Ruše li staro i mijenjaju li vrijeme u Crkvi dvije smrti

”Ruši se staro, mijenja se vrijeme…” (Das Alte stürzt, es ändern sich die Zeit…, F. W. Schiller, ”Wilhelm Tell”, IV. čin).

Hrvatski katolicizam izgubio je posljednjeg (?) istaknutog svjedoka vremena, kad je Teološko društvo Kršćanska sadašnjost bilo vidljiv znak zamaha i entuzijazma laika za suradnju u ostvarivanju plodova Drugog vatikanskog koncila.

Što je ostalo od tog kružoka, tog velikog think tanka, nakon što je sada preminuo fra Bono Zvonimir Šagi, jedan od sinonima Kršćanske sadašnjosti?

Domaćini stana na adresi Marulićev trg 14, istaknuti teolozi i neslužbeni ”periti” Drugog vatikanskog koncila, koji su koncilske očeve opskrbljivali brojnim kutijama ekspertiza, elaborata, stručnih mišljenja, a ipak su još stigli okupljati oko sebe osobe pune entuzijazma i ideja kako u sve složenijem svijetu, što ga je promišljao Drugi vatikanski koncil, u mjesnim crkvama ostvarivati što je koncil u svojim konstitucijama osmislio za univerzalnu Crkvu.

Sudjelovanje klera i laika u tom projektu bila je ključna tema iz koje su proizlazila nova pitanja, pojavljivali su se novi poticaji, između ostalih, kako uključiti žene u rad u Crkvi – ne samo za pometanje prašine, pranje crkvenog rublja i kićenje oltara – nego kao sudionice u spoju klera i laika.

”Duha ne gasite!” – kao da ga je poticala ova opomena apostola Pavla Solunjanima (1 Sol 5, 19 i 20). Naposljetku, fra Bono Zvonimir Šagi bio je nadahnut ispovjednik i dušobrižnik – ne jedna grešna duša nije mogla nahvaliti njegovu tankoćutnost i empatiju

Pitanje je zadiralo u samosvijest Crkve. Zašto ne, mislili su okupljeni u Kršćanskoj sadašnjosti, ”treba razmišljati o tome”.

Od župnika na terenu, a ne samo od njih, nego i u visokim razinama crkvene hijerarhije, bilo je onih koji su prijedlog dočekali na nož, smatrajući da je riječ o kobnom utjecaju sa Zapada koji nama ne treba.

Tako se rezoniralo i na Kaptolu i u ”Kockici”, a vodećim ličnostima Teološkog društva trebalo je mnogo mudrosti, strpljivosti i hrabrosti za ”hod na žici” između tih dvaju čuvara ”ortodoksije”.

I s jedne i s druge strane bilo je malodušnika, zabrinutih zbog prevelike mjere slobodoumlja, od karizmi, antagonizma i ”nejedinstva”, pa je i službena Crkva bojažljivo težila jedinstvu (maltene podjednako kao i Partija).

Nad ”laboratorijima ideja” uvijek je lebdjela sumnja hereze, crkvenog neposluha i nepoželjnog oporbenjaštva.

Jedino se nisu bojali domaćini na Marulićevu trgu 14. Ondje se moglo eksperimentirati, uspijevati ili promašiti.

Nastavak takvog stava, po mojem mišljenju, bio je u Varaždinu, na tribinama u kapucinskom samostanu. Vjerujem da smo se razumijevali – vjernici slušatelji tribina, fra Bono i ja.

Čast pripada i redovničkoj zajednici pokojnoga fra Bone, subraći i poglavarima koji su prepoznali karizmu subrata Bone Zvonimira i podržavali njegovo djelovanje.

”Duha ne gasite!” – kao da ga je poticala ova opomena apostola Pavla Solunjanima (1 Sol 5, 19 i 20).

Naposljetku, fra Bono Zvonimir Šagi bio je nadahnut ispovjednik i dušobrižnik – ne jedna grešna duša nije mogla nahvaliti njegovu tankoćutnost i empatiju.

Njegova je smrt ostavila prazninu – najviše će je osjećati vjernici koji su gajili veliko povjerenje u njega. Na njegovoj je subraći da je ispune i da nastoje vjernicima nadoknaditi gubitak.

Teže je nadoknaditi publicistički doprinos fra Bone Zvonimira Šagija kojima je vjernicima pomagao da budu vjernici u složenim i zamršenim vremenima.

Prebacit ćemo se u drugi ambijent, u pravoslavlje, na visoku razinu Srpske pravoslavne crkve. Umro je patrijarh Irinej.

Unatoč tome što se radi o dvama svjetovima, ipak dopuštaju usporedbu, iako je u slučaju patrijarha teško ocijeniti njegovu ličnost sine ira et studio.

To sam mogla razabrati iz međunarodnog tiska, jer su se u glavnim gradovima Europe urednici u nekrolozima hrvali s tim izazovom. Značajno je da niti jedan strani komentator, bilo u crkvenim bilo u svjetovnim medijima, nije propustio napomenuti da je patrijarh, u visokoj starosti, podlegao zlokobnoj koroni, kojom se zarazio kad je na sprovodu crnogorskog mitropolita, prije tri tjedna, ignorirao sve mjere predostrožnosti i, poput vjerničkog naroda, ljubio pokojnika, preminulog od iste zaraze.

Upitno je radi li se o preziru smrti, kakav priliči duhovniku, ili atavističkom ponašanju, iz uvjerenja da je pokojnik u stanju odagnati svaku napast od svojih štovatelja. To su se pitali svi koji su u nevjerici klimali glavama naspram tom anakronizmu, naspram nepromišljenom ponašanju svjetine nad otvorenim lijesom Amfilohija Radovića.

Vjerujem da je lakše razumjeti patrijarhovu indiferentnost prema opasnosti i smrti, koja je tada prijetila njemu, ali i cijelom okruženju.

Patrijarsi, episkopi, su osobe monaštva, osobe koje žive u tradiciji pustinjskih otaca ranog kršćanstva, u askezi i u svakodnevnom iščekivanju vječnoga života. Veći dio života upijaju mistiku i duhovnost, kojom se monasi pripremaju na krajnji život.

Ovozemaljski život pravoslavnom je monahu tek privremeni prijelaz – satovi u pravoslavnom svijetu kao da kucaju drugačije.

Praktičnu vjeru i crkvenost svojih vjernika i vjernica pravoslavlje niti njeguje, a vjernici to ni ne traže kao što ne postavljaju ni pitanja ekumene, reforme liturgije, osuvremenjavanje. Nije se čulo da se u unutarcrkvenim pitanjima pravoslavlje pokrenulo u pravcu pokreta za katolički aggiornamento. Dušobrižništvo, aktivni socijalni angažman, sučeljavanje crkvenih službenika sa socijalnopolitičkim i etičkim problemima suvremenog svijeta gotovo i da ne postoje.

Patrijarhove opomene ženama – ”rađati djecu!” i njegovo grmljenje protiv ”Parade ponosa” Beogradom – citiraju se u svim nekrolozima.

Srpska pravoslavna crkva se zalaže i podupire ”svoj narod i štiti svoju naciju” – i zato se, ali ne samo zato, u bizantijskoj tradiciji cezaropapizma uvijek njeguje blizak odnos sa svjetovnim gospodarima.

Tko ne poznaje tradicije pravoslavlja, teško može dokučiti razloge patrijarhove nedovoljne kritičke distance naspram službenoj politici, konkretno za njegovo odbijanje priznanja Republike Kosovo, za nepružanje podrške albanskom narodu kad je bio napadnut i progonjen, i prema ne baš nekontroverznom predsjedniku svoje zemlje.

Nije se uspio othrvati političkoj instrumentalizaciji, što je, navodno, kritizirano i u hijerarhiji SPC-a, ali očito nije bilo ili nije bilo dovoljno jakog otpora političkom pozicioniranju njegove Crkve, što je skupo stajalo i samog naroda.

Pravoslavlje čuva tradicije istočnih crkvenih otaca i monaštva istočne duhovnosti, čuva vrijednu baštinu, ali to čini poput muzeja.

Patrijarh Irinej je tražio i trudio se uspostaviti tješnje kontakte s papom Franjom, u svojim homilijima isticao je jedinstvo latinskog i istočnog kršćanstva u najbitnijoj dubini – u jedinstvu u Kristu/Hristu. Oko zajedničke sredine nije ni bilo spora.

Upitno je radi li se o preziru smrti, kakav priliči duhovniku, ili atavističkom ponašanju, iz uvjerenja da je pokojnik u stanju odagnati svaku napast od svojih štovatelja. To su se pitali svi koji su u nevjerici klimali glavama naspram tom anakronizmu, naspram nepromišljenom ponašanju svjetine nad otvorenim lijesom Amfilohija Radovića

Čini mi se da pravoslavlje nema namjere proširiti jedinstvo, iako je upravo pokojni patrijarh poduzimao korake ka komunikaciji s papom Franjom.

Od prije postoje intenzivni teološki kontakti s ekumenskim krugovima na Zapadu, naročito s Institutom ”Pro Oriente” u Beču,  kojeg je osnovao još bečki nadbiskup kardinal Franz König (umro 2004. godine).

U vjerskoj praksi, pak, nema pomaka, i nema diskusije o društvenoj relevantnosti pravoslavlja i o utjecaju na praktičnu vjeru vjerničkog puka.

Zacijelo će dvije crkvene zajednice različitih obreda i dalje postojati kao dvije pojave za koje se teško može reći da su sestrinske crkve. Skoro 1.000 godina zasebnog razvijanja stvara različite mentalitete, koji se ne mogu zatrti.

Uvodno citirani odlomak iz drame Friedricha W. Schillera, nastavlja se: ”…iz ruševina procva novi život.”

Možda se dogodi da i za SPC zakuca sat za prosvjećivanje i nove poticaje.

Inače vrijedi i za pokojnog patrijarha Irineja Gavrilovića ono isto što se može reći za pokojnog fra Bona Zvonimira Šagija, kojem su također propali vrijedni susreti u centru Kršćanske sadašnjosti: ”Uspjeh nije nikakvo ime za Boga” (Martin Buber).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora