Sretan ti Božić i ne boj se, mala, draga, hrabra Srbenko

“S njima skupa ni na rajska vrata, nema sloge Srba i Hrvata“, kaže jedan guslarski stih. Lijepo je tim desetercem beogradski etnolog, antropolog Ivan Čolović neki dan u Zagrebu, na tribini pod naslovom “Anatomija hrvatsko-srpske mržnje“, poentirao tvrdnju da sama kultura, kojom se guslarski nacionalisti služe, demantira njihove tvrdnje o dubokoj podijeljenosti, ukorijenjenoj i neiskorjenjivoj mržnji između naših naroda koji, valjda osim te mržnje, nemaju ništa zajedničko.

Jer upravo stih deseterac, baš kao i same gusle kao narodno glazbalo, spadaju u zajedničku duhovnu i kulturnu baštinu Hrvata i Srba. (Usput rečeno, navedeni stih, koji je Čolović naveo kao “primjer raskoraka između sadržaja i forme iskaza“, uzet je iz spjeva hrvatskog guslara Vlade Mikulića u kojem se, uz mnoštvo grozomorno krvožednih šovinističkih stihova na račun Srba, veličaju ustaše, Ante Pavelić i “27. slovo abecede“.)

A ta rajska vrata i dveri onima koji u nebo i raj vjeruju mogu i trebaju biti pouka i opomena.

Film “Srbenka“ Nebojše Slijepčevića dobra je tema za adventske kršćanske meditacije (…) Jedan od najpotresnijih trenutaka je duga šutnja i unutrašnja borba vidljiva na licu male Nine prije nego na jednoj od predstava javno izgovori: Srpkinja

Naime, nigdje u kršćanskim svetim tekstovima nebeski sudac, kao ni sveti Petar s ključevima nebeskim, ne razvrstavaju ljude koji mogu, ili ne mogu u nebo ući prema nacionalnosti.

Znamo za prispodobe o žitu i kukolju, o lijevoj i desnoj strani, o ovcama i jarcima te o grešnoj duši od grijeha opranoj pokajničkim suzama. Nigdje se ne spominje putovnica. Ni hrvatska, ni srpska.

Naprotiv, svakom bi iskrenom vjerniku, pravoslavnom i katoličkom podjednako, trebala biti jasna i lako zamisliva slika i poruka suprotna spomenutom guslarskom desetercu: upravo onaj koji misli da raj pripada njegovom narodu, a ne onom drugom i upravo onaj koji pred nebeska vrata donese svoju mržnju prema bilo kojem narodu u raj nikako ne može ući.

Ili, da ponovim još jednom riječi koje s dobrim razlogom često ponavlja zagrebački mitropolit Porfirije: neće nam Bog suditi prema onome što su nama činili drugi, nego će nam suditi prema onome što smo mi činili drugima.

Glavna metoda svih nacionalista je upravo suprotna. Govoreći u prvom redu o Srbiji, Čolović je dao vrlo jasan primjer rekavši:

“Od svih događanja u Hrvatskoj, u Srbiji se najviše prate pokušaji revizije Drugog svjetskog rata, tako da se sve zna o filmu Jakova Sedlara, knjizi Igora Vukića, isticanju pozdrava ‘Za dom spremni’ i zločinima nakon Oluje. O tome i treba da se zna, ali moralno pravo da o tim temama govore trebali bi imati isključivo oni srpski mediji i političari koji na isti kritički način govore o pokušajima revizionizma u Srbiji – o rehabilitaciji Nedića ili Draže Mihailovića i veličanju ratnih zločinaca, ali se o tome uglavnom šuti“.

Ostale su mi u uhu još dvije izvrsne Čolovićeve misli. Jedna je ona o potrebi da se iz suživota napokon krene u život, jer suživot to nije. Suživot je život sa zadrškom i ograničenjem. A druga, duhovito ironična misao kojom je Čolović završio svoje izlaganje u prepunoj kino-dvorani Branimir centra, glasi: “Bio bih zadovoljan da postignemo makar to da se ubuduće ne mrzimo kao Hrvati i Srbi, nego kao ljudi“.

Na ovoj trećoj tribini ciklusa o mržnji u organizaciji Centra za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust govorili su još i povjesničari Željko Krušelj i Drago Roksandić te sociolog Renato Matić. Svi su složili kako mržnju raspiruju političari koji od nje imaju koristi, a osobito važno bilo mi je čuti podatke koje je iznio Matić.

A ta rajska vrata i dveri onima koji u nebo i raj vjeruju mogu i trebaju biti pouka i opomena. Naime, nigdje u kršćanskim svetim tekstovima nebeski sudac, kao ni sveti Petar s ključevima nebeskim, ne razvrstavaju ljude koji mogu, ili ne mogu u nebo ući prema nacionalnosti

Naime, svi nacionalisti i njihovi politički predvodnici pozivaju se na narod, a sociologija je znanost koja ima alate da se sazna što taj narod, ili ti narodi, zapravo misle, tako da ih se pita.

Renato Matić tako je naveo rezultate nekih recentnih i ozbiljnim metodama provedenih istraživanja prema kojima otprilike jedna petina stanovnika, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, misli da su pripadnici onog drugog naroda, koji je u njihovoj državi manjina, nepoželjni i da bi bilo najbolje da ih se protjera. To doista nije mali broj, ali je daleko od većine – zaključio je Matić.

A upravo promotori takvih ideja najgrlatiji su kada viču u ime naroda pokušavajući galamom nadoknaditi svoju malobrojnost, barem u odnosu na većinu.

Ova tribina imala je i filmski uvod. Prije govora i razgovora prikazan je potresan dokumentarni film “Srbenka“ hrvatskog autora Nebojše Slijepčevića, koji je ove godine već ovjenčan i s nekoliko važnih međunarodnih nagrada, uključujući i onu na festivalu u Cannesu.

Film je dobio naslov prema priči jedne dvanaestogodišnje djevojčice iz Rijeke koja u njemu prepričava trenutak kada je shvatila da se po nacionalnosti razlikuje od većine svojih vršnjaka, prijatelja i drugova u školi. Nije u tom trenutku čak ni znala kojom se rječju točno izražava njena nacionalnost, pa je, sva šokirana, kod kuće pitala: “Mama, šta sam ja Srbenka?“

Tako je postala glavni lik filma koji prati mučan kreativni proces nastajanja kazališne predstave Olivera Frljića o Aleksandri Zec.

U njemu je mala Nina jedna od četiri djevojčice s kojima razgovara oživljen lik ubijene hrvatske, a po nacionalnosti srpske zagrebačke djevojčice. Ona ih pita tko su, koliko su stare, u koji razred idu i koje su nacionalnosti. Jedan od najpotresnijih trenutaka je duga šutnja i unutrašnja borba vidljiva na licu male Nine prije nego na jednoj od predstava javno izgovori: Srpkinja.

Djeca su uvijek nedužna. Pa tako i onaj dječak, o kojem u filmu priča Nina, koji sjedi kraj nje u razredu i jednog dana izjavi: “Ja bih pobio sve Srbe, ja bih im zubima odgrizao grkljan“. Kao i ona druga djeca koja za njom, dok izlazi iz škole, viču “Ninu na vrbu!“.

Ili, da ponovim još jednom riječi koje s dobrim razlogom često ponavlja zagrebački mitropolit Porfirije: neće nam Bog suditi prema onome što su nama činili drugi, nego će nam suditi prema onome što smo mi činili drugima

Za bilo koje dijete koje tako nešto doživi nije nimalo utješno što su ljudi koji doista tako misle u ovoj zemlji manjina, jer u tom trenutku čitav je razred većina koji se ponaša kao da je stvarno mrzi.

A ona stvarna statistička većina na takve pojave uglavnom šuti, kao što šute i oni na vrhu političke vlasti koji nerijetko generiraju takvu mržnju.

Djeca su nedužna, ali zlotvori su svi odrasli koji svoju mržnju na njih prenose.

U međuvremenu, počinje još jedan advent, iščekivanje proslave čuda u Betlehemu nad kojim anđeli već stoljećima guslaju samo jednu pjesmu: slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje. Hrvatima i Srbima.

Sretan ti Božić i ne boj se, mala, draga, hrabra Srbenko.

 

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora