Slovo o papinom pontifikatu i zdravlju

Dvanaest je godina od izbora, odnosno od inauguracije pontifikata pape Franje (izabran je 13. ožujka, ustolićen 19. ožujka 2013., na blagdan svetog Josipa). Mnogi o Papi gorove, malo znaju o njegovoj priči. Evo, da vam malo pomognem.

Kada je 19. travnja 2005. Jorge Mario Bergoglio, jedan od 115 kardinala izbornika koji su tada bili u Sikstinskoj kapeli pozvani izabrati nasljednika pokojnog pape Ivana Pavla II., čuo kako se njegovo ime ponavlja, kažu neki vatikanisti, i četrdeseti puta, zajedno s imenom dotadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere, njemačkog kardinala Josepha Aloisa Ratzingera, rekao je kasnije Bergoglio, osjetio je veliku nervozu, ali i sramotu.

On to nije nikada želio pojasniti, jer ga veže zavjet šutnje, ali tada se nagađalo da je Bergoglio istupio i u četvrtom krugu zamolio da se glasa za Ratzingera koji je, kao što je poznato, tada izabran uvjerljivom većinom, većom, naravno, od onih 77 glasova koji su, kao i na ovoj posljednjoj konklavi, bili potrebni da se postigne zatražena dvotrećinska većina prisutnih elektora u konklavi.

Bergoglio je mislio da su novinari koji su prethodnih dana, odnosno od trenutka kada je postalo jasno da život Karola Wojtyłe ide prema neminovnom kraju, isticali njega kao kandidata ”pretjerali” ili bili ”krivi” za to što se događa iako je i njemu bilo poznato da je situacija mogla biti obrnuta, da je on dobivao više glasova od Ratzingera da nije, nekoliko dana prije konklave, na elektronske adrese kardinala izbornika, iz Buenos Airesa stiglo pismo u kojem se teretilo kardinala Jorgea Bergoglia da je surađivao s generalima posljednje argentinske diktature, a što kolege izbornici nisu vjerovali iako su se mnogi od njih pribojavali situacije u kojoj bi za papu bio izabran čovjek koji bi trebao trošiti enormnu energiju u rasvjetljavanju svoje uloge u olovnim argentinskim godinama odnosno u demantiranju informacije iz kampanje koja je dugo trajala, sve do izbora 2013., prije deset godina, a kojom ga se klevetalo da je predao, kao provincijal otaca isusovaca, dvojicu svojih svećenika mučiteljima toga strašnoga režima.

Zato treba pojasniti da smo 13. ožujka 2013. iznenađeni ostali svi kada smo ga vidjeli na svečanoj loži na pročelju bazilike svetoga Petra i kada smo saznali da je, nakon 1.272 godine ponovno izabran papa koji nije iz Europe, ali prvi Latinoamerikanac, Argentinac, istina, nedvojbenih talijanskih korijena, ali pravi žitelj Buenos Airesa, što je za autora ove kolumne olakotna okolnost jer, pošto dolazi iz iste zemlje i pošto je rođen u istom gradu kao i Papa, smije i umije pisati s određenom slobodom i prisnošću, svojstvenom Argentincima.

A pošto sam proveo i neko vrijeme školovanja u instituciji kojom je ravnao otac Bergoglio, a zbog naravi posla sam pratio što je Bergoglio radio i govorio kao nadbiskup Buenos Airesa i argentinski primas, mogu dijeliti opće iznenađenje, pozitivno svakako. No kada se vraćam unazad u pamćenju i materijalima iz ”dossiera” Bergoglio u mojoj arhivi, vidim da iznenađenja ne bi tada trebalo biti jer su kardinali jako dobro znali što traže i koga traže kada su 12. ožujka ušli u konklav. Idemo to najprije pojasniti.

Nakon što je Joseph Ratzinger postao Benedikt XVI. i unatoč trostrukom zavjetu kardinala da neće otkriti detalje iz te konklave, procurila je informacija da je već u drugom glasanju (od četiri koliko ih je bilo) Bergoglio dobio barem 40 glasova. Pošto je taj podatak kao vrlo vjerojatan preuzeo i Vittorio Messori, vrlo suzdržan vatikanist, blizak Ivanu Pavlu II. i kardinalu Ratzingeru (s kojima je objavljivao knjige) mnogi su povjerovali u Messorijevu tvrdnju da je Bergoglio zamolio da se glasovi koje je on dobio usmjere na Ratzingera. Tada se govorilo da su šanse Bergoglia narasle nakon što je drugi isusovac u toj konklavi, kardinal Carlo Maria Martini jasno kazao da se ne osjeća kandidatom zbog očitih zdravstvenih poteškoća (bolovao je od Parkinsonove bolesti) te je u konklav ušao tresući rukom i oslonjen na štap čime je poručivao ”nemojte glasati za mene”.

Imam, osim toga, u arhivi spremljen podatak da je 2002. poznati vatikanist Sandro Magister u talijanskom tjedniku L’Espresso napisao da bi Bergoglio dobio ”lavinu glasova” da se tada dogodila konklava: ”Introvertiran, povučen, škrt na riječima, nije pomaknuo ni jedan prst za svoju kampanju, ali ga je to pretvorilo u jako ime jer je skroman, duhovan i mudar”, pisao je kolega Magister.

Za kašnjenje u dolasku na čelo Katoličke Crkve ipak ima logike i ja ću je, proučivši ”predmet Bergoglio”, pokušati pojasniti. Tvrdim da u fenomenu Pape iz Argentine nema slučajnosti, ali se trebamo vratiti na početak stoljeća kada još tek imenovani kardinal Bergoglio (papa Ivan Pavao II. ga je uveo u kardinalski zbor na konzistoriju održanom u Vatikanu 21. veljače 2001.) nije bio poznat kardinalima iz cijeloga svijeta. Kako se, pak, to dogodilo?

Teroristički atentati na New York, Washington i na let United Airlines 93 dana 11. rujna 2001. posebno su obilježeni velikom komemoracijom u New Yorku mjesec dana nakon tragedije zbog čega se tadašnji nadbiskup New Yorka, kardinal Edward Egan, morao ispričati Papi jer je bio izabran kao relator biskupske sinode (iz cijeloga svijeta) pa je na njegovo mjesto došao (kažimo providnošću Božjom) nadbiskup Buenos Airesa kardinal Jorge Bergoglio.

On je to objavio sjajno i ostavio odlične dojmove, toliko, da je postao sinodalni otac s najvećim brojem glasova na susretu američkih biskupa (a to je podatak koji treba pamtiti). Zapamtili su ga, itekako, i na XI. općoj sinodi biskupa održanoj u Vatikanu od 2. do 23. listopada 2005. Uspjeh je ponovio na V. generalnoj konferenciji latinoameričkih biskupa održanoj u Aparecidi od 13. do 31. svibnja 2007. (Brazil) gdje je izabran za predsjednika komisije koja je imala zadatak napisati završni dokument (što je bilo veliko priznanje). Bio je i jedini propovjednik kojem su ostali biskupi pljeskali kada je došao dan da predvodi misu tijekom sinode. Biskupi su se slikali s njim kao da je riječ o nogometnoj zvijezdi. Od tada je njegova fama u crkvenim krugovima počela rasti bez prestanka.

Ali Bergoglio nije bio tada poznat kao veliki propovjednik, pak, kako smo mogli vidjeti od izbora za Papu na ovamo i nema osobitih glumačkih sposobnosti (kao što ih je imao Wojtyła). Njegov je profil tih i samozatajan.

Kada je u svibnju 1992. povučen s mjesta duhovnika i ispovjednika samostana u gradu Córdoba (800 kilometara zapadno od Buenos Airesa) da postane jedan od pomoćnih biskupa grada Buenos Airesa bio je pravi outsider, za argentinske prilike, a ne netko tko ”gradi karijeru”. Godinu dana kasnije, tadašnji nadbiskup Buenos Airesa, Antonio Quarracino, je vidio Bergoglijeve kvalitete i unaprijedio ga je u prvog među pomoćnim biskupima kao generalni vikar nadbiskupije. Quarracino je predložio Ivanu Pavlu II. da imenuje Bergoglija biskupom koadjutorom (onaj s pravom nasljeđivanja nadbiskupa), a 1998. kada je Quarracino preminuo postao je prvi isusovac na čelu mjesne crkve u Buenos Airesu.

Od tada je narasla njegova popularnost jer mediji su registrirali da je odbio živjeti u bogatoj nadbiskupskoj palači, da je uzeo manji stan u sklopu odnosno u susjedstvu katedrale u centru grada, da je zabranio grijanje zgrade kada nije bila obitavana s drugima, da si kuha sam, da nema limuzinu i vozača već koristi gradski i prigradski javni prijevoz, da je često u najsiromašnijim četvrtima, da je u propovijedima izričito socijalno osjetljiv, da slavi mise za bivše prostitutke i narkomane, da se zalaže za prava siromašnih itd.

Puno je medijskog prostora dobio kada je kroz prozor svog stana vidio kako policija na Svibanjskom trgu tuče ženu tijekom demonstracija 2001. kada je propao argentinski bankarski sustav i da je istoga trena nazvao ministra unutarnjih poslova sa zahtjevom da naredi policiji da prestane s nasiljem prema građanima, a onda je odlazio i među prosvjednike da jamči, svojim tijelom, da policija neće batinati.

Prije konklave 2013., kardinali su opet imali priliku slušati Bergoglija i obnoviti svijest da je on taj kojega treba birati. Kardinal Jaime Ortega, tadašnji havanski nadbiskup, otkrio je sadržaj govora Bergoglija koji je bio presudan za odluku kardinala da ga nekoliko dana poslije izaberu za poglavara Katoličke Crkve. U kongregacijama na kojima su se kardinali pripremali za konklave, kardinal Bergoglio kazao je kako bi želio da Crkva smogne snage ”izaći iz sebe same” i približiti se rubnim područjima.

Sadržaj razgovora na kongregacijama je tajan, no po povratku u svoju nadbiskupiju, kubanski kardinal vjernicima je gotovo ekskluzivno otkrio misao pape Franje o poslanju Crkve. Budući papa je rekao da Crkva mora ”izaći iz sebe same i zaputiti se u rubna područja”, ali ne samo u geografskom smislu već i ”u rubove egzistencije” gdje se nalaze zlo, nepravda i bol. Ortega je pročitao cjelovit tekst što mu ga je Bergoglio sutradan predao kazavši da za to ima odobrenje.

Bergoglio je osudio ”Crkvu koja je sama sebi mjerilo”, a osudio je i svojevrstan ”teološki narcizam”. Zauzeo se za reforme koje bi Crkvu ”koja živi u sebi, od same sebe i za samu sebe” preobrazile u Crkvu evanđelja.

Nedugo nakon izbora pape i francuski kardinal Jean-Pierre Ricard, nadbiskup Bordeauxa, spominjao je na kongregacijama upečatljive Bergoglijeve riječi jer je rekao da Crkva svoje probleme neće riješiti ako ne izađe u susret muškarcima i ženama od kojih se udaljila. ”Očekivali smo duhovnog papu, koji je iznutra ispunjen, ali i pastira i osjetili smo da je kardinal Bergoglio taj čovjek”, rekao je nadbiskup Bordeauxa.

Izračunato je da klan Bergoglio broji oko 300 duša. Jedan od njih, Jorge, koji živi u Córdobi, kaže da je Papa po dolasku u Rim imao samo jedno odijelo i dva para cipela, da je prepoznao jedan par koji je prvih dana bio u fokusu kamera nakon što je postalo jasno da Franjo ne želi crvene fine mokasinke i da će, kako je rekao rođak, uvesti ”revoluciju u Crkvi”.

Je li se dogodila revolucija? I da i ne. Ona bi se tek mogla dogoditi. Dogodilo se, da, veliko pospremanje. I Sinoda, zajednički hod u dijalogu svih članova Crkve, preko predstavnika. Ako Sinoda uspije, ako se želje vjernika laika, redovnika i redovnica i kler pretvore u život, da, moglo bi se govoriti o revoluciju, kao i onda kada je trajao i završio Drugi vatikanski sabor.

Čini se gotovo paradoksalnim da je nakon prošle godine, koja je bila možda među najintenzivnijima od dosadašnjih godina na Petrovoj katedri, između Jubileja, Sinode, Konzistorija, audijencija, susreta, triju putovanja u Italiju i tri u inozemstvo (uključujući najduže u svom pontifikatu u Aziji i Oceaniji), papa Franjo (88) slavio obljetnicu izbora u sobi Poliklinike Gemelli, u vremenu između terapija i borbe protiv obostrane upale pluća.

Mnogi, uključujući vjernike, novinare i promatrače, tijekom ovih mjesec dana Papina boravka u rimskoj Poliklinici, zamišljaju Jorgea Maria Bergoglia oslabljenog, ali istodobno i željnog da uskoro napusti taj deseti kat kako bi ponovno zagrlio svoj narod. Onaj narod od kojega je 13. ožujka prije dvanaest godina, 2013. godine, molio blagoslov i kojemu je obećao zajednički put: ”Biskup i narod zajedno…” Ljudi su to koje je neprestano na kraju svakog Angelusa, homilije, govora, molio da mole za njega: ”Jer mi je potrebno”.

Moli se i na trgovima, crkvama, župama i u obiteljskim domovima. Molitve su se pojačale nakon što je objavljeno da se Papi pogoršalo zdravstveno stanje uzrokovano upalom pluća; srećom ta kriza se više nije ponovila, a molitve su se ispunile nadom nakon najnovijih informacija o blagim poboljšanjima i prognozama koje su objavili liječnici.

Molitve (ili za one koji ne vjeruju, ”dobre misli”, kako je sam Papa uvijek to rekao) su povezane jednim zazivom: ozdravljenje pape, Jorgea Maria Bergoglia, krhkog, ali upornog, ”nikad palog” (da posudimo jedan od njegovih tipičnih izraza), i koji uvijek ustaje nakon svake fizičke poteškoće, vraća snagu i glas, putuje, sastaje se, prima, obilazi – premda u invalidskim kolicima – župe u Rimu i biskupije na sjeveru Italije ili leti na drugu stranu Zemljine polutke; moli se za papu Franju koji je odmah otkrio svoju želju da bude ”prijelazni”, za Papu koji je rekao nekoliko dana nakon izbora da želi živjeti u Domu svete Marte, moli se za zdravlje Pape koji je na povratku iz Iraka, svom prvom putovanju nakon Covida, rekao da se osjeća kao ”u kavezu” u Vatikanu, ali i za Papu koji je u intervjuima nakon hospitalizacija i operacija povjeravao da broji dane od otpusta iz bolnice.

Do sada jedino njegovo svjedočanstvo je glas koji je 6. ožujka odjeknuo među vjernicima okupljenima na molitvi krunice na Trgu svetog Petra: ”Od srca vam zahvaljujem na molitvama za moje zdravlje koje upućujete s Trga. Pratim vas odavde. Neka vas Bog blagoslovi i neka vas Bogorodica čuva. Hvala”. Bilo je to nekoliko riječi koje je Papa uputio na španjolskom iz sobe poliklinike Gemelli, između respiratorne fizioterapije i oksigenacije visokog protoka, u znak zahvalnosti onima koji su mu pokazali suosjećanje i blizinu tijekom ovih dana.

Za kraj bih mogao kazati i ovako: ovaj Papa je mene pokrenuo da napravim važan korak i osmislim Autograf te brojne druge projekte. U mom životu, ergo, Franjo je zaista revolucionaran.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Potrebna nam je ženska škola solidarnosti
    •  Hvala Miloradu Pupovcu jer svjedoči ustavni patriotizam
    •  Mons. Dražena Kutlešu, izgleda, ne zanima papino zdravlje
    •  Neka nas ne vara The Voice Kids, stanje na HTV-u je loše
    •  Podignimo iznova nebo uz pomoć Teofila Pančića
    •  Važan korak Crkve u Đakovu za suočavanje s grozotama NDH
    •  Što mi reče prijatelj Oleg Mandić o Auschwitzu
    •  Sa strepnjom ulazimo u drugo poluvrijeme Donalda Trumpa
    •  Poučak sestre Simone: žene, ne gubite nadu. Izdržite!
    •  Nemoj reći Oče naš, ako živiš izoliran u svojoj sebičnosti

> Svi tekstovi ovog autora