Siročad političkih maćeha

Uspinjući se do svoje veličanstvenosti, po kojoj će ostati upamćen, osmanski silnik Sulejman Veličanstveni, pred polazak na Budim, makar samo i u sapunici, svome mlađem sinu, uvjeravajući ga kako ne čini nepravdu njegovu starijem bratu, princu Mustafi, kaže da je u svojoj pravednosti pazio da ni mrava ne zgazi. A onda mu, nekoliko kadrova potom, ostarjeli kadija kaže kako u Budimu ima crkva i kako bi je, kad tamo dođu, trebali pretvoriti u džamiju i u njoj molitvom zahvaliti Alahu. I sultan to u svojoj veličanstvenosti i pravednosti, koja mrava ne bi zgazila, objeručke prihvaća kao nešto najnormalnije. Ni scenarist ni redatelj, naravno, tu ne vide problem…

 

Nedavno je u Sarajevu otvorena novoizgrađena biblioteka (Iskazujem zadovoljstvo što ju je Sarajevo nakon zločina nad Vijećnicom i Orijentalnim institutom dobilo!), koja nosi ime nekoga tko na sličan način, kao i Sulejman, ne bi mrava zgazio (Tako je u Sarajevu 1992. govorio i general JNA Kukanjac.), a onda je postao i silnik i dobrotvor, baš tim redom, jer drukčije nije ni mogao. A i kako bi? Nije dobrotvor postao od ćaćina novca, od dobitka na lotu ili od biznisa, no treba znati da je taj silnik u memoriji bosanskih katolika upamćen kao zlotvor koji im je otimao imanja… Tako je, eto, svoje junaštvo i nasilje nad drugima, pretvarao u veliku i pamtljivu dobrotu prema svojima.

Modernim bi se to rječnikom nazvalo: nasilna promjena vlasništva. I što je tu čudno? Pa, pravda, ako uopće postoji – postoji samo za svoje, ne i za druge, tuđe… Pravda je onoga tko je dijeli! Drugome je namijenjena milost ili tolerancija – Ahdnama

 

Modernim bi se to rječnikom nazvalo: nasilna promjena vlasništva. I što je tu čudno? Pa, pravda, ako uopće postoji – postoji samo za svoje, ne i za druge, tuđe… Pravda je onoga tko je dijeli! Drugome je namijenjena milost ili tolerancija – Ahdnama.

 

Naizgled i stvarno ništa se pod nebom nije promijenilo u odnosu na ta dva asocirana slučaja, ma koliko ona bila stvarna ili samo literarizirana. No, pravi konkretni problem počinje tek onda kad u BiH na svjetlo dana iziđu tri povijesti, tri međusobno zavađene povijesti i svaka nas od njih počinje uvjeravati kako je jedina, prava i istinita, kao uostalom i sveta knjiga u koju se kunu i u ime koje su vas spremni ubiti da bi dokazali koliko je jedina, prava i istinita.

 

Ovo su samo svježe asocijacije uz moje čitanje izvanredne knjige Ece Temelkuran o tursko-aramenskom sukobu, koji također, kao i svi drugi, pokazuje dva lica, dvije istine jedne te iste povijesti.

 

Još jučer su u BiH neki koji Tursku doživljavaju kao majku (Pa gdje bi majka to uradila?) tvrdili da ‘‘Turska nije napravila genocid nad Armenima“, kao što nisu htjeli vidjeti ni kurdsko pitanje u suvremenoj Turskoj. Čak ni nakon što je mučki ubijen turski Armenac Dink Hrant, a nobelovcu Pamuku savjetovano da se skloni pred histerijom turskih ultranacionalista.

 

Nekako sam u to vrijeme u Ankari u razgovoru s nekim Turcima počeo shvaćati zašto njima Pamuk ne samo da nije ni blizu dobar pisac kao meni, a ja sam samo o tome govorio, nego je čak izdajnik. (Asocijacija na čitanje Andrića u nekim bošnjačkim krugovima u BiH nije se mogla izbjeći!)

Bošnjačka majka Turska, srpska majka Rusija i katolička Sveta majka Crkva (O Hrvatima i ostalima ne znam što bih rekao…), manje su majke s majčinskim refleksom, a daleko više političke maćehe ili samo interesno-politički tutori, tj. manipulatori podaničkim mentalitetima ovdašnjih kolektiviteta tako željnih majki, očeva, starije braće, jakih zaštitnika, metafizičkih prodavača magle…

 

I ova će godina, kao i mnogo toga prije, u zavađene bh. povijesne memorije dodatno unijeti ili samo osnažiti konflikt više, budući da Sarajevski atentat, kao jedan od memorijskih graničnika, svaki od kolektiviteta doživljava i interpretira na svoj način.

 

Za to vrijeme bh. narodi su svakim danom sve više siročad svojih triju majki. Bošnjačka majka Turska, srpska majka Rusija i katolička Sveta majka Crkva (O Hrvatima i ostalima ne znam što bih rekao…), manje su majke s majčinskim refleksom, a daleko više političke maćehe ili samo interesno-politički tutori, tj. manipulatori podaničkim mentalitetima ovdašnjih kolektiviteta tako željnih majki, očeva, starije braće, jakih zaštitnika, metafizičkih prodavača magle…

 

Da, vrijedilo bi ovdje ponovo uvesti u priču otvorenje Gazi Husrev-begove biblioteke, ali samo da bi se pokazalo kako ništa od bh. kulturnih dobara koliko je dosada obnovljeno, nije obnovljeno bh. novcem nego su i mostarski most i konjički stari most i Vijećnica i Gazi Husrev-begova biblioteka urađeni tuđim novcem. Domaći novac služi za nešto drugo, recimo i zato da bi institucije kulture bile opstruirane i uništavane.

 

Da, za to vrijeme Zemaljski muzej, institucija iz koje je izrasla i ANUBiH i Sarajevsko sveučilište, i sav kulturološki potencijal ove zemlje, pa čak i bh. indentitet, svijest o bh. posebnosti i, u krajnjemu, suvremena državnost, i dalje stoji zatvoren. Zašto? Da nagađamo? Zato što ga je izgradio ‘‘mrski“ austro-ugarski okupator, zato što u njemu nema nacionalno podijeljene povijesti, zato što pokazuje da nije baš u BiH sve počelo s dolaskom Osmanlija, zato što čuva i tragove onoga što su Osmanlije porušili, ili samo zato što smo ‘‘mi narod živih, a ne mrtvih“, pa nam ne trebaju muzeji, kako je to jednom rekao bh. ratni ministar kulture i prevoditelj Kurana?

Naše historije su naše histerije, histerije svih onih koji uporno demonstriraju neuzvraćenu, jednosmjernu ljubav prema povijesno odbjegloj Velikoj majci, a geopolitički prostor koji im je stvarna majka (ako takvo što uopće postoji!) destruiraju, da baš ne kažem edipovski incestuozno desetljećima skrnave

 

Ili samo zato što se ne vidi da su u Zemaljskom muzeju, Muzeju književnosti, Kinoteci, Galeriji BiH te tri historije zavađene. Otuda valjda i svako malo udar na PEN BiH, otuda valjda i trajni ataci na, primjerice, književne časopise koji su simboli ove kulture, otuda i trajni udari na sve što znači kakav-takav kontinuitet, i to od onih kojima su usta puna priče o hiljadugodišnjim kontinuitetom i koji tako snažno mrze sve one koji se usude i spomenuti trajne diskontinuitete ove zemlje, trajne podijeljenosti bh. društva…

 

Ni sami nisu uvjereni u svoje romantičarske mantre o BiH, jer inače ne bi u praksi činili sve kako bi i sami dali svoj snažni obol njezinoj trajnoj podjeli. Znaju oni dobro da samo jako, oštro podijeljeni mogu živjeti svoju drugost, različitost, identitet itd., jer oni još nisu čuli da se identitet može živjeti i bez neprijateljstava, i bez džambo-plakatiranja te različitosti, i sa sasvim malim razlikama.

 

Naše historije su naše histerije, histerije svih onih koji uporno demonstriraju neuzvraćenu, jednosmjernu ljubav prema povijesno odbjegloj Velikoj majci, a geopolitički prostor koji im je stvarna majka (ako takvo što uopće postoji!) destruiraju, da baš ne kažem edipovski, incestuozno desetljećima skrnave.

 

Za to vrijeme sjajna nam Ece Temelkuran ukazuje na jedan od mogućih modela prevladavanja (ne i zaborava!) podijeljenosti i zavađenosti memorija, jer nije njezina knjiga samo knjiga o različitim pogledima na armensko-turski Ararat (Planinu boli – kako se knjiga zove), nego i o svim našim araratima, ma kako se oni zvali i ma kada u našim svijestima počinjali ili najbolnije odjekivali. Jednako se to odnosi i na Srebrenicu i Kozarac, Vukovar i Dubrovnik, Jasenovac i Bleiburg, da ne idemo dalje u povijest…

    •  Ignorancija na hrvatski način
    •  Novi prilozi bošnjačkoj mitomaniji
    •  Glupost i mi migranti
    •  Iz pogreške u pogrešku...
    •  Jednoumni u laži!
    •  Kloniranje zločinaca?!
    •  Budi kulturan! Kaže čovjek koji je godinama mjera nekulture
    •  Virus političke nervoze
    •  Živjeti u prošlosti
    •  Osmansko-feudalni software

> Svi tekstovi ovog autora