autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Što je to crkveno (ne)domoljublje (4)

AUTOR: Leonardo Beg / 10.10.2016.

Leonardo Beg
Foto: Drago Pilsel

Što se tiče crkvenih ljudi koji su pokazali domoljublje u novoj povijesti, imamo također primjer na silu umirovljenog porečko-pulskog biskupa Ivana Milovana, kod slučaja ”Dajla”.

Papa Benedikt XVI. poslao je mons. Ivana Milovana, biskupa Porečke i Pulske biskupije, u prijevremenu mirovinu zbog spora ”teškog” 30 milijuna eura s talijanskim benediktincima oko imovine nekadašnjeg benediktinskog samostana u Dajli.

Zatim je imenovao vatikanskog biskupa mons. Santosa Abrila y Castella da u ime Biskupije i Župe Dajla potpiše sporazum o uređenju međusobnih odnosa.

Time je papa Benedikt XVI., primijenivši kanonsko pravo, učinio presedan u hrvatskoj, ali i svjetskoj sudskoj praksi te otvorio Pandorinu kutiju kojom omogućuje svim nekadašnjim stranim vlasnicima crkvenih dobara da ga dobiju natrag nauštrb hrvatske države i njezinih građana, neposredno narušavajući državni suverenitet.

Papa Benedikt XVI. poslao je mons. Ivana Milovana, biskupa Porečke i Pulske biskupije, u prijevremenu mirovinu zbog spora ”teškog” 30 milijuna eura s talijanskim benediktincima oko imovine nekadašnjeg benediktinskog samostana u Dajli

Benediktinci iz Dajle već su dobili 1,7 milijardi lira nakon Osimskih sporazuma od Republike Italije čime su obeštećeni kao talijanski građani.

Budući da su jednom već primili obeštećenje više na to nemaju pravo, premda su ga tražili drugi put, i to od Župe Dajla i Biskupije, što je bilo pravno neutemeljeno.

Porečka biskupija stoga je sve prijavila Državnom odvjetništvu, jer, isticali su da, ako Benedikt i benediktinci pobijede u ovoj priči, uskoro će velik dio crkvenog dobra na Jadranu doživjeti istu sudbinu i bit će prepušten Talijanima.

Mnogi su zaključili da je to djelovanje talijanske iridente zaogrnuto crkvenim ruhom.

Ali porečko-pulski biskup mons. Ivan Milovan nije se dao podjarmiti nečijim interesima ma koliko oni bili zavijeni u ruho vatikanske svetosti, prozrevši zakulisne igre koje su mu, da je na njih pristao, mogle jednoga dana jamčiti samo status biskupa-izdajnika vlastite biskupije, koju duži i za koju je odgovoran, što mu istarska povijesti sigurno ne bi oprostila.

S druge strane kardinal Josip Bozanić, stao je suprotno interesima hrvatskog naroda.

Da se to dogodilo u Srednjim vijeku, Milovan bi završio na lomači a u Drugom svijetskom ratu bi ga streljali, dok bi Bozanić i u jednom i u drugom slučaju ostvario neku svoju sitnu korist koja mu je prije naroda, brata biskupa i države

Nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić, je kao član tročlane kardinalske komisije pripremio teren za potapanje Porečke biskupije za vatikanske interese.

Nevjerojatno zvuči da je taj hrvatski nadbiskup do samoga kraja, čak dan prije nego što je interveniralo Ministarstvo pravosuđa, preko svoga medija Glasa Koncila ustrajavao na demonizaciji i uništenju kolege biskupa Milovana.

Kako Bozanić za svoje poteze nikome nije odgovoran, njemu se osobno baš ništa neće dogoditi, ali ostaje mu sramotan rejting koji kojim će ga pamtit budućnost.

Čak neće odgovarati ni za loš imidž Crkve, za koji je on kriv i koji će biti spašen isključivo herojskim Milovanovim držanjem (Usp. http://www.vecernji.hr/bozanic-gubitnik-u-bitci-kod-dajle-318136 pristupljeno 9. IV. 2015. ).

Biskup Ivan Milovan želio je onemogućiti da nekadašnji strani vlasnici crkvenih i drugih dobara potencijalno dobiju ta dobra natrag na štetu hrvatske države i njenog suvereniteta. Time je biskup Milovan želio zaustaviti Pandorinu kutiju zašto mu treba dati orden.

On je narodni heroj, a Bozanić narodni izdajnik.

Da se to dogodilo u Srednjim vijeku, Milovan bi završio na lomači a u Drugom svijetskom ratu bi ga streljali, dok bi Bozanić i u jednom i u drugom slučaju ostvario neku svoju sitnu korist koja mu je prije naroda, brata biskupa i države.

Možemo vidjeti i slučaj vlč. dr. Ivana Grubišića koji je nakon cijelog života provedenog u rimskokatoličkoj crkvi, kojoj je dao svoj život i djelo (50 godina župnikovanja), na kraju ostao bez penzije jer su mu je uskratili, ušavši u Sabor, kao umirovljeni svećenik, na što je imao pravo.

Drznuo se naime don Ivan Grubišić misliti svojom glavom, jer mu je na ramenima glava a ne tikva, te doveo u pitanje ugovore između Vatikana i Republike Hrvatske, itd.

(Nastavlja se).

Još tekstova ovog autora: