Sve političke boje učeničkih i studentskih prosvjeda

Prosvjedi učenika i studenata i njihova zabrinutost zbog rastućih troškova života, pojačanog ulaganja u vojsku i obranu i rezanja proračunskih sredstava za obrazovanje unutar EU, sasvim su legitimni i opravdani.

Kao u Francuskoj, nezadovoljstvo Macronovim polu provedenim reformama, visokim vanjskim dugom i posljedičnim rezanje budžeta da bi se spasio kreditni rejting zemlje. Preko pola milijuna prosvjednika kad su se pridružili i sindikati, i Žuti prsluci, ima razlog za zabrinutost i izlazak na ulice.

Međutim, vidimo da je situacija ubrzo degenerirala u smjeru pljačke, paleža i nasilja, da su se prosvjedima priključile anarho-lijeve nasilne  skupine Black bloc. Različiti politički akteri upisuju svoju agendu u prosvjede, posebno je izražena debata između krajnje lijeve Melenchonove LFI i njenih predstavnika i krajnje desne Marine Le Pen i Jordana Bardele i njihove stranke RN.

No Francuska je zemlja s velikim globalnim utjecajem i prva nuklearna sila EU, pa nema sumnje da i vanjski akteri imaju za cilj oslabiti taj utjecaj i prikazati je kao zemlju u kojoj su stvari izmakle kontroli.

Ako gledate društvene mreže, pogotovo Facebook i X, i objave američkih korisnika, nailazite na katastrofične scene sukoba s policijom, palež, od kojih su mnoge i generirane umjetnom inteligencijom i naslove ”francuska policija izgubila kontrolu nad prosvjedima”, ”Pariz gori” i sl. Niti jedan video ne prikazuje masu koja se mirno kreće po utvrđenoj trasi i bulevarima. Hrvatski pak dnevnici i vijesti o događajima u Francuskoj zvuče baš kao da ih je uređivao J. D Vance ili Lavrov. Više nema nikakve sumnje da je riječ i o hibridnom ratovanju.

Zadržat ću se na Francuskoj, čiju situaciju, zahvaljujući mom francuskom dijelu života, poznajem dobro. Za početak, krenimo s nekim činjenicama.

Stanje u francuskim javnim školama daleko je od idealnog – puno zgrada je dotrajalo, nemaju klimatizaciju, na nekima je dotrajala i kanalizacijska mreža pa su u tijeku opsežni radovi zbog kojih nije moguće, dok traju radovi, koristiti toalete.

Da, učenici su često u razredima po trideset i više učenika, i nastava zaista traje od 8-18. Međutim, unutar rasporeda je i dvosatna pauza za ručak, koje se gimnazijalci ne žele odreći, a i zakonom je propisana.

Francuska, prema podacima OECD-a, zauzima prvo mjesto među članicama EU po ulaganju u učenika. Tu spadaju i izvannastavne aktivnosti kao sport, jezici, robotičke radionice i drugi sadržaji kao i smještaj u domovima.

Postoji manjak nastavnika, pogotovo iz određenih područja koja su jednom biologu, matematičaru, kemičaru ili informatičaru znatno bolje plaćena u drugim sektorima, a pogotovo u industrijskom i privatnom. No, tu je, prema podacima OECD-a, Francuska na samom dnu EU ljestvice. Druge se članice, pa i Hrvatska, čiji se imenici crvene od nestručnih zamjena, u znatno većem deficitu nastavnog osoblja.

Hrvatica koja se javila iz Pariza, a u jednoj gimnaziji predaje engleski, ističe da učenici nailaze na problem da ako profesora nema ili otvori bolovanje, treba čekati 15 dana da se službenim putem traži zamjena. I onda se mora nadoknađivati gradivo. Usporedbe radi, u Hrvatskoj, službeni natječaj za zamjenu može ići tek nakon 42 dana kad bolovanje prijeđe na teret HZZO-a.

Problemi su svakako tu, i zahtijevaju ulaganje u škole, nastavnu opremu, pa i veću transparentnost platforme Parcours na kojoj se vidi rang lista prilikom upisa na sveučilišta, pronalaženje načina da nastavnička zvanja ponovo budu konkurentna po uvjetima rada i plaći nekim drugim sektorima, pogotovo za prirodne znanosti.

No, zaslužnost i društveni ugled koji ona nosi je u francuskom društvu jasna: postoje strateške razvojne grane Republike, na kojima anganžman donosi i jasnu meritokraciju (iako su mjesta možda slabije plaćena u usporedbi s privatnim sektorom).

Znanost i obrazovanje su tu jedna od ključnih grana, oni koji stvaraju znanje i inovacije su u samom vrhu meritokracijske ljestvice i niti jedan industrijalac, pa ni milijunaš, neće uživati takav društveni ugled, neovisno o količini novca i nekretnina kao sveučilišni profesor, književnik, umjetnik.

I to je jako jasno, i osjeti se u svakodnevnom životu, načinu uvažavanja i ophođenja. E sad, stječe se dojam, bar iz onog što prenose mediji, da su svi učenici i studenti bili za blokade fakulteta i škola. A nisu. Više desetaka tisuća je i potpiusalo peticiju Vladi tražeći od organa reda da im omoguće pristup studiju i redovno polaganje ispita i maknu protuzakonite blokade s ulaza u gimnazije i fakultete.

Protuzakonite, jer je blokiranje pristupa bilo kojoj javnoj ustanovi u Francuskoj protuzakonito. I policija nije ”poslana na učenike” nego da oslobodi pristup školi / fakultetu.

Studentski sindikat UNEF nastao je 1907. godine spajanjem općih udruga studenata, isprva potpuno apolitičan s ciljem predstavljanja studenata obrane njihovih interesa i međunarodne suradnje. Ključna prekretnica nastaje 1946. godine donošenjem povelje poznate kao Charte de Grenoble u kojoj se studenta definira kao ”intelektualnog radnika” i sindikat se integrira u širi radnički i sindikalni pokret i zauzima lijevu političku poziciju. Posebno se politički aktivirao tijekom Alžirskog rata i bio vodeća snaga koja je generirala studentske prosvjede u svibnju 1968.

Francuski studenti 1968. bili su pod snažnim utjecajem marksističke misli, i blokada sveučilišta Nanterre i Sorbonne bila je viđena kao početna iskra za opću revoluciju i borbu protiv kapitalističkog poretka.

Blokade sveučilišta izravno su povezane s marksističkim aktivizmom i blokadama tvornica jer se, naime, u viđenju UNEF-a fakulteti od 1946. doživljevaju kao ”tvornice znanja” pa se, shodno tome, mogu blokirati kao i sredstva za proizvodnju kako bi se otela kontroli buržoazije i srušio kapitalistički poredak. 

Nešto slično u retorici Elwana Bientôta, mladog influencera bliskog Jean Luc Melenchonu, ali i mladih koji su blokirali škole i fakultete i onih koji su devastirali ne samo luksuzne trgovine nego i male dućane čujemo i danas.

Kao što je i paljenje vijećnice u Limogesu u retorici dijela mladih prosvjednika koje su reporteri intervjuirali opravdano kao paljenje simbola kapitalističke vlasti.

Nasuprot UNEF-u, i kad je postala jasna njegova vezanost uz marksističku doktrinu i viđenje sveučilišta kao prostora za širenje revolucionarnih ideja i radničke borbe 1968. u cilju rušenja kapitalističkog poretka, više od polovice gaulistički orijentiranih  francuskih studenata koji se nisu slagali s viđenjem fakulteta kao poligona za širenje političkih ideja, i kako bi se suprotstavili širenju marksističkih ideja, osnivaju drugi studentski sindikat UNI (Union Nationale Inter-universitaire).

Imali su slogan ”Kroz obrazovanje za naciju!” vidjevši fakultete prvenstveno kao politički neutralna mjesta koja služe razvoju pluralističkih ideja i kritičkog mišljenja te staju u obranu akademske izvrsnosti, zalažući se, za razliku od lijevog UNEF- a, za meritokraciju i rangiranje učenika pri upisu na fakultete po stvarnim obrazovnim dostignućima tijekom gimnazijskog školovanja i znanju koje pokažu na prijemnim ispitima kako bi se izbjegla prenatrpanost fakulteta i očuvao međunarodni rejting elitnih fakulteta (elitnih jer su poznati po strogim klasifikacijskim kriterijima).

Više suvremenih francuskih političara republikanske orijentacije bili su članovi tog sindikata u vrijeme studija, između ostalih i bivši predsjednik Nicholas Sarkozy.

Pozicije tih dvaju sindikata i danas su ostale iste, s tim da lijevi UNEF, primarno vezan uz LFI,  ima točkasti proboj članova sklonih  radikalnoj anarho-ljevici i black-blok skupinama, kao što i UNI, nekad predominantno sindikat studenata koji su bili centralno desno, znači republikanski orijentirani, sada pokazuje sve veći točkasti proboj studenata prema krajnjoj desnici dakle marine Le  Pen i Ericu Zemmouru.

Da, situacija se politički polarizira između dvije krajnosti u Francuskoj, i nažalost moglo bi se desiti da drugi krug izbora bude između krajnje ljevice i krajnje desnice.

Centralne pozicije, i lijeve i desne, bit će nažalost, kako sada stvari stoje, u bitno lošijoj poziciji.

U ovim su se prosvjedima, studenti koji su blokirali fakultete i oni koji su ih došli odblokiravati prije policije, tražeći svoje pravo na redovno davanje ispita, aktivno sukobljavali što ovdje nije bilo vidljivo, kao ni u američkim ni proruskim medijima.

Isto tako, građani koji su organizirali mirni prosvjed za podršku trgovcima čije su radnje devastirali nasilni black-bloc-ovci i ulični huligani svih boja i političkih afiniteta, ubrzo su uvidjeli da im se priključuje i pomladak radikalne desnice. Koji je ubrzo krenuo u zaštiti trgovaca-šakama i bejzbol palicama pa je došlo do međusobnog obračuna anarho-lijevih Black-bloc skupina i krajnje desnice na francuskim ulicama.

Kao što ni studentski prosvjedi iz svibnja 1968. koji su se iz francuske proširili po cijeloj EU, a i južnoameričkim zemljama (ne zaboravimo da je najdulja kopnena granica Francuske ona s Brazilom) nisu bili apolitični i imali su točno određenu političku agendu, tako imaju i ovi.

Živimo u puno opasnijim vremenima, s puno razornijim oružje, a uz lijevu internacionalu vidimo i probuđenu desnu internacionalu. 

Vjerovati da se radi, doista, o apolitičkom prosvjedu mladih za bolje obrazovanje više je nego naivno. Niti Francuska gori, kako to prikazuju društvene mreže, niti je policija izgubila kontrolu.

Od preko 600.000 ljudi koliko je prosvjedovalo, uhićeno je oko 2000, a aktivno se, prema podacima policije, s policijom sukobilo nešto manje od 500.

Učenici i studenti isturene su figure političkih agendi koje im stoje u pozadini. Sve će se, baš kao i 1968. riješiti izborima, a koji su politički akteri iza kojih uličnih događanja, neće biti teško zaključiti.

Pažljivim promatračima s nešto političkog znanja jasno je to već i sada.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Štrajkaško ribanje i ribarsko prigovaranje
    •  Mafijaši i njihovi barjaktari: s desna na lijevo
    •  Sveti Benedikt i svetost gostoprimstva
    •  Kad dođeš, pričat ćemo o Slavenki
    •  Matoš i žilavi barbarizam u Hrvata
    •  Thompson kao ideološka ''Vegeta''
    •  Sindikalno proljeće na Europskom trgu
    •  Kako Vlada lažira socijalni dijalog
    •  Slučaj Sandra Vukovića: novinarstvo kao politički aktivizam
    •  Božić u ugljenim zjenama

> Svi tekstovi ovog autora