Sjene se uvijek vraćaju, jer sjene sve znaju

Imao sam otprilike šest ili sedam kad sam bio prvi put zaključan.

Zaključavanja su se nastavila i tijekom mojeg cjelokupnog osnovnoškolskog obrazovanja, tako da bih makar jednom tjedno ostajao zaključan iza vrata smočnice, u toaletu, a kasnije bih se i sam skrivao u našem ormaru u predsoblju, spavaćoj ili dječjoj sobi…

Koliko se mogu prisjetiti, nisam oko toga dizao nikakvu buku, niti sam se oko toga posebno bunio, jer mi je takav postupak bio predstavljan kao nužan i u mojem najboljem interesu. (”Ne smiješ izići! Ako se dobro ne skriješ, odvest će te Cigani!”) Dijete se, naime, u toj dobi bespogovorno povinuje roditeljskim nalozima, čak i onda kada su oni evidentno nehumani i besmisleni.

Budući da sam dugo bio jedinac, otac – koji je zbog naravi vojničkoga posla često izbivao iz kuće – nije ništa naslućivao. Ili ga ništa od toga nije ni zanimalo.

Ponekad bi ga u stanu zatekla previdom zaboravljena i ispražnjena ambalaža tableta litija, barbiturata, ili kakvog drugog psihofarmaka, kojima je majka neprestano od nas skrivala svoje unutrašnje sjene, ali to mojemu ocu – sada posve nagađam – vjerojatno nije bio dostatan signal na uzbunu.

Ako bih i trebalo započinjati ikakvu priču, onda bi valjalo krenuti od početka: od njezine sjene. Ali tko bi to mogao ispripovjediti? I tko još umišlja da zna i razumije sjene? Morao bih hiniti razumijevanje, pa čak i sućut, a da ništa od toga ne bi bilo istina

Otac je imao Cilj kojemu je sve drugo trebalo biti podređeno; najprije je čuvao Jugoslaviju od njezinih neprijatelja, a onda je – mnogo godina kasnije – s jednakim žarom i posvećenošću čuvao Hrvatsku od prijatelja Jugoslavije. Tko bi se uz tako uzvišene ciljeve imao još vremena baktati s banalnostima?

Ne znam možete li me u tome razumjeti, ali svijet šestogodišnjaka sučelice bliskoj osobi koja pati od njemu posve nerazumljivog i nedokučivoga stanja posve je drukčiji ako se promatra kroz uzani otvor ključanice.

Izvanjska svjetlost u mraku skrovišta postaje još intenzivnijom, probijajući se oštro i pod kutom koji uvijek jasno ukazuje na razdoblje dana. Ako se na zidu ili stranici ormara mrlja svjetla ukazuje u razini očiju, onda je posve evidentno riječ o jutru; ako se, pak, povija ukoso i oštro prema dolje, već je poslijepodne. Pravilne putanje svjetla na zidu smočnice, ormara ili toaleta – to je linija mojega odrastanja.

Nikakav sol invictus – to je religijska papazjanija; cijelo je, naime, Sunce moguće stjerati i sabiti u samo jednu ključanicu.

Prisjećam se kako bih na te svoje ”izlete” nosio knjigu ”1000 zašto, 1000 zato” koju mi je zbog ostvarenog uspjeha u školi bila poklonila majka. Knjigu bih podizao ili spuštao u skladu s pomicanjem svjetlosti koja je dopirala kroz ključanicu ili kroz procjep između dvokrilnih vrata ormara.

Halapljivo sam čitao stranicu za stranicom, nalazio različite odgovore o građi ljudskoga tijela, o živome svijetu izvan ormara ili smočnice, o planeti Zemlji i njezinim prostranstvima, o svemiru i stazama bez kraja; o tome kakav je svijet u malom, o snazi i moći prirode, o graditelju u čovjeku, ili riječ dvije o modi, jelu i nekim malim stvarima, o zdravome tijelu i zdravome duhu, kao i posljednju glavu – onu o zabavi.

Tražio sam u toj knjizi odgovore na najrazličitija i najzanimljivija pitanja, poput onoga tko je prvi pustio zmaja, ili kako se prave špekule.

Nisam, naime, nikada našao odgovor na jedino i najvažnije pitanje – zašto se djeca moraju skrivati u ormaru?

Naime, tek ću naknadno i s velikom zadrškom shvatiti da su me zaključana vrata ili ormar imali čuvati od nepredvidljivih majčinih intervala ekscitacije i depresije. Patila je, naime, od bipolarnog poremećaja, kako je to nazivala struka, a što ću doznati tek mnogo godina kasnije, zahvaljujući slučajno otkrivenoj liječničkoj dokumentaciji iz obiteljskog arhiva.

U trenucima ekscitacije, moja majka je znala biti iznimno kreativna; lijepo je slikala, a imala je i vrlo osobit dar zamjećivanja i prenošenja detalja (ako je išta od toga sačuvano u meni, onda sam to naslijedio od nje).

U stanjima uzdignuća imala je osobite ispade vedrine – slikala je otvorene planinske pejzaže i svjetlo, mnogo svjetla… u stanjima pada i depresije, ako bi uopće i slikala, njezina se paleta stubokom mijenjala; svjetlost je iznenada blijedjela i gubila se u vrlo mračnoj ekspresiji, nerijetko praćena iznimno nesređenim i nervoznim kretnjama kista.

Njezine slike, vjerujem, jedino su i istinsko zrcalo njezine duše. Mnoge od njih još uvijek ukrašavaju zidove samostanskih kuća razasutih po zemljici Bosni, a ipak najviše u Gučoj Gori – gdje se s mojim maloljetnim sestrama većinu svoje poznije dobi skrivala pred mračnim sjenama…

Ali ja od svih njezinih slika danas nemam niti jednu, niti bih je ikada želio imati; ondje gdje su njezine slike, ondje su i sjene – a sjene se uvijek vraćaju, jer sjene sve znaju.

Trenuci majčine depresije, koji su se nekada protezali danima, pa čak i tjednima, bili su za mene osobito mučni i teški. Toliko mučni, da sam ta iskustva godinama u sebi potiskivao – gomilao sam ih negdje u vlastitoj nutrini, ne znajući da time nesvjesno hranim i njezine sjene, odnosno da one podmuklo i polako postaju mojim vlastitim sjenama.

A sjene najbolje znaju. Tražio sam odgovore o njima na mnogim i posve različitim mjestima, ali ih nigdje nisam pronalazio. Moje znanje o sjenama ni danas ne nadilazi znanja usvojena iz knjige ”1000 zašto, 1000 zato”.

Budući da sam dugo bio jedinac, otac – koji je zbog naravi vojničkoga posla često izbivao iz kuće – nije ništa naslućivao. Ili ga ništa od toga nije ni zanimalo

Povremene bilješke i hladni, gotovo automatizirani jezik psihijatrijskog esnafa na majčinim otpusnim listovima nije mi, naime, otkrivao ništa o njihovu podrijetlu i uzroku. Iako je izmjenu stanja ekscitacije i depresije znala uspješno dozirati i balansirati njihov filigranski ples, od kojega je duša moje majke sve više zamirala i kopnjela, znanost nije imala odgovarajući odgovor; znanje Civilizacije pred sjenama je izgledalo krajnje nemoćno i jadno.

S razvojem majčinog poremećaja i obiteljske su se spone ubrzano kidale i rastakale. Njezine slike postajale su sve tamnijima, dok se na koncu nisu pretvorile u – sjene. Sjene su je konačno nadvladale i odnijele jednog teškog i hladnog bosanskog prosinca, bilo je to prije skoro deset godina.

Od ukopa nisam obišao majčin grob, a ne znam ni rašta bih. Kada me ljudi pitaju zašto ne idem, jedino što umijem reći jest da ne podnosim rezano cvijeće. Naime, lice i naličje majčinstva razdiranog tamom samouništenja teško je shvatiti i razumjeti, a još teže ga je prihvatiti.

Stoga još i danas, dok nesputanošću odrasloga čovjeka promatram Sunce na otvorenom zaslonu neba, meni se čini kao da ga promatram kroz konjski oglav ili zazirak, kao kroz jednu od svojih nebrojenih ključanica. A taj golemi svemir ima oči Majke.

(…)

Po prilici u sedmom razredu osnovne škole, sa svojih trinaest ili četrnaest godina života, moji ”izleti” i osamljivanja postajali su sve učestalijima i dugotrajnijima.

Otac je, naime, zbog rata i posvećenosti Cilju sve češće izbivao iz kuće, a mati je – naročito nakon početka opsade Sarajeva, gdje su na Grbavici ostali zatočeni njezini roditelji – padala u iznimno teška i dugotrajna depresivna stanja, mahnitanja i nesanice. Bila je emotivno i socijalno posve disfunkcionalna.

Pored neminovne skrbi za majku, uskoro sam morao preuzeti i dio skrbi za dvije mlađe, malodobne sestre. Nitko me ništa nije pitao; sjene nisu tražile nikakvo odobrenje.

Moj odgovor na takvo stanje, pretpostavljam, bio je posve u skladu s mojom adolescentskom dobi, a sastojao se uglavnom u nijekanju i odbijanju. I gomili bijesa.

S vremenom sam počeo gajiti i upoznavati vlastite sjene; dugo bih, naime, ostajao zatvoren iza vrata svoje sobe, provodio bih vrijeme u životu sa svojim sjenama i družio se s njima, pričao im svakojake priče, molio ih da našu obitelj ostave na miru, da im je svakako bolje i daleko ljepše s nekim drugim ljudima, a ne ovdje zaključanima sa mnom u sobi…

S četrnaest sam otkrio obiteljske ploče Pink Floyda, čijoj sam se glazbi sumanuto i sa strašću prepuštao. Znao bih satima slušati jednu te istu melodiju, najčešće ”Echoes” ili ”Careful with That Axe, Eugene” s njihova koncertnog i antologijskog albuma u Pompejima, htijući na taj način dokrajčiti, ili makar na trenutak izmoriti sjene.

Sve ovo, naime, pišem s povodom i razlogom.

Naime, protekloga vikenda, kada se obilježavao i Svjetski dan mentalnog zdravlja, proveo sam sa suprugom iznimno ugodnu večer u društvu naših dugogodišnjih obiteljskih prijatelja te njihovih i naših poznanika.

Od osam osoba koje su te večeri bile okupljene za zajedničkom trpezom – sve odreda iznimne i vrlo zanimljive ljudske osobnosti, krajnje različitih i raznovrsnih talenata i sklonosti – makar četiri su imale doticaja, ili žive u doticaju s osobama narušenog mentalnog zdravlja.

Njihovi životni partneri, supružnici ili roditelji – nebitno, svi su imali ili još uvijek imaju poteškoća s održavanjem mentalnog zdravlja, nerijetko se pritom suočavajući sa stigmom i nerazumijevanjem uže i šire zajednice, ali i vlastitih obitelji.

Ganula me je te večeri razina iskrenosti i nevjerojatna zrelost ljudi koji su o svojim životnim iskustvima bili u stanju pripovijedati vrlo otvoreno i bez ikakve osude, kombinirajući pritom golemu iskustvenu prokušanost s krajnjom nepoznanicom i nemogućnošću da dokuče prave uzroke ili razloge stanjima s kojima se njihovi najbliži suočavaju ili u kojima se nalaze.

Čak dvije od osmero okupljenih osoba svjedočile su suicidu svojih najbližih, dočim su ostali izloženi iznimno teškim i korozivnim obiteljskim i partnerskim odnosima, ali ipak beskrajno odlučni da uz stručnu pomoć i vlastitu ustrajnost iz tih odnosa bespovratno odagnaju sjene. Da nađu spokoj i mir.

U trenucima ekscitacije, moja majka je znala biti iznimno kreativna; lijepo je slikala, a imala je i vrlo osobit dar zamjećivanja i prenošenja detalja (ako je išta od toga sačuvano u meni, onda sam to naslijedio od nje)

Razmišljajući naknadno o onome što sam te večeri bio čuo, ali i potaknut beskrajnom toplinom i ljudskošću onih koji su mi se te noći povjerili i kojima sam se povjerio, odlučio sam napisati nekoliko rečenica u njihovo i u svoje vlastito ime.

Sjetio sam se pritom i jedne opaske Manuela Vilasa, koji je negdje u svojoj ”Ordesi” zabilježio – po sjećanju sada pišem, ne ad litteram – kako bi nam nekad dobro došlo pisati o vlastitim obiteljima, bez ikakve fikcije i bez romana, nego samo ispričati ono što se dogodilo, ili što vjerujemo da se dogodilo.

Upravo te večeri, bez da je itko od nas znao da upravo u tome sudjeluje, mi okupljeni pripovijedali smo o svojim obiteljima, i to ne onako kako se zapravo dogodilo, već onako kako vjerujemo da se dogodilo.

Kada me pitaju zašto više ne pohodim majčin grob, znam da ne bih trebao spominjati ono o rezanom cvijeću; ne idem, naime, jer ondje žive još samo sjene.

A nije u mom životu bilo jadnije i nesretnije sjene od majčine: nitko me nije volio više od nje niti me je itko s ljubavlju mogao mrziti jače od nje.

Ako bih i trebalo započinjati ikakvu priču, onda bi valjalo krenuti od početka: od njezine sjene. Ali tko bi to mogao ispripovjediti? I tko još umišlja da zna i razumije sjene? Morao bih hiniti razumijevanje, pa čak i sućut, a da ništa od toga ne bi bilo istina.

Ne znam tko je bila moja majka, niti ću ikada doznati kakva je i od čega je bila satkana njezina sjena. U konačnici, možda je najlakše i najsuvislije reći kako ne pohodim majčin grob jer ne mogu podnijeti rezano cvijeće. I dobro je da ostane na tome, jer tuga cvijeća najgora je tuga.

A svatko već ima nekog koga više nema, a s njime ili s njom još i jednu sjenu koja neprestano vreba.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Savezništvo teologa u papru
    •  Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
    •  Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
    •  Opet ćemo zajedno gledati sunce
    •  Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
    •  Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
    •  Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
    •  Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
    •  Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
    •  Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista

> Svi tekstovi ovog autora