Sunarodnjaci iz Ahmića

Prije neki dan pogledah dokumentarni film-esej ”Strpljenje” (”Patience, After Sebald”, 2012.) Granta Greena. Film u počast sjajnom, tragično preminulom piscu W. G. Sebaldu (1944.-2001.), a po njegovoj najpoznatijoj knjizi ”Saturnovi prsteni: hodočašće po Engleskoj”, knjizi koja je kombinacija putopisa, meditacija, povijesti i autobiografskih sjećanja. Sve odjednom.

 

U filmu sam čuo da je Max (tako su Sebalda zvali prijatelji) bio dobar, mio čovjek, da su ga svi koji su ga poznavali voljeli. Ja ga volim kao pisca. Pročitao sam sve njegove najvažnije knjige. ”Austerlitz” mi je naročito draga knjiga, ona koju je nazvao ”Emigranti” najviše me pogađa.

Sebald, dakle, kaže da se u doba njegova djetinjstva nije govorilo o tome što je bio nacizam, o holokaustu ni riječi, nije ga ni bilo. Onda se pisac sam stao pitati što se dogodilo, kako se dogodilo, zašto? I kaže da je s nelagodom otkrio da su njegovi sunarodnjaci u doba nacizma završili u koncentracionim logorima. Ponavljam: njegovi sunarodnjaci završili u koncentracionim logorima

 

Ne samo da sam s radošću čitao Sebaldove knjige, nego ih i dobro upamtio, pa me narativ filma ”Strpljenje” nije ničim iznenadio i čak mislim da je film trebao biti kraći, sažetiji, ali mi se jako dopao kraj, kada u crno-bijelu strukturu dokumentarnog filma uđe gotovo imaginarna, a ipak realistička kolor fotografija-portret samog pisca. To treba vidjeti, a ne dalje opisivati.

 

Nije me, velim film ničim posebno iznenadio, ali ću pamtiti jednu piščevu riječ. Sebald u jednom trenutku na divnom baroknom engleskom kaže da je bio okružen tišinom (Moram dodati: I kada se u Njemačkoj počelo govoriti o dobu nacizma, nitko pametan i moralan nije hvalio monstrume i pravdao poraženu ideologiju, a pogotovo je nitko takav nije počeo hvaliti i slaviti, što je specijalnost malih nacija koje nikada nisu ostvarile svoje. Osim što u svom slavljenju poraženih ideja i politika potvrđuju svoj vlastiti poraz i još bi njime da se hvale. Netko bi doista trebao da im javi da se Drugi svjetski rat završio. I da su ga fašisti izgubili).

 

Sebald, dakle, kaže da se u doba njegova djetinjstva nije govorilo o tome što je bio nacizam, o holokaustu ni riječi, nije ga ni bilo. Onda se pisac sam stao pitati što se dogodilo, kako se dogodilo, zašto? I kaže da je s nelagodom otkrio da su njegovi sunarodnjaci u doba nacizma završili u koncentracionim logorima. Ponavljam: njegovi sunarodnjaci završili u koncentracionim logorima. U logorima smrti.

 

Ne kaže Židovi, Romi, homoseksualci, ljevičari…, nego sunarodnjaci. Zemljaci. Compatriots.

 

U riječi sunarodnjak nije izbrisana razlika, ta riječ ne označava gubitak osobnog i/ili nacionalnog identiteta, nego znači prihvatiti Drugog kao svog. Svog, koji me se tiče. Koga razumijem. Taj osjećaj zajedništva znači Drugog prihvatiti kao bliskog, kao susjeda (Susjed: svako jutro ljubazni pozdravi, srdačnost, zajednički posao, interesi, navijanje za isti tim, slični problemi, slični pravci, slični životi…).

U riječi sunarodnjak nije izbrisana razlika, ta riječ ne označava gubitak osobnog i/ili nacionalnog identiteta, nego znači prihvatiti Drugog kao svog. Svog, koji me se tiče. Koga razumijem. Taj osjećaj zajedništva znači Drugog prihvatiti kao bliskog, kao susjeda

 

Mnogo sam čitao o holokaustu, o ”uništenju europskog židovstva“, o progonu Roma, o maltretiranju homoseksualaca, o obračunu s ljevicom… i svaki put se u svakom tekstu koji pročitah ukazivalo na posebnost neke nacije ili grupe, na specifičnost njenog udesa, gotovo kao da se nastojalo reći da im se to što im se dogodilo moralo dogoditi. Jer su bili Židovi, Romi, homoseksualci, ljevičari, ukratko: jer nisu bila ”naši”. Nisu bili naši dragi fašisti.

 

Sebald ne izdvaja neku nacionalnu ili političku grupu, jer ne smatra da treba označiti ili izdvojiti bilo koju grupu. Svi su ti ljudi, svi ti Židovi, Romi, homoseksualci, ljevičari…, svi su oni pripadali njegovoj domovini, njegovoj zemlji i onda se pojavila vlast i jedna mračna ideologija koja je obznanila da joj je ovaj ili onaj zbog svog podrijetla, pripadništva ili opredjeljenja neprijatelj. I postade neprijatelj. I više ništa zajedničko, srodno, slično. A bio sunarodnjak.

 

Za takvu ideologiju, koju pamtimo kao nacističku ideologiju, nikada ni jedan od navedenih nije bio sunarodnjak, jer za naciste i njima slične fašiste sve što nije ”njihovo” može biti samo neprijateljsko i strano. Čak i dojučerašnji susjed, koji ne samo da nikada nije prihvaćen, nego mu se i u kurtoaznoj gesti lagalo, lagalo mu se da postoje ”tradicionalno dobri odnosi”, lagalo mu se da je ”susjed”.

Tragedija svakog militantnog nacionalizma je u tome što se ustremi na Drugog. Na bliskog. Na sunarodnjaka. Koji to odjednom prestane biti. Koji postane neprijateljski, tuđi, daleki, neznani Drugi. Neprijatelj, ništa drugo. Ili, u blažoj verziji, Drugi koji može postojati samo kao pripadnik ”konstitutivnog naroda” i/ili ”ravnopravne manjine”. Nikada u pravom smislu kao osoba, kao građanin, kao zemljak, kao sunarodnjak

 

Zar je svako ”Dobro jutro” bilo bez dobrih namjera i želja? Zar su susjedi tek u sumrak rekli jedni drugima što uistinu misle i osjećaju? Zar je susjed bio oduvijek mrski susjed? Zar je sukob nužni kraj odnosa sa sunarodnjakom? Jest, ali samo u pervertiranom obliku svijesti i u ideologiji nasilja.

 

Tragedija svakog militantnog nacionalizma je u tome što se ustremi na Drugog. Na bliskog. Na sunarodnjaka. Koji to odjednom prestane biti. Koji postane neprijateljski, tuđi, daleki, neznani Drugi. Neprijatelj, ništa drugo. Ili, u blažoj verziji, drugi koji može postojati samo kao pripadnik ”konstitutivnog naroda” i/ili ”ravnopravne manjine”. Nikada u pravom smislu kao osoba, kao građanin, kao zemljak, kao sunarodnjak.

 

Zato Sebaldovu riječ smatram posebno važnom: u njegovoj riječi o sunarodnjaku, o njegovom sunarodnjaku (o mom, o tvom, o našem sunarodnjaku) iskazano je razumijevanje, briga o Drugom, moralna zabrinutost za sudbinu Drugog, suosjećajnost i ljubav za bliskog. Dok ne shvatimo i prihvatimo Drugog kao svog, kao bliskog, kao vlastitog, kao sunarodnjaka, neće biti dobro za njega. A ni za njegovog ”domaćina”. Ni za nas ako smo mu susjedi, ”domaćini” i sunarodnjaci.

 

Je li jasno što hoću da kažem: koliko nas je s nebrigom primilo što ubijaju sunarodnjaka? Koliko ih još ne brine o sunarodnjaku? O bližnjem. Koliko smo još daleko od riječi ”čovjek” (što je starinska oznaka za ”moralno biće”) kada sebe tako nazivamo?

 

Koliko smo daleko od sebe kada zaboravimo Drugog? I je li nam jasno što uistinu znači biti ”sunarodnjak”? A posebno da su u Ahmićima, u Srebrenici, u Kazanima i na tolikim drugim mjestima tragično stradali naši sunarodnjaci. Naši bližnji.

    •  Znače li riječi Prima Levija o Holokaustu još uvijek nešto
    •  Nekoliko pitanja o nagradi Peteru Handkeu
    •  Znače li riječi Prima Levija o Holokaustu još uvijek nešto
    •  Čitate li srpske pisce? (2)
    •  Čitate li srpske pisce? (1)
    •  Kultura u znaku Holokausta
    •  Citat i komentari
    •  Ubio sam Franju Ferdinanda
    •  Dobri ljudi ne gube bitke
    •  Entartete Kunst ili kako poraziti unutarnje neprijatelje

> Svi tekstovi ovog autora