autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Srebrenica – svijest naših savjesti

AUTOR: Milan Rakovac / 18.07.2025.

Milan Rakovac

Trideseta je godišnjica genocida u Srebrenici, strahote koju će pamtiti historija. Svijest o užasnom pokolju, kakvog svijet ne pamti od Drugog svjetskog rata, održava živima naše savjesti, u Bosni, okolnim zemljama, Europi, svijetu. Svijest i savjest održavaju sjećanja živima – jer nismo učinili što smo morali da do zločina ne dođe. A mogli smo: preostaje nam, sukrivcima svijeta, samo još to priznati i prihvatiti…

Povodom 30. godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku svečano je otvorena izložba ”Naslijeđe nade nakon genocida u Srebrenici: Putovanje nove generacije”.

Objavljeno je osam snažnih, osobnih priča ljudi koji su preživjeli genocid ili su rođeni nakon njega – kroz video-svjedočenja i panele s fotografijama, citatima i QR kodovima koji vode k potresnim ispovijestima. Centralni vizualni element postavke čini monumentalna fotografija ”Majka Srebrenice”, autora Almina Zrne, simbol svih majki koje su, usprkos nezamislivom gubitku, izabrale dostojanstvo umjesto mržnje.

”Ova izložba nije samo o onome što je bilo. Ona je o onome što je došlo poslije i o onome što još traje”, rekla je Amra Begić, pomoćnica direktora Memorijalnog centra Srebrenica.

”Majke Srebrenice izgubile su sve. Ali nisu izabrale mržnju. One su izabrale čovječnost… suočene sa šutnjom, negiranjem i okretanjem glave”, zaključila je Begić, pozvavši na sjećanje, istinu i pravdu kao temelje za izgradnju trajnog mira.

Suljo Čakanović, preživio je pokolj, imao je tada 29 godina. Zaplakao je u studiju Alfa TV: ”Kada me pitaju koga si izgubio u Srebrenici, ja kažem 8.372…”.

Ljudi pamte i djeluju. Oko 6.600 osoba je iz Nezuka krenulo prema Potočarima. U nekoliko dana prohodali su oko 200 kilometara na trasi takozvanog puta spasa, odnosno smrti, kojim su u julu 1995. godine prolazili Bošnjaci u borbi za život…

Iz Vukovara, krenuo je višednevni ultramaraton u Srebrenicu, Potočare, na trku koju su trčali četvorica trkača u julu 2012. i 2013. godine, pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića i u organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba organizirana je sad već tradicionalna trka za sjećanje i upozorenje.

Mladen Hodak i Duško Štrbac iz Zagreba, Elvir Rakipović iz Osijeka i Mirsad Veladžić iz Daruvara su u pet etapa prešli 227 kilometara između Vukovara (Ovčara) i Srebrenice (Potočari).

Ali tu je i neprolazna, sablasna stvarnost BiH. O kojoj je precizno nedavno govorio hrvatski historičar Hrvoje Klasić:

”U posljednjih 30 godina stvari se nisu bitno popravile, odnosno da isti problemi postoje i dalje – uzajamna nefunkcionalnost dva entiteta, pa time i same države, i etnički problemi postoje i danas, 30 godina nakon završetka rata…

Većina u Banjoj Luci, Doboju ili Mrkonjić Gradu ne govori da žive u BiH, nego u Republici Srpskoj. Velika većina ih Sarajevo ne doživljava svojim glavnim gradom; većina ih, kada igraju reprezentacije Srbije i BiH, ne navija za BiH, nego za Srbiju. A zamislite tek kako je s onima koji danas imaju 30 ili 20 godina – kakav je njihov odnos prema BiH?

Veliki sam prijatelj cjelovite BiH, i dao bih sve da ona izgleda ne onako kako je danas zamišljaju mnogi političari, nego onako kako je izgledala do 1991. godine, jer mislim da etnički princip najviše šteti BiH… Većina građana BiH ne želi raspad svoje države. Ali imate 30 godina Republike Srpske i Federacije BiH.

U Republici Srpskoj imate političke elite koje neprestano govore o nekakvom separatizmu, pa ga uvijaju i tvrde da je to obrana daytonske Bosne, a u stvari u svakoj prilici pokazuju da im je cilj da se odcijepe i spoje sa Srbijom.

Pričao sam s brojnim Bošnjacima, koji se često apostrofiraju kao posljednja obrana jake i jedinstvene BiH. Riječ je o mladim i u bosanskom društvu jako uglednim bošnjačkim pojedincima iz svijeta kulture, šou-biznisa i tako dalje, koji su mi jednom prilikom rekli da se često osjećaju kao u vezi u kojoj se drugu stranu stalno nagovara da u njoj ostane, a ta druga strana ne želi.

Rekli su mi da im sto puta dođe da kažu: ‘Idite, da budemo sami’. Dakle, očito ovo stanje, koje nije ratno, ali nije ni pravi suživot, muči mnoge ljude u BiH. Dodao bih kako mislim da slično Srbima u Republici Srpskoj misli i većina Hrvata iz Hercegovine: kao Srbi prema Srbiji, i oni više gledaju prema Hrvatskoj nego prema Sarajevu…”.

Međunarodna zajednica (čitaj – Europska unija, jer ostale je još manje briga za Bosnu) mora naprosto ubrzati proces prijema BiH u EU, i prestati s birokratskim izgovorima: BiH u EU, smjesta u EU, po hitnom postupku – samo tako EU može ispraviti 30 godina svoga nemara i neodgovornosti!

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: