetnje svima, na mnogim stranama rezultira dehumanizacijom cijelog ruskog naroda, kulture. Isključuju se iz nastupa istaknuti pojedinci – znanstvenici, sportaši, umjetnici, izbacuju čuvena djela iz programa (naši su u tome bili brzi, također), događaju se napadi na pojedince… Treba li tome komentar!?

Radi se o fenomenu ”cijepanja” u kome odijelimo neprihvatljive dijelove vlastite psihe i projiciramo u drugog/neprijatelja, koji postaje meta agresivnih osjećaja. Događa se kod pojedinaca i grupa kada dožive prijetnju protiv identiteta, a ovi osjećaji su lako podložni manipulaciji, što je vrlo dobro poznato vođama, političarima i dr.

Uostalom, vidjeli smo to nedavno i kod nas, a sjećamo se toga i iz devedesetih…

Sukobljene strane počinju pregovarati nakon mjesec – mjesec i pol, posrednici (javni i skriveni?) djeluju, kalkulira se s ishodima vojnih operacija koje traju cijelo vrijeme. Kako teku tjedni, brutalna i neprihvatljiva događanja pomalo postaju nešto što tamo negdje teče…

Medijski rat i mentalno zdravlje

Uz težinu dobivenih informacija o događajima, način na koji smo bombardirani vijestima u pravilu je traumatizirajući, preplavljuje i hrani ionako prisutnu i razumljivu tjeskobu.

Izvještavanja se kreću od odgovornih informacija i analiza o rizicima i (nepredvidivim?) posljedicama invazije na svjetskoj razini, te mogućih rješenja, do gotovo navijanja za rat(ove), sve je izraženija militarizacija, zastrašivanje javnosti, prikazuju se brutalni eksplicitni sadržaji (za koje predmnijevam da nemaju svrhu informirati), šire se lažne vijesti.

U ratu (ali i u miru) vodi se psihološki rat.

Ukrajinska kriza prati se ne samo kroz tradicionalne izvore informiranja, nego ogroman utjecaj imaju socijalne mreže. Kao što mogu biti korisne u krizi (npr. povezivanje i solidarnost među Ukrajincima te recimo s ruskim građanima koji dobivaju različite informacije o sukobu…), one su postale bojno polje za širenje lažnih informacija (putem neobrađenih, osobnih TikTok videozapisa, Instagram priča i tweetova).

Neki kažu da se sada radi o prvom ratu socijalnih medija što, navodno, nije istinito budući da su i 2011. u Siriji korišteni socijalni mediji u dokumentiranju ratnih događaja (ali tada nije postojao TikTok, a Instagram je bio još nov).

Izgleda da se način na koji se izvještava o ratovima na društvenim medijima s vremenom drastično promijenio (ovih dana J. Duchrame, Times, navodi više znanstvenika koji se bave ovom problematikom).

Osim pretjeranog izlaganja informacijama o sukobima i tragičnim posljedicama (posebno uznemirujuće fotografije i videa) koje utječe na našu psihu, širenje lažnih vijesti i stalna mogućnost da su on-line materijali izmijenjeni ili lišeni ključnog konteksta, mogu utjecati na mentalno zdravlje remeteći procjene stvarnosti.

Ljudi koji su skloni tjeskobnim reakcijama skloniji su praćenju vijesti o ratu, čime otežavaju nelagodu iz koje se nije lako izvući. Uz to često su već iscrpljeni pandemijskom krizom i njezinim kontradiktornostima u izvještavanju i postupanju te drugim posljedicama.

Iako praćenje traumatskih događaja putem medija nije usporedivo s njihovim doživljavanjem, ono može proizvesti ozbiljan javnozdravstveni problem.

Pomagači

Dolazak ukrajinskih izbjeglica izaziva u meni snažne osjećaje: ne mogu se suočiti s pristiglima (za sada). A govorim ruski. Kako još jednom posvetiti se i kontejnirati sve izbjegličke osjećaje, gubitke, nepravdu, razdvojenost od najbližih, izgubljenu očekivanu životnu perspektivu?

Pomagač ne može ostati netaknut tuđom traumom. A opet, tu je nada i sposobnost ljudi da ustraju i uspješno se bore s poteškoćama, unatoč svemu.

Godine 2014. sudjelujem na okruglom stolu posvećenom krizi u Ukrajini, s dobrom namjerom organiziranom u Beču (Evropska psihoterapijska asocijacija i Sveučilište Sigmund Freud). Svjedočimo težini susreta vrhunskih stručnjaka zarobljenih konfliktom svojih velikih grupa.

U 2016. i 2017. godini nekoliko puta sam bila u Dnjepropetrovsku. U Dnipru. Jednom u Zaporožju. Zaporižju. Supervizija psihosocijalnog rada, podrška profesionalcima koji rade sa stradalnicima, izbjeglima iz obližnjih samoproglašenih republika u sukobu 2014. na istoku Ukrajine.

Na aerodromu duge cijevi, rigorozna kontrola. Prvi put je teže, poslije se navikavamo.

Grad uz veliki Dnjepar je opušten, s vidljivim tragovima (vojno-znanstvenog) značaja iz sovjetskog doba, zapušten, multikulturan, raslojen na bogate i većinu, rekla bih, na granici siromaštva, ali meni svejedno čaroban. Govore ruski. Kod plaćanja nudim grivne (tako piše na novčanicama), a obični ljudi još govore rublje…

Što zapravo znam o netom primirenom sukobu, rezultat čega je dio ukrajinskog državnog teritorija pod kontrolom proruskih snaga? Što znam o identitetima? Imam li koje predrasude, koje osjećaje bude susreti i sadržaji kojima sam izložena, koja je (bogata) povijest moje obitelji povezana s ovim krajevima (ukrajinskim, ruskim)?

Teško kontroliram emocije, radosna što mogu razgovarati i na ruskom. Svjesna gustih, bolnih slojeva prošlosti i težine sadašnjosti.

Pomagač i pomiritelj može biti onaj tko ima u sebi obje strane u sukobu.

Psihologija

A što može kazati psihologija o ratu? I kome to, zapravo, treba?

Godine 1932. Albert Einstein piše pismo Sigmundu Freudu (ocu psihoanalize), pitajući može li ta nova znanost ponuditi neke nove uvide koji bi mogli izbaviti čovječanstvo od prijetnje rata.

U svom odgovoru Freud odgovara: Ne puno. Znanost započinje i završava u mitu. Freud ne nudi nadu da bi psihoanaliza mogla nešto ponuditi za prestanak rata i nasilja, osim na individualnom nivou.

Vamik Volkan sedamdesetak godina kasnije smatra da stručnjaci za mentalno zdravlje (koji su voljni samostalno proučavati psihologiju velikih skupina i sudjelovati u interdisciplinarnim naporima vezano uz konflikte, odnose između lidera i sljedbenika) mogu mnogo toga ponuditi u smjeru razumijevanja i upravljanja ratnim/smrtonosnim sukobima velikih (etničkih, religioznih, ideoloških) grupa. Uz pomoć diplomata, političkih znanstvenika, povjesničara i drugih…

(Nisam čula da su i za jednostavnije stvari nego što je rat ovih godina naši političari zvali stručnjake koji bi ih doista mogli barem kvalitetno informirati, pa da onda donose odluke po svom nahođenju, npr., vezano uz potres, pandemiju.)

”Uistinu, bilo koja teorija od male je koristi u vanjskim poslovima, budući da je ono opće uvijek nadmudreno od pojedinačnog”, zaključuje G. Sheridan, 2001.

Budući da se ne može očekivati uvođenje široke naobrazbe o problemima sukoba i pomirenja velikih grupa kako bi se radilo na njihovom sprečavanju, psihologija (psihijatrija, medicina) pozivaju se ne zbog prevencije nego kasnije, da pomognu ublažiti posljedice. S druge strane vjerujem da se mnoge znanstvene spoznaje koriste u pripremi i za vrijeme sukoba…

A zašto se sve vode ratovi?

Za teritorij, osvajanje dobara, oslobođenje teritorija od etničkog ili religioznog rivala, zaštitu ekonomije ili poticanje gospodarstva, za ideološke ili religiozne vrijednosti, ”zaštitu” drugih, ”izvoz” demokracije…

Koliko košta rat?

Smrtno stradali; povrijeđeni, ranjeni; trajni zdravstveni problemi u populaciji; osjećaj moralnog poniženja; destrukcija infrastrukture; posijano sjeme budućeg konflikta.

Sve ovo ne zanima one koji silom kane postići svoje ciljeve. Životi se valjda ukalkuliraju u računicu.

Ovako ili onako, ratovi završavaju pregovorima. Obično se nakon nekog vremena počne raditi na reduciranju nivoa konflikta, postupnim uzajamnim koracima smanjuju se napetosti. Počinje se gledati na neprijatelja kao na ljude s kojima se može započeti dijalog. Potom se pregovara o mirovnim planovima.

Koliko je stvarno u današnjem svijetu zainteresiranih i odgovornih organizacija, grupa i osoba od autoriteta koji bi djelovali na smirivanju sukoba i nalaženju mirnog rješenja, pregovorima a ne eskalacijom vojnih sukoba u ukrajinskoj krizi? Ima li snaga sposobnih sagledati i utjecati također na širi, međunarodni kontekst tog sukoba?

Papa Franjo učinio je jedan važan i neočekivan korak posjetom ruskoj ambasadi kako bi izrazio zabrinutost zbog agresije na Ukrajinu.

Koliko političara bi bilo spremno nešto naučiti o imperativu razuma i primjeni suvremenog analitičkog znanja za rješavanje sukoba na najvišim razinama kako nudi V. Volkan i drugi? O detaljnom i znanstvenom opisu regresivnih kretanja u identitetima velike grupe, uz jednaku pažnju za progresivne i kreativne reparativne snage te značajno proširiti razumijevanje grupne psihologije.

Koliko bi naših političara usvajanjem tih znanja pomoglo razvoju našeg poslijeratnog društva kako bismo izašli iz sadašnje zarobljenosti u krute identitetske narative koji ne daju mogućnost oslobađanja kreativnih snaga?

Čitam intervju s mladim ukrajinskim pacifistom Jurijem Šeljaženkom koji govori o potrebi mirnog rješenja s Rusijom, ulaganju u kulturu mira i nenasilnim globalnim upravljanjem nasuprot vojnim savezima i borbi za dominaciju između Istoka i Zapada.

Ovih dana Goran Božičević komentira sukob u Ukrajini i mirovne aktivnosti te njihov domet. Unatoč sumornoj stvarnosti zaključuje kako ipak treba uporno dalje djelovati.

I ja koristim socijalne mreže: na moju poruku je li sigurna u Dnipru, danas mi moja prevoditeljica odgovara da se za sada osjećaju sigurno, ali da vjerojatno znam kako sada nitko u Ukrajini ne može biti siguran. Povremeno su granatirani necivilni ciljevi (granate su skupe). Jučer je granatiran aerodrom.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem
    •  Ljudi bez maske
    •  Boli me duša: što sve čeka Ukrajince nakon rata?
    •  Posljedice genocida se nose generacijama, na objema stranama
    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens

> Svi tekstovi ovog autora