Schmidt je div, a Hrvatska je provincija

U utorak Njemačka je stajala mirno. Ne na ukočen vojnički način, nego pognute glave, s velikim poštovanjem. U utorak, 10. studenog 2015. godine, umro je Helmut Schmidt.

Nije, naravno, stala čitava Njemačka, užurbana, zaposlena, uskomešana, zabrinuta, prepuna izbjeglica i stranaca. Nisu se oglasile sirene koje prekidaju dan, zaustavljaju život i naređuju minutu šutnje. Ali, ona ozbiljna Njemačka, velika u svojim institucijama, u svom pamćenju i neprestanom promišljanju prošlosti i sadašnjosti, pametna Njemačka ozbiljnih novina i televizija zastala je sjećajući se i oplakujući jednog od najvećih među sobom.

Nazivali su ga divom, posljednjim velikanom kakvih više nema. Autoritetom. Sjećali su se njegovih riječi, citata koji su ušli u kolektivnu memoriju i svakidašnji jezik. Govorili su o gigantu njemačke i europske politike.

Ona ozbiljna Njemačka, velika u svojim institucijama, u svom pamćenju i neprestanom promišljanju prošlosti i sadašnjosti, pametna Njemačka ozbiljnih novina i televizija zastala je sjećajući se i oplakujući jednog od najvećih među sobom

Helmut Heinrich Waldemar Schmidt rođen je 23. prosinca 1918. u radničkoj četvrti na periferiji Hamburga. Oboje roditelja bili su učitelji. Bio je član Hitlerove mladeži, a potom, 1937. godine, unovačen u Wehrmacht. Borio se na istočnom i zapadnom frontu, gdje je pred kraj rat zarobljen od Engleza. Nije bio član nacističke stranke, ali je odmah nakon rata pristupio Socijalističkoj demokratskoj partiji Njemačke (SPD) i uskoro postao vođa Socijalističkog njemačkog studentskog saveza.

U Hamburgu je završio ekonomiju i počeo se profesionalno baviti politikom. U Bundestag je ušao 1953., a u godinama prije nego što će 1974. na kancelarkom mjestu naslijediti Willyja Brandta obavljao je dužnosti ministra obrane, financija, gospodarstva i vanjskih poslova.

Atribut velikog državnika zaslužio je tijekom uzastopnih kancelarskih mandata od 1974. do 1982. godine. Vodio je Njemačku u burnim godinama radikalnog lijevog ekstremizma i terorizma, Hladnog rata i nastajanja Europe kakvu danas poznajemo. Nije bio čovjek okamenjenog uma, pragmatično je mijenjao stavove i svoje političko djelovanje prilagođavao je svijetu koji se mijenja, istodobno aktivno sudjelujući u tim promjenama. Na tom putu stekao je podjednako mnogo saveznika i protivnika. I nepodijeljeno poštovanje.

Dobar dio mog djetinjstva i mladosti ime Helmuta Schmidta bilo je jedno najzvučnijih u vijestima i dnevnicima. U Titovoj Jugoslaviji bio je mnogo važniji i mnogo spominjaniji nego Erich Honecker, njegov kolega na čelu DDR-a, komunističkog istočnog dijela tada još podijeljene Njemačke. Na pokop Josipa Broza došla su obojica.

Atribut velikog državnika zaslužio je tijekom uzastopnih kancelarskih mandata od 1974. do 1982. godine. Vodio je Njemačku u burnim godinama radikalnog lijevog ekstremizma i terorizma, Hladnog rata i nastajanja Europe kakvu danas poznajemo. Nije bio čovjek okamenjenog uma, pragmatično je mijenjao stavove i svoje političko djelovanje prilagođavao je svijetu koji se mijenja, istodobno aktivno sudjelujući u tim promjenama. Na tom putu stekao je podjednako mnogo saveznika i protivnika. I nepodijeljeno poštovanje

Nakon što se 1986. godine povukao iz politike počeo je drugu karijeru u novinarstvu kao suizdavač časopisa Die Zeit. To ime u novinarstvu znači pamet i ozbiljnost.

Čitanje Zeita je svečanost riječi, misli i jezika, njemačkog jezika i općenito ljudske sposobnosti analitičkog i logičkog razmišljanja, promišljanja ljudi i pojava i objašnjavanja istih točno i lijepo artikuliranim riječima. Die Zeit predstavlja novinarstvo kakvog kod nas više nema. U povodu smrti Helmuta Schmidta, Die Zeit je objavio posebno izdanje. Njegova naslovnica pravo je remek-djelo. Ispod datuma rođenja i smrti stoji naslov: “Adieu, Helmut”. Ispod toga, manjim slovima, pitanje: “Tko će nam sada objašnjavati svijet?” (Wer soll uns jetzt die Welt erklären?). I još samo jedan redak: “Uz smrt Helmuta Schmidta”.

Ozbiljne njemačke novine, a pogotovo je to slučaj s časopisom Die Zeit, ne rasipaju u svojim naslovima i člancima jeftinu patetiku, pristojne su, ne vrište, nisu sa svakim o kome pišu na ti, suzdržane su u izražavanju bilo kakvih, a osobito kolektivnih emocija. Zato u takvim novinama pitanje “tko će nam sada objašnjavati svijet?” ima snagu i dramatičnost koja u nekoliko riječi pogađa bit: objašnjava veličinu Helmuta Schmidta i razloge zbog kojih je njegova smrt gubitak.

Međutim, genijalnost te naslovne stranice je u fotografiji koja mora pobuditi znatiželju i onih koji nikada nisu čuli za Helmuta Schmidta. Doduše, takvima se Die Zeit i ne obraća. Ali, tko je išta znao o Schmidtu i vidio njegove nastupe prepoznat će točnost i osjetiti poetičnost te fotografije. Da, upravo poetičnost, jer ta je naslovnica primjer novinarstva koje ne da graniči, nego jest i umjetnost.

Čitanje Zeita je svečanost riječi, misli i jezika, njemačkog jezika i općenito ljudske sposobnosti analitičkog i logičkog razmišljanja, promišljanja ljudi i pojava i objašnjavanja istih točno i lijepo artikuliranim riječima. Die Zeit predstavlja novinarstvo kakvog kod nas više nema. U povodu smrti Helmuta Schmidta, Die Zeit je objavio posebno izdanje. Njegova naslovnica pravo je remek-djelo. Ispod datuma rođenja i smrti stoji naslov: “Adieu, Helmut”. Ispod toga, manjim slovima, pitanje: “Tko će nam sada objašnjavati svijet?” (Wer soll uns jetzt die Welt erklären?). I još samo jedan redak: “Uz smrt Helmuta Schmidta”

Velika crno-bijela fotografija prikazuje samo vrh sijede, od obrva naviše, a iznad nje lebdi uskovitlani dim cigarete. Savršeni portret Helmuta Schmidta i jedne od njegovih najpoznatijih izjava, najviše citirane u hrvatskim novinama: “Za politiku su potrebne samo volja i cigarete”.

Novodobni čistunci u tome će vjerojatno vidjeti autokratski prezir prema zakonu kojim je posvuda, pa i u Njemačkoj, strogo zabranjeno pušenje u javnim prostorima.

Nisam ovih dana zapazio da bi se bilo kome u njemačkim medijima omaknuo izraz “otac nacije”. Ali, Helmutu Schmidtu je, baš kao starom i poštovanom ocu, jedinom bilo dopušteno pušiti u svakom prostoru i u svakom televizijskom studiju u kojem je gostovao, pred kamerama. Naravno, sasvim je njemački i to da je protiv te njegove navike iz principa podignuta i formalna tužba koju je sud odbacio.

Čitavog je života palio cigaretu za cigaretom. I nakon operacije na srcu. I dogurao je do 97. godine. To nipošto ne opovrgava štetnost pušenja za zdravlje, ali Helmut Schmidt i u tome je bio iznimka.

Za mene osobno nešto je drugo silno važno kod Helmuta Schmidta: njegova ljubav prema kulturi i umjetnosti, a osobito glazbi. Mnogo više nego kad glazbenik postane političar, imponira kada je veliki političar ujedno i glazbenik. Iz hobija, ljubavi i vlastite unutarnje potrebe.

Njemačke i svjetske televizijske postaje koristile su ovih dana dragocjene arhivske snimke na kojima Helmut Schmidt, uz Hamburšku filharmoniju, svira Bacha. U svojim kancelarskim godinama snimio je dvije ploče. U čuvenom studiju EMI-a u londonskoj ulici Abbey Road s Londonskom je filharmonijom i svojim prijateljima, glasovitim pijanistima Justusom Frantzom i Christophom Eschenbachom, snimio Mozartov Koncert za tri klavira. U Hamburgu, za Deutsche Grammophone, pridružio im se i Gerhard Oppitz u snimanju Bachova koncerta za četiri klavira i orkestar.

Za mene osobno nešto je drugo silno važno kod Helmuta Schmidta: njegova ljubav prema kulturi i umjetnosti, a osobito glazbi. Mnogo više nego kad glazbenik postane političar, imponira kada je veliki političar ujedno i glazbenik. Iz hobija, ljubavi i vlastite unutarnje potrebe

Schmidt je svirao najlakše dionice, ne da bi se pravio važan, nego zato što “glazba upotpunjuje ljudsku dušu i čini je cjelovitom”. Rekao je i ovo: “U fundamentalnim stvarima moramo biti naivni”.

Kada mu je dodijeljeno najveće njemačko državno odlikovanje, odbio ga je primiti zbog svog luteranskog i hanzeatskog odgoja u kojem čovjeku ne pripada posebna hvala samo zato što obavlja svoju dužnost.

Usred hrvatskog postizbornog festivala političkih patuljaka, smrt Helmuta Schmidta dobila je samo dvadesetak sekundi na kraju posljednjeg Dnevnika javne televizije.

Ako je suditi po tome, u Europi u kojoj je Schmidt div, mi smo daleka provincija do koje pamet ne dopire.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora