Sarajevo – via COVID – Mariopulj

Ušao sam u kuću. Mirisalo je na oradu. Lana je i večeras pripremila po mom ukusu. Raspremio sam današnje papire, na kojima su bile bilješke o tekstu koji moram pripremiti za narednu kolumnu, a potom sam namjeravao slasno objedovati.

Iz tanjira me mrtvilom negdanjeg oka promatrala riba, a na radiju virtuoz virtuoza Antonio Vivaldi. Prekida se glazbarenje gudačkog kvarteta. Počinju vijesti – novosti dana. Javljaju o napadu na Ukrajinu.

Razmišljam: tek sam nedavno došao iz Sarajeva, u kojem sam proveo doba paklenske opsade, pa onda vrijeme ”koronskih zamki”, došao u nove koronske užase, one beogradske… Sad eto stižu vijesti o agresiji.

Nervozno pokušavam promijeniti radijsku postaju, ali đavo mi ne da mira, vraćam se vijestima iz Donjecke oblasti… Novinar govori o kalibrima granata, tako mi poznatih iz sarajevskog pakla. Ne vjerujem što čujem. Niti mirisi mediteranskih začimbi ne mogu me vratiti u ambijent slasti…

Reagiram nervozno, redaju se informacije krvave zbilje. Da li je moguće da se sve ovo dešava, zar nismo krvava pirovanja dvadesetog stoljeća ostavili iza sebe? Lanina pitanja o mojoj odsutnosti prekida zvuk granate doletjele sa Trebevića… Uzalud navlačim stari dragi kaput na glavu, kao da će me on zaštititi…

A sa druge ležaljke u našem skloništu javljaju se, uglas, Biban i Zlaja i izgovaraju spasonosne riječi nade: ”Idemo praviti, baš ovdje u skloništu, sarajevski ratni teatar. Predstavama se suprotstaviti fašizmu brđana koji razaraju grad”.

Na ponovljeno Lanino pitanje o odsutnosti recitiram po sjećanju predratnu pjesmu Radovana Karadžića: ”Idemo u gradove da ubijamo gadove…”. Kaos koji nas danas oplavljuje preslik je te apokaliptične Karadžićeve vizije…

Ni orada lešo ni lavež dva susjedova meni draga psa ne odvajaju me od prizora jeze koju sam doživljavao pješačeći svaki dan tih mojih osam sarajevskih kilometara izbjegavajući tramvaj u nadi da će me zaobići taj prokleti COVID, koji mi je odnio i prijatelje, velikog glumca Dragana Jovičića i galeristu Izu i…

Odsutno mljackam najdražu mi ribu i razmišljam kako cigle dvije godine mijenjaju moje shvatanje svijeta… A ova treća, kao da mali Kairosov čuperak, za koji sam se valjda bio uhvatio učestvujući u osnivanju SARTR-a, poništava donoseći paklenske vijesti da je i danas u Beogradu preko 2.000 COVID pozitivnih.

A kako lučki ukrajinski grad Mariupulj nestaje pod granatama ruskog topništva, nervozu liječim prisjećajući se pjesme koju sam Lani posvetio u predvečerju apokalipsisa koronskoga:

Podsjeća na Gvadalkivir, Šanzelize
Podsjeća na smilje i bosilje baka
Naših, ali i na tvoj neponovljiv
Smijeh, koji nadu vraća u dobu beznađa.
Ruža iz tvog ružičnjaka ima tvoje oko,
Akvamarinski sjaj i tešku dramu samo
Nama znanu. Ruža iz tvog ružičnjaka
Miriše na sva nam ljeta prošla i dolazeća.

Idući uz samu ivicu ceste ponad Miljacke, a onkraj mosta Suade Dilberović i Olge Sučić, prvih civilnih žrtava agresije i opsade Sarajeva, pitam glumca Aliju Aljovića, kojeg nisam vidio od početka pandemije, da li su uopće svrhovite maske i sva ova moguća ograničenja, limiti i zabrane.

”Ovo ti je, Grada, neka malo ozbiljnija svjetska ujdurma, nije ni Bilu Gejtsu, u svemu ovome ‘maslo za ramazana’…”

”Nije, dobri Aljo, nije, ali preduraćemo valjda i ovaj belaj, kad smo četiri godine odolijevali četničiji, koja nas je morila glađu, žeđu, zimom, granatama i snajperima…”

Alija ubrza korak jer prolazimo pored skupine mladih Sarajki i Sarajlija, od kojih bukvalno nitko ne nosi masku. Ja, pak, od prvih uputstava epidemiologa ne skidam ovo čudo, koje je svijet unificirao krinkama ispod kojih teško razaznajem i najrođenije mi i najbliže…

Velim Aliji da sam, nažalost umjesto nekadašnje ovisnosti o Dostojevskom, Krleži i Jonesku postao zarobljenikom radijskih i televizijskih ”korona kronika”.

”Ja ti, moj Grada, bježim na planinu, na Igman u vikendicu, u Umoljane.”

Sumnjičavo vrtim glavom i savjetujem da ma kakva bila situacija, bolje se držati grada.

”Ne budali, prijatelju, ko da ova današnja medicina, pogotovo naša sarajevska, može ikoga spasiti od ove morije, kako Sidran s pravom nazva boleščinu koja pomori Sarajevo…”

Zgledamo se, beznadežno kraj ulaza u njegovu zgradu na Grbavici. Zvoni mi mobilni, javlja se redateljka Banović iz Zagreba: ”Živ si, to je najvažnije.” Odgovaram: ”Preživljavam,”

Asocijacija ide do jednog ratnoga ručka u opkoljenom Sarajevu. U podrumskom prostoru napretkovog kluba ”Lira”, kad je Franjo Topić, teolog, nazdravljao sa: ”Preživjeli!”

Kako tad, tako i sad, valja tek preživjeti, a poslije… Vidim koliko nam vrijede ti mobiteli: Eto, sad znam da je bar zasad i koleginica Banović dobro i zdravo…

U zvuku te male spravice, čijim smo sve više robovima, najčešće ne očekujem ništa dobro. Tako je prijatelj javio da je naš svijet prikraćen za još dva odličnika glume, Milana Laneta Gutovića i Mustafu Nadarevića…

Objed prestaje biti delicijskim ritualom; luna ponad Beograda kao da se pretvara u golemu suzu.

Suzimo i nas dvoje, jer u vremenu nevremena pomaže mi tek Njegoš: ”Šta je čovjek, a mora biti čovjek…”

Šutnja. Teška šekspirovska šutnja ispunjava noć.

Pričam sa Lanom o našem dragom prijatelju ambasadoru jugoslavenskom i bosanskohercegovačkom Nerkezu Arifhodžiću… Javio se naš Nerko iz Rima. Korona ga zarobila u vječnom gradu.

Zavidio sam Milošu Crnjanskom na njegovim vizitacijama rimskih lokaliteta, ali ovo Arifhodžićevo rimsko koronsko uzništvo ne sluti ničemu dobrom.

Ukrštaju se u predponoćnom satu puste Lipovice naša razmišljanja: kad li ćemo se opet sa Nerkom sjećati veličajne akvarelistike oca mu Fuada, čiji sarajevski motivi krase naš dom. Lana poznaje bílo mi i lirsko strunište…

U dom nam prodire sjeta Kemice Montena. Njegov gitaristički aranžman pjesme poznatih stihova ”…da ti roknu samo dvije, sve bi ti se samo kazalo…”.

Opet su nam suzne oči, a i kao da nas pjesma nastala u opkoljenom Sarajevu snaži… Odlazimo na počinak, u neizvjestan novi dan idemo, ljubavi.

Da li uopće itko danas misli o sutrašnjem danu? Da li moji prijatelji u Sarajevu, u neizvjesnosti da li će ih opet stići kaos ratnog plamena, bivaju imalo svjesniji da živimo vrijeme nesigurno, da se povijest grubo ponavlja?

Ne prihvatajući logiku ”bit će kako bude” promišljam što bi danas napisao Miroslav plemeniti Krleža… Ili bi i on zanijemio…

Naša šutnja osnažuje se našim beznadnim svakodnevljem.

Odlazim u svoju sobu i zagledam, po ne znam koji put, sliku Džeke Hodžića; ostaje mi da sam sebi dočaram autocitat:

U ramu crne slike
U toj crnini, sa traperica ostatkom
Crnim, čitao sam sudbe hude, u
Vremenu u kojem junačiti se znali 
Smo, u vremenu koje nas napušta,
Kojem ništa, baš ništa ne dugujemo.
Poput Poca i Lakija sami smo na
Putu crnom, kojim nas crni psi gone.

Slike iz Mariopulja rastvaraju kaos, krvavo svakodnevlje, koje sam već živio u Sarajevu. Budim se iz nesigurnog sna, sjećam se Titove ulice i leševa preko kojih sam morao preskakati da bih stigao do svog primjerka Oslobođenja u kojem su bile čitulje dragih mi ljudi.

Postao je taj Mariopulj mojom opsesijom. Napisao bih pjesmu o krvi ukrajinskoj, ali ne ide, pa ne ide… Sarajevski Mariopulj i mariopuljsko Sarajevo, sve je dijelom krvavoga kaleidoskopa.

Gasim svjetlo i tonem u nesanicu.

Kaos se nastavlja, a ja sanjam Kairosov čuperak.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Demostarizacija Alekse Šantića
    •  Sinan Gudžević, genij s Golije
    •  Suvremenost pripovjedanja Svetlane Broz
    •  Pero Zubac nije pjesnik jedne pjesme
    •  Sve moje ulice ili od Lacine do Partizanske
    •  Mostarske intelektualne i umjetničke okomice
    •  Sarajlijama je i nakon 40 godina olimpijska bajka u venama
    •  Stazama tuzlanske Thalije
    •  Periklovo doba mostarskog nakladništva
    •  Monsinjor Franjo Topić bio je i ostao jedinstvena osobnost

> Svi tekstovi ovog autora