Sultanov smješak: kako je dovršena hrvatska povijest u Bosni

Ponavlja se često u Andrićevoj prozi, naročito u pripovijetkama iz fratarskog ciklusa, a onda i u “Prokletoj avliji”, ona situacija, životna koliko i politička, u kojoj bi kršćanin trebao nešto reći pred Turčinom, predstavnikom vlasti s bilo koje razine, ili naprosto razbojnikom kojeg nadmoćnim čini pripadanje jedinoj pravoj vjeri.

I onda se nevoljnik, obično fratar, ili fra Petar, ili fra Marko Krneta, dovija kako bi rekao nešto što Turčina neće izazvati, a što istovremeno neće dovesti u pitanje ni vlastito njegovo dostojanstvo ni tu tako važnu činjenicu da se on od Turčina ne razlikuje samo po tome što je u njegovim očima neispravan, nego i po tome što je u vlastitim očima od njega različit.

Ono što bi pred njim trebao reći mora ispuniti jednu važnu, naizgled nemoguću komunikacijsku i socijalnu funkciju: u njegovim bi ga, kršćanskim očima trebalo prikazati boljim i duhovno nadmoćnijim od sugovornika, ali tako da ovaj to ne primijeti…

Eto, tako je, otprilike, izgledala ona konferencija za štampu na kojoj je Zoran Milanović govorio u prisustvu Recepa Tayyipa Erdoğana, turskoga predsjednika, kojeg njegovi poklonici i podanici – naročito oni izvan Turske, nazivaju sultanom, pa ćemo ga i mi tako zvati, ne zato što bismo mu bili poklonici, nego zato što to ovu pripovijest čini istinitijom. Osim toga, nekako bi bilo u priči nelogično, dramski nemotivirano, da je ovdje riječ tek o predsjednicima dvije republike. Erdoğan je još prije dolaska u Zagreb – da ga se bolje čuje iz vezirskoga grada Sarajeva – rekao da se protivi intervencijama visokog predstavnika Schmidta u izborni zakon, koje bi spriječile Bošnjake da se pretvaraju da su Hrvati, pa da umjesto njih ulaze u Dom naroda, ako već više ne može spriječiti Bošnjake da umjesto Hrvata biraju drugoga svog člana Predsjedništva, i još je rekao da o izbornim pravilima treba odlučivati Predsjedništvo u svom aktualnom sastavu: dakle Džaferović, Komšić, Dodik.

A u Zagrebu je, u Milanovićevom nijemom prisustvu, rekao da se protivi sporazumu iz Daytona, koji smo, upotrijebio je prvo lice jednine, bili primorani potpisati, premda ni Alija, samo je imenom, vrlo familijarno, spomenuo Aliju, nije s njim bio saglasan.

I nakon što je tako dokinuo Dayton, a o Bosni i Hercegovini progovorio u skladu s legendom po kojoj mu je na samrti tu zemlju u amanet ostavio Alija Izetbegović, Erdoğan se vrlo ljubazno smješkao tobož slušajući što će Milanović na to reći. A ovaj se samo znojio, kao da ga je nabolo na ražanj, pa se peče na živome žaru Erdoğanovih riječi.

Svakome tko zna raspored lica u drami, u romanu, u pripovijetki, moralo je biti jasno da ovdje nema nikakvih republika ni predsjednika. Ovdje imamo sultana i nekoga nižerangiranog vlaškog poglavicu, harambašu i hajduka.

Riječ vlah ili vlašina upotrebljavamo, to bi trebalo biti savršeno jasno, u pogrdnom značenju.

I onda se sultan ljubazno smješka praveći se da ne zna, da mu to nije rekao njegov sarajevski vezir, što mu je ovaj harambaša govorio i radio iza leđa. Ama ako je sarajevski vezir i zaboravio reći, ili ako mu je ispod časti bilo da kaže, nije zaboravilo ono vezirovo vlašče.

Ni mi, priznajemo, ne bismo imali ama baš nikakvih problema zbog Milanovićeva držanja pred sultanom, e da nam na pameti nije upravo način na koji je taj neuravnoteženi harambaša naokolo vrijeđao koga je stigao, a po Hercegovini svako malo dizao larmu i graju, praveći se, đoja, da se naglo presaldumio od vremena svojih ljevičarskih zabluda pa je, eto, krenuo da podržava bosanske Hrvate u njihovim nastojanjima da se živi održe na svojoj zemlji.

Nije li Plenkovića i HDZ – ne hvaleći im vjere – optuživao za veleizdaju, jer da su ostavili na cjedilu i da su svojim djelovanjem dekonstituirali Hrvate u Bosni i Hercegovini, a sad je sam doveo Erdoğana na Pantovčak i u Predsjedničke dvore, da tu izgovori nešto što ni sam Erdoğanov kum i sarajevski vezir još nije rekao?

Istina, nikoga Milanović nije u Hrvatsku doveo, nije on sultana pozvao, nego se sultan u Zagreb sam poziva, jer mu je to usput u njegovom predizbornom obilasku Sarajeva i one Bosne i Hercegovine, koju on obuhvaća svojim prvim licem množine.

Recep Tayyip Erdoğan po Europi ne putuje mnogo. Razlog je prost: njegov doživljaj svijeta inkompatibilan je doživljaju svijeta većine Europljana, naročito onih sa Zapada. Ako i dođe, njegova je agenda strogo ograničena.

S njime se ne razgovara o slobodi i ljudskih pravima, kao ni o načinu života. Zato je njemu posebno milo putovati po Balkanu ili ići u Moskvu. Bosnu je posvojio do te mjere da njegov bosanski vezir susjedima prijeti turskim dronovima, čuvenim bayraktarima, koje proizvodi još jedan njihov kum.

Možda ta prijetnja nije pretjerano konkretna i ozbiljna – jer jedan je susjed u Natu, a drugi pod zaštitom sultanova ahbaba Putina – ali sigurno nije izgovorena mimo njegova znanja. Sultan se, barem zasad, po Balkanu slobodno igra i zabavlja, a ta ga igra previše ne košta.

Na Bosnu ne troši gotovo ništa – osim što financira, izravno ili neizravno, brojne sarajevske medije, naročito one koji se bave progonom bosanskih Hrvata i bosanskih Srba i ozloglašavanjem pisaca i intelektualaca iz ova dva naroda – a na Hrvatsku još i mnogo manje.

Gospodarska razmjena Turske s Hrvatskom višestruko je manja od razmjene sa Srbijom, a o izravnim ulaganjima da se i ne govori. Tako to može biti zato što vlastima svake od tih triju zemalja prija sultanova vladarska apartnost. Možda baš zahvaljujući tome što ne mogu podnijeti slobodu vlastitih sugrađana, niti njihovih zajednica, predsjednicima ovih zemalja toliko prija vazalsko držanje pred sultanom.

A naročito hrvatskom predsjedniku!

Često nam je, za sultanova boravka u Zagrebu, znala na um pasti ona Milanovićeva prispodoba s parfemom i sapunom, kojom je sarajevskim gradžanlijama i Erdoğanovom bosanskom veziru htio objasniti da građanskoj državi prethodi nacionalna ravnopravnost, pa ga je na kraju stigla optužba za rasizam i šovinizam.

Naime, prema zahtjevu sultanovih službi, mjere sigurnosti u Zagrebu za njegova boravka bile su dosad neviđene: ni Georgea W. Busha, ni rimskoga papu, ni Vladimira Putina nije se tako štitilo kao Recepa Tayyipa Erdoğana. I sve to, naravno, na trošak domaćina!

Automobili su izbačeni iz centra grada, zavareni su svi šahtovi, snajperisti su raspoređeni po svim dominantnim tačkama, stanarima je zabranjeno da izlaze na prozore i balkone, ali ono što nam je, zluradima, ipak najviše godilo, čemu smo se najviše obradovali kao sultanovom obliku terora nad poniznom nam pokrajinom, bilo je ukidanje i uklanjanje kanti za smeće.

Dok god je Erdoğan boravio u Zagrebu, stanovnicima njegova središta ne samo da nije odvoženo smeće – ruku na srce, ne odvozi ga se redovito ni inače! – nego su im uskraćene one njihove šarene reciklažne kante, pa su se skupa sa svojim smećem morali pritrpiti sve dok sultan ne ode put Carigrada i Visoke porte, koju je snagom svoga genija Erdoğan sjedinio u jedno sa sultanovim dvorom, čime je u svojoj osobi ujedinio sultanske s prerogativima Velikog vezira.

Ostavivši Zagrepčane sa smećem, a bez kanti, sultan kao da je dovršio harambašinu metaforu s parfemom i sapunom. Kad ti se smeće usmrdi, a ostao si bez kante, makar upotrijebi dezodorans! I sjeti se, ako te već nema tko prisjetiti, da ovakvih mjera u Sarajevu i Beogradu nije bilo, a sultan je i tamo bio? Tamo mu nije prijetila opasnost, ili je, ipak, riječ o poniženju?

U nečemu se, međutim, Andrićevi kršćanski junaci dovedeni pred turske gospodare i uzurpatore značajno razlikuju od Zorana Milanovića, Andreja Plenkovića, ili Plenkovićeve ministrice zadužene za medije Nine Obuljen Koržinek, koja je nazočila svečanoj večeri sa sultanom, bez obzira na teror koji njegove vlasti provode nad medijskim radnicima. Razlika se sastoji u tome što su Andrićevi likovi, naročito fratri, u sebi duboko protivni turskoj vlasti, i sve se u njima buni i viče protiv turskog uzurpiranja njihove slobode i njihovoga Boga, ali ne samo da je, kao i samom Andriću, najdublje njihovo divljenje upućeno Carigradu i kulturi velikog imperija, ne samo da su oni licima svojim i cjelinom svojih bića upravljeni prema tom Carigradu i toj Turskoj, nego su i oni u suštinskom smislu više Turci nego što bi ikad mogli postati i biti Europljani.

I svome se kršćanskom Bogu oni mole po turskoj kajdi, u turskome ritmu. Sasvim obrnuto tome, Milanović, Obuljen Koržinek i sva ta sultanu podložna čeljad, kako u Zagrebu tako bogme i u Beogradu, obožava tursku vlast, ali prezire tursku kulturu i sve što ona u najširem smislu riječi predstavlja.

Nije onda ni čudo što bosanske Hrvate nikada nisu smatrali svojima, što su ih još od 1990. prezirali baš svi Milanovićevi prethodnici, i što su se tako okrutno poigrali njihovim sudbinama.

Poniženje koje je Recep Tayyip Erdoğan priredio svome zagrebačkom domaćinu stiže na kraju njihove povijesti. I nema nam razloga biti mrsko.

(Nije dopušteno prenošenje ovog sadržaja bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Recep Tayyip Erdoğan, sultanov smiješak ili kako je dovršena hrvatska povijest u Bosni).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda
    •  Nikada više neću u RH kupiti ni jedan Samsungov proizvod
    •  Kakav bi mogao biti hrvatski problem sa Sinišom Pavićem?
    •  Kako se probudi stara mržnja prema Albancima
    •  Kako čitam papino pismo o ulozi književnosti u obrazovanju

> Svi tekstovi ovog autora