Silazak u vražje krugove smrti

”Jürgen Moltmann – Teologija: silazak u vražje krugove smrti”, ur. Zoran Grozdanov, Ex libris, Rijeka 2014.

 

(Redakcija autografa i ovim osvrtom Zorana Grozdanova poziva na praćenje izuzetne teološke konferencije časopisa Concilium u Sarajevu, od 9. do 12. lipnja, na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu).

Predgovor

Predmet istraživanja i tekstova u ovoj knjizi mogućnost je ozbiljenja i konkretiziranja u našoj regiji nekih temeljnih Moltmannovih uvida iz njegova djela Raspeti Bog: Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije, izvorno napisanog 1972. godine. Objavljujemo ovaj svezak u želji da, s malim zakašnjenjem, obilježimo četrdesetu godišnjicu objavljivanja toga kapitalnog djela. U tu svrhu, pozvali smo nekolicinu mlađih teologa da sudjeluju u nečemu što bismo mogli nazvati, možda i preuzetno, ”stvaranjem (regionalne) kontekstualne teologije“.

Zbog čega polazimo baš od Moltmannove misli? Poznato je da je upravo ova njegova knjiga, uz onu raniju Teologiju nade, izvršila gotovo pa nemjerljiv utjecaj na teološke pokrete diljem svijeta, i to, što je nama posebice zanimljivo, ne samo na striktno teološke, već i na pokrete koji su određene teološke uvide shvatili do te mjere konkretno i ozbiljno da su ih primijenili u svojem društveno-političkom, ali i u crkvenom okruženju. Možemo tu spomenuti tek najpoznatiji primjer, onaj latinoameričke teologije oslobođenja, ili pak crnačku teologiju u SAD-u.

Mogućnost promjene dolazi samo putem križa kao konkretnog povijesnog događaja s konkretnim društveno-političkim i religijskim uzrocima, križa koji upravo one marginalizirane u društvu, religiji i političkom prostoru postavlja kao središnje aktere i mjesto događanja nade, promjene i ispunjenja Božjih obećanja pravednosti

Svim tim pokretima bilo je zajedničko jedno – društvena, politička, religijska potlačenost, marginaliziranost i želja za promjenom društvene, ali i religijske situacije, i to upravo teološkim uvidima.

Posebice ovdje ističem teološkim uvidima jer, za razliku od našega, bivšeg jugoslavenskoga, a sadašnjega tranzicijskog konteksta, u kojemu se teologija gotovo nikada nije razumjela kao mogući alat promjene u smjeru humanizacije svih sfera društveno-političkog, ti su pokreti preuzeli središnje uvide Moltmannove teologije: s jedne strane, iz Teologije nade, uvide da se eshatologija, budućnost Boga nalazi u središtu kršćanske teologije te iz Raspetog Boga, da se ta budućnost ozbiljuje na križu sa svim svojim religijskim, društvenim i političkim posljedicama.

Kada bismo upitali Moltmanna da li je, pišući spomenute dvije knjige, bio svjestan njihovih mogućih učinaka, gotovo sigurno bismo dobili negativan odgovor. Moltmann je naprosto želio napisati knjige koje tematiziraju teologiju iz dvaju žarišta: žarišta uskrsnuća i žarišta križa, što su ujedno i konstitutivni elementi kršćanske vjere, ali ne zanemarujući pritom i krizne momente vlastite biografije.

Dakle, kairos tih knjiga, šezdesete i sedamdesete godine prošloga stoljeća, vrijeme buđenja nada u promjenu društvenih, političkih i religijskih struktura, kao i njihova gašenja krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, korespondiraju upravo s temama tih knjiga – s teologijom nade, kao buđenjem nade u onima koji promjenu žele, te s teologijom križa, kao svraćanjem pozornosti na činjenicu da moguća promjena i nada bezuvjetno proizlaze iz ”noći križa“, uz solidaran ”silazak u vražje krugove smrti“, kako i glasi naslov našeg nevelikog zbornika.

Nada i ”ono novo“ neraskidivo su vezani uz ”slabljenje,“ odnosno uz riskantnu transformaciju vlastita identiteta, uz, kako to Moltmann zove, rušenje svih idola religije, nacije i društva.

”Kršćansko je postojanje, naime, život koji se odvija zajedno s onima koji su raspeti, a cilj mu je upravo u tome da te raspete skine s križa, budući da nam valja već sada živjeti kao da smo uskrsnuli, te hodati – stojeći pri tom u poniznosti pred sablažnjivošću te i takve povijesti – zajedno s Bogom, onim Bogom koji je Bog sirotinje i žrtava“

Drugim riječima, mogućnost promjene dolazi samo putem križa kao konkretnog povijesnog događaja s konkretnim društveno-političkim i religijskim uzrocima, križa koji upravo one marginalizirane u društvu, religiji i političkom prostoru postavlja kao središnje aktere i mjesto događanja nade, promjene i ispunjenja Božjih obećanja pravednosti.

Mogli bi se ovom prigodom pozvati i na riječi Jona Sobrina, najpoznatijeg teologa oslobođenja, koji je i sam pod velikim Moltmannovim utjecajem napisao svoja najvažnija djela i koji nas posve u Moltmannovu duhu poziva na shvaćanje i prakticiranje teologije, i to ne samo kršćanske, kao odraza odvažnosti da živimo ”ovdje i sada,“ kao da smo već uskrsnuli: ”Kršćansko je postojanje, naime, život koji se odvija zajedno s onima koji su raspeti, a cilj mu je upravo u tome da te raspete skine s križa, budući da nam valja već sada živjeti kao da smo uskrsnuli, te hodati – stojeći pri tom u poniznosti pred sablažnjivošću te i takve povijesti – zajedno s Bogom, onim Bogom koji je Bog sirotinje i žrtava“.

Jer, u konačnici, za teologiju je, kao i za svako ozbiljenje religijske egzistencije, samo jedno pitanje bitno: predstavlja li ona riskantan pothvat skidanja drugih s križeva, pa čak i sprečavanja da se razapinjanje uopće može dogoditi, ili je, zapravo, ona bezbožno pravljenje križeva i prikivanje drugih na njih kako bi se utišala vlastita nelagoda bijega od vlastitog križa, koji je, kako ga Moltmann s pravom posve demistificirano shvaća, ujedno dvoje: svakodnevnica i sama –– ljudska egzistencija?

Ta egzistencija možda je upravo zbog svoje lomnosti i krhkosti i jedino vrijedna, pa čak, kako kršćani vjeruju, i toga da u utjelovljenju bude neopozivi odabir samoga Boga.

Ne jedino, ali izuzetno snažno, to se pitanje nameće svakom teološkom pothvatu i pretenziji na religijsko egzistiranje u našoj regiji!

Za teologiju je, kao i za svako ozbiljenje religijske egzistencije, samo jedno pitanje bitno: predstavlja li ona riskantan pothvat skidanja drugih s križeva, pa čak i sprečavanja da se razapinjanje uopće može dogoditi, ili je, zapravo, ona bezbožno pravljenje križeva i prikivanje drugih na njih kako bi se utišala vlastita nelagoda bijega od vlastitog križa, koji je, kako ga Moltmann s pravom posve demistificirano shvaća, ujedno dvoje: svakodnevnica i sama –– ljudska egzistencija?

Posebno za ovaj svezak, Jürgen Moltmann je napisao tekst kojim, na pregledan način opisuje sam kontekst nastanka knjige Raspeti Bog, kao i kontekste društava i teologija na koje je ta knjiga u bitnome utjecala. Za njegov osobni kontekst od presudne je važnosti bilo njegovo ratno iskustvo sudjelovanja u protuzračnoj obrani Hamburga prilikom Operacije Gomora 1943. godine te iskustvo pogibije njegova najboljeg prijatelja u toj borbi.

Po prvi puta je tada, napominje Moltmann u svome tekstu, ali i u svojim sjećanjima Široki prostor (Weiter Raum, 2006), postavio pitanje koje je obilježilo cjelokupnu njegovu teologiju: ”Gdje je Bog“ usred patnje i umiranja?

Odgovor na to pitanje, koje se proteže cjelokupnim Moltmannovim djelom, ne samo Raspetim Bogom, pronašao je upravo u križu sa svim njegovim povijesnim, pa onda i društvenim, političkim i religijskim uzrocima, kao i u svim teološkim posljedicama koje križ povlači a sobom.

Mogućnost ozbiljenja i propitivanje uvjeta mogućnosti promatranja toga Moltmannova djela kao izgradnje teologije iz konkretnoga povijesnoga događaja predmet je istraživanja drugoga teksta u ovoj knjizi, pod naslovom ”Teologija iz konkretnoga“ autora Zorana Grozdanova. Konkretnost Isusova križa i konkretnost objave Boga uvjet su mogućnosti Moltmannova oblikovanja teologije kakva neće polaziti od Boga kao objektivne datosti, već od Boga čiju narav možemo spoznati isključivo u Isusovim konfliktima s društvom i religijom njegova vremena, kao i iz bogonapuštenosti križa u Isusovu smrtnome vapaju ”Bože moj, zašto si me ostavio?“.

Konkretnost križa i njegovih posljedica za društveno-politički i religijski kontekst našeg postjugoslavenskog prostora, predmet su istraživanja Alena Kristića i Branka Sekulića.

Skrećući pozornost na dodirne točke Moltmannove teologije i ”slabog kršćanstva“  filozofa G. Vattima, Alen Kristić će ustvrditi kako fundamentalnu okosnicu Moltmannovoga teološkog projekta s onu stranu ”metafizičkog mentaliteta“ predstavlja ”solidarni silazak u konkretne vražje krugove smrti vlastitog vremena i prostora“.

”Za teologe nije stvar u tome da drukčije tumače svijet, povijest i čovjekov bitak, već da se oni sami promijene u očekivanju božanske promjene“ (Jürgen Moltmann)

Dapače, upravo je to bezuvjetan kriterij autentičnosti ne samo teologije, nego i kršćanske, pa i religiozne egzistencije uopće: borba za humanizaciju ljudskog društva u svim njegovim aspektima putem solidarnog zajedništva s ljudima čije je ljudsko dostojanstvo ugroženo.

Napravivši na razini lokalnog analizu mehanizama nazočnih u regionalnim religijskim zajednicama koje priječe ”solidarni silazak u konkretne vražje krugove smrti“, Kristić će zaključiti da se za religije u BiH, ali i općenito u našoj regiji, kontekstualno izvršenje fundamentalnog programa Raspetog Boga J. Moltmanna, pod čim ponajprije misli na kenotičko-solidarno silaženje religija u sadašnje situacije raspetog Boga, odnosno sadašnje vražje krugove smrti, sastoji u kenotičko-solidarnom zaokretu od utopija nacionalističko-religijskih geta prema heterotopijama postratno-tranzicijskih trauma.

Entoni Šeperić progovara o konstitutivnoj gluhoći i apatiji suvremenog teološkog diskursa na primjeru članka Apostolskog vjerovanja o Isusovu silasku nad pakao, točnije na primjeru jednoga teološkoga prijepora o pravovjernosti njegova tumačenja u teologiji Hansa Ursa von Balthasara.

U njemu se, kroz kritičko povezivanje sa tekstovima Moltmanna i Metza, nastoji progovoriti o ograničenjima i poteškoćama koje proizlaze iz teološkog idealizma i nužnosti kontekstualnog promišljanja teologije iz vražjeg kruga apatije teološkog diskursa. U njemu poprječno dolazi do riječi uvid o promašenosti ideološkog koncepta pravovjerja kao logike zasnivanja kršćanskih izvjesnosti, kao i mogućnosti da se na činjeničnost masovnih ubojstava i genocida odgovora hladnom nezainteresiranošću akademske teologije, koja je još jedino zaigrana formalnim kriterijem pravovjernosti kao vlastitim standardom.

Posljednji tekst u ovome svesku, ”Krabulja kršćanskog vulgarizma: Etnoreligijanska utvara u suvremenom sekularističkom društvu“ Branka Sekulića bavi se problemom sprege religijskoga, političkoga i etničkoga, što je autor povezao u riječi etnoreligijanstvo.

U svom pretumačenju osnovnih Moltmannovih uvida o potencijalu za političko oslobođenje pojedinca, ali i oslobođenje religijske zajednice, crkve, od politike, autor upozorava da se, u našemu kontekstu, Crkva više ne pokazuje kao izvorni smisao jednoga vjeroispovijednog konteksta, već kao primitivna krinka ispunjena interesima politikantskog naboja te stoga njezin glavni nagon više ne biva eshatološka dimenzija nade Boga živoga, već neprestano prekopavanje po ukopnom mjestu Raspetoga.

Njegovo oživotvorenje za nju znači kraj mitoloških manipulacija na kojima podiže svoje temelje u kontekstu etničkog profiliranja. Naime, napisat će autor, ovakvoj Crkvi križ služi jedino ako je simbol grobnih oznaka, a nipošto simbol uskrsnuća i neophodnosti radikalnih duhovnih izazova. Iz tog razloga, Crkva se u ovoj svojoj inačici ukazuje kao utvara kakvoj se jedino može pristupiti putem svojevrsnih patoloških teoloških instrumenata. Jer, da bi oživotvorila svoje postojanje u kontekstu Kristove poruke borbe za život, treba prije svega izaći iz njegove rake i priznati da je on ipak živ.

Osnovni cilj ovoga sveska nalazi se u pokušaju da se teologija istinski shvati kao ono područje ljudskih istraživanja, interesa i vjerovanja koje uistinu može oblikovati i utjecati na stvarnost u kojoj živimo, kako stvarnost pojedinca, tako i religijske zajednice i društva.

Naime, ”za teologe nije stvar u tome da drukčije tumače svijet, povijest i čovjekov bitak, već da se oni sami promijene u očekivanju božanske promjene“ (J. Moltmann).

    •  In memoriam: Pišem Moltmann, pamtim slobodu
    •  Hegel, Moltmann i ''smrt Boga''
    •  Religija u javnosti
    •  Izvrstan Ivankovićev okvir

> Svi tekstovi ovog autora