novinarstvo s potpisom
Možda se i vama štogod takvoga dogodilo. Uđete u pekarnicu u gradiću u kojem ste se rodili i zamolite prodavačicu da vam kruh stavi u “škrnicl“, a ona vas čudno pogleda i pita: ”A što vam je to?“ Osjetite nelagodu kao da ste stranac u vlastitom zavičaju.
A nelagodu možete osjetiti i kad susrećete u vašem kvartu prekrasnu mladu ženu, muslimanku, pozdravljate ju a ona vam ne uzvraća. Sve do jednoga da kada vam se ukaže prilika da ju pitate za objašnjenje, a ona vam odgovori: ”Doživjela sam vrlo neugodnih stvari od nepoznatih osoba kojima sam uzvraćala pozdrav. Prišli bi mi i prosiktali grubo, kroz zube: ‘Vrati se odakle si došla!’“.
Svi se mi manje-više bojimo stranaca dok su za nas stranci, a ne ljudi, osobe poput nas. Sve dok svijet dijelimo na ”nas“ i ”njih“. Nemojmo se zavaravati: politika se prema svima nama ponaša kao prema strancima eda bi lakše mogla manipulirati našim strahovima.
S izbjegličkom krizom u Europi naši strahovi mogu samo porasti. Bojimo se za naše male ”identitete“ u kojima se osjećamo sigurni.
Što ako među izbjeglicama ima muslimanskih fundamentalista pa će nas primorati da prihvatimo islam ili nas mučke ubiti?
Što ako nam oduzmu poslove kojih ionako nema dostatno ni za nas?
Izbjeglice su prijetnja našem načinu života, našoj udobnosti i našem kršćanstvu!
Što radimo s našim strahovima? Najčešće bježimo od njih, ne mislimo na njih, pa anti-imigrantski populisti kažu da stranci trebaju sami rješavati svoje probleme. Ili pronalazimo načine da ih prikrijemo, da ih zaogrnemo u govor o ”temeljnim ljudskim – europskim – vrijednostima“ koje uključuju suosjećanje i gostoljubivost, pa lijevi liberali kažu da bi Europa trebala širom otvoriti svoje granice.
I jedni i drugi govore dok izbjeglice nisu pred vratima njihovih vlastitih domova. Strah nužno rađa licemjerjem. Oni koji ih puštaju da uđu, najčešće ne govore.
Trebalo bi da budemo doista emocionalno zreli da ne zadovoljimo svoju savjest koja nas tjera na suosjećanje klikom ”like“ na Facebooku preplavljenom fotografijom-ikonom mrtvoga tijela nesretnoga dječačića. Teže bismo ju zadovoljili fotografijom njemačkog policajca koji sirijskom dječaku stavlja svoju službenu kapu na glavu te se obojica smiju, zar ne?
Trebalo bi da budemo dobro informirani da bismo znali tko zapravo vuče i zašto iza svega što se u Europi događa u aktualnoj izbjegličkoj krizi.
Nije li europska intervencija u Libiji uvela zemlju u kaos? Nisu li američki napadi na Irak stvorili uvjete za jačanje islamske države? Ne bore li se Francuska, Engleska, Njemačka, Kina i mnoge druge zemlje za kontrolu nad resursima islamskih i afričkih zemalja?
No, ne zamaramo se odveć time. Rješenja će ionako morati biti politička, kao što je i problem, a na to baš i nemamo utjecaja. Ili se time tješimo, pristajući na politiku koja je do problema ovolikih razmjera i dovela.
Trebalo bi da budemo oštroumno dalekovidni da bismo vidjeli što će se sa svima nama dogoditi u globalizacijom ubrzanu preslagivanju na geopolitičkoj karti svijeta. No, ne nasjedajmo trgovcima strahom. Sebi to, dakako, ponajprije kažem.
U svemu tomu nije na odmet ponovno čitati Nietzschea koji je među prvima jasno rekao da je Europa ”neizlječivo bolesna“. Već neko vrijeme to je posve očito. Ne zbog nemogućnosti da se jasno suočimo s izbjegličkom krizom s profiliranom strategijom niti zbog čovječnosti Europljana trajno dovođene pitanje ili odveć lako i brzo zadovoljene.
Europa je ”bolesna“ u svom nastojanju da svlada svoje proturječnosti nastojeći ih dokinuti ekonomskim ili političkim prinudama.
Još od perzijskih ratova Europa je nepostojana po pitanju svojih izvanjskih i unutarnjih međa te nesigurna u svoju sudbinu.
Još od antičkoga rođenja oblikuje se više odvajanjem nego spajanjem trajno se krećući po ivicama: zemlja-kopno, istok-zapad, sjever-jug, demokracija-totalitarizam, rat-mir, nacionalizam-kozmopolitizam…
Nastojanje da smanji napetost među protivnostima proizvodi još veće nasilje koje, kako veli Cacciari, izbija iz nje same. Odatle novi neofašizmi posvuda gdje je posijan strah.
U potrazi za skladom Europa se još nije otvorila obećanju odsutne domovine. A jedino nam odsutna domovina može biti obećana te jedino njezino obećanje razlog naše nade. Budućnost Europe će zacijelo biti budućnost ne samo migranata, nego i izbjeglica i ubjeglica. Što smo, naposljetku, svi mi na ovome planetu, zar ne?
Pitati se i odgovarati na pitanja čega se bojimo nije dostatno da bismo se oslobodili strahova. Strahovi su u onome tko promatra jer je on sam, promatrač, svoj vlastiti strah. Uvidimo li da smo mi sami naš strah, neće biti potrebno da išta činimo da bismo ga se oslobodili. Više ga neće biti. Nestat će poput papirnate vrećice. Ostat će samo hrabrost suočavanja s mijenama života i odgovornost za naše vlastite odluke.