novinarstvo s potpisom
Uzvitlala se bila strašna prašina po medijima i oko njih kad je onomad Josip Manolić izjavio kako je potencijalni budući premijer Tomislav Karamarko kao mladić bio ucijenjen suradnjom s jugoslavenskom tajnom policijom, Udbom.
Makar je tim povodom šef HDZ-a odlučno najavio kako će bivšeg šefa Manolića tužiti za klevetu – i iako do toga još uvijek iz nepoznatih razloga nije došlo – oko ovoga pitanja ipak nisam sklon dizanju nepotrebne moralne panike.
I među doušnicima, pa i samim službenicima komunističkih obavještajnih zajednica, bilo je, sasvim sigurno, i poštenih, i moralnih, i ljudskim pravima i demokraciji osobno sklonih ljudi.
Ako su to, uostalom, priznali Nijemci za čiji je STASI Udba bila mala maca – a kao dokaz je dovoljno pogledati briljantan film Floriana Henckela von Donnersmarcka ”Život drugih“ – zašto se ta nijansirana istina jednom zauvijek ne bi službeno ovjerila i u Hrvata, pa da nam i šef opozicije nešto mirnije spava?
Zašto i kod nas preferirana politička glazba već jednom ne postane ”Sonata za dobrog čovjeka“?
Od pitanja s kime je neki utjecajni hrvatski političar nekad surađivao svakako je puno odsudnije ono o tome što danas radi i s kime sad surađuje. Priče o prošlosti kod nas se tradicionalno forsiraju onda kad se želi zamagliti kreativna mizerija svakodnevice.
Ovih je dana na tu temu na internetskome portalu H-alter objavljen izuzetno intrigantan novinarsko-istraživački rad, no iznimno je malo konvencionalnih medija prenijelo njegove spoznaje i analiziralo ga iz aspekta hrvatske političke budućnosti. Otkriće se tiče pozadine nedavnog puta šefa opozicije sa suprugom u inozemstvo, a koji i te kako plastično ilustrira njegove osobne, obiteljske, ali i kriptopolitičke preokupacije.
Ako za svaki proizvoljni let helikopterom o našem poreznoobvezničkom trošku treba prozivati Zorana Milanovića – a treba – jednako kao i detaljno češljati je li nas njegovo šalabajzanje po Grobniku moglo manje koštati i za kakve sve poslove s državom lobira njegov brat – onda se i te kako legitimno zapitati i kamo to i kojim povodom po Europi usred ljeta luta glavni pretendent na premijersku dužnost u skoroj nam budućnosti?
Kakvi su mu to poslovi u dalekoj Finskoj prioritetniji od predstavljanja programa hrvatskog ekonomskog oporavka i borbe za domovinske biračke simpatije?
Tomislav Karamarko i njegova supruga službeno su posjetili Helsinki s obrazloženjem da idu na skup europskih poslovnih lidera ”The Northen Light Summit“.
Finski mediji su ih, međutim, razotkrili kako su doputovali istim letom kao i predstavnica sumnjive zagrebačke tvrtke Migrit, zainteresirane za ulaganja čak 158 milijuna eura u projekt izgradnje nuklearne elektrane Fennovoima na finskoj obali Baltičkog mora.
Ništa ne bi bilo naročito čudno da suradničke poveznice Ane Šarić-Karamarko s ovom tvrtkom nisu čvrste i duboke, da im nije bila dugogodišnja kontakt-osoba i da Finci osnovano ne sumnjaju kako je riječ o pukoj firmi-paravanu za sumnjivi ruski kapital.
Europski normativi, naime, nalažu da vlasništvo nad najmanje 60 posto finskog nuklearnog biznisa drže partneri iz zemalja EU-a, pa je ”Migrit“ kao nominalno europska tvrtka samo dan prije zaključenja natječaja konkurirala za kupnju udjela u projektu vrijednom čak 6,5 milijardi eura, premda je službeno resi tek 20 tisuća kuna osnivačkoga kapitala.
U pristojnijim i uređenijim sustavima kakvi su sjevernoeuropski iz slučaja su odmah paranoidno iščitali hrvatske namjere pranja ruskoga novca, a za budućnost naše zemlje nije baš zgodno da u istima, i to prije svečane političke krunidbe, osobno sudjeluje budući premijer u kombinaciji s bračnom družicom. Istragu o svemu odlučio je detaljno provesti sadašnji finski ministar gospodarstva Ollie Rehn, slavni bivši šef Europske komisije.
Ne dokaže li ”Migrit“ da je kapital za finska ulaganja izvorno hrvatski, a ne ruski, po svemu sudeći uskoro neće biti ništa od potencijalnog provodadžijskog biznisa Karamarkovih.
Iz priče se lako razabire čitav koloplet pitanja koja bi mogla pogubno trasirati našu budućnost ako ugroze njezinu ideološku čistoću. Kako je moguće da ljuti vođa domoljubne desnice dođe i blizu, a kamoli participira u projektu nalik na svojedobno Cesarčevo zazivanje ”sovjetske Hrvatske“?
Jesu li Karamarkovi prije prihvaćanja angažmana makar tražili brzopoteznu lustraciju svojih ruskih partnera i otklanjanje sumnji da su nekad surađivali s KGB-om i Kominternom? Kako je na ovu poslovnu komunikaciju utjecala ukrajinska kriza i Putinovo sudjelovanje na beogradskoj vojnoj paradi?
Ako su očevi ruskih biznismena nekad davno bili krvoločni crvenoarmejci, jesu li barem ratovali daleko od Staljingrada, gdje su davno iskrvarili ponajbolji hrvatski sinovi?
Dok nenarodni ljevičarski elementi iz aktualne Vlade, kako vidimo, vode efektne špijunske ratove sa slovenskim susjedima i sprečavaju zaplotnjačko otimanje svetog hrvatskog tla, dežurni hrvatski patrioti i ljuti antikomunisti malo manje efektno uvode sumnjivi ruski kapital u europske investicije.
Vrag je na našoj političkoj sceni, ako mene pitate, ovoga dugoga toploga ljeta odlučio potpuno zamrsiti parangal.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).